Svemir je, kao što znamo, opasno mjesto na kojem vas može ubiti i vlastita pamet, o gluposti da ne govorimo. A ako već pamet i glupost nisu ti koji će nas ubiti, tu su vakuum, radijacija i velebna, beskonačna ravnodušnost, koja na ljudske drame gleda kao na prašinu koja se kovitla pod snopom sunčeva svjetla. Beznačajna je. U takav ambijent stiže nam film ‘Projekt Spasitelj’ kao neobičan hibrid: film o smaku svijeta koji vas, usprkos svemu, želi malo razveseliti. Kao da vam netko, dok propadate kroz egzistencijalni bunar bez dna, tutne u ruke dekicu, šalicu čaja i kaže: ‘Dobro, grozno je, ali ajde da to ipak riješimo kao ljudi.’ I film, nećete vjerovati, u tom uglavnom uspijeva. U kina je stigao krajem ožujka, nakon prilično bučne kampanje i još bučnijeg iščekivanja, i odmah se nametnuo kao film koji će vjerojatno postati jedan od većih kinohitova godine.

To iščekivanje nije palo s neba, premda je riječ o filmu koji se baš bavi onime što mi, Zemljani, nazivamo nebom. Pisac Andy Weir, koji je autor romana po kojem je snimljen film, već je s ‘Marsovcem’ stekao publiku koja voli znanstvenu fantastiku s mozgom, ali bez ukočenosti, s formulama, ali bez profesorske samodopadnosti, s napetošću, ali i s dovoljno humora da se čovjek ne osjeća kao da pola filma polaže prijamni iz astrofizike. ‘Projekt Spasitelj’, Weirov roman iz 2021., dodatno je učvrstio tu reputaciju. Publika je film čekala kao susret između provjerenog književnog mamca, Ryana Goslinga, redateljskog dvojca Lord–Miller i obećanja da će dobiti nešto između spektakla, pustolovine i znanstvenog ‘buddy’ filma. Po svemu sudeći, upravo to je i dobila – barem ako je suditi po vrlo snažnom odazivu publike i općem entuzijazmu koji prati projekcije.

Kad, međutim, zanemarimo sav marketinški svemirski svjetlucavi omot, ostaje pitanje: je li film stvarno dobar ili ga samo svi kolektivno obožavaju jer je velik, skup i ima Goslinga, koji izgleda kao da je i u bestežinskom stanju nekako fotogeničniji od prosječnog čovjeka na vlastitoj svadbi? Odgovor je, srećom, dosta jednostavan: da, dobar je. Nije remek-djelo koje će zauvijek promijeniti tijek znanstvene fantastike, nije nova ‘Odiseja.’, nije novi ‘Dolazak’, nije čak ni novi 'Interstellar' (zanemarit ću tu svoj osobni animozitet prema 'Interstellaru' i zadržati se samo na njegovoj općoj reputaciji), ali jest vrlo pametan, vrlo gledljiv i vrlo šarmantan film koji zna što radi, premda se tu i tamo malo previše zaljubi u vlastitu ljupkost.

Uvjerljivi muškarac i racionalna žena

U središtu priče je Ryland Grace (Ryan Gosling), profesor prirodnih znanosti koji se budi sam na svemirskom brodu, ne sjeća se ničega, ali su uz njega dva mrtva člana posade. Otkriva da je u misiji koja zvuči kao da ju je netko sastavio nakon tri dana nespavanja i šest energetskih pića: mora otkriti zašto Sunce polako gubi snagu i kako da čovječanstvo ne završi kao prepečeni komadić kruha kad ujutro slučajno postaviš toster na disco inferno postavku. Ryan Gosling taj lik igra točno onako kako treba – ne kao klasičnog junaka, nego kao čovjeka koji je inteligentan, pristojan i u dubini duše potpuno svjestan da je situacija suluda.

Gosling je i inače specijalist za likove koji izvana djeluju suzdržano, a iznutra im bukti manji građanski rat – takav je gotovo u svim filmovima, počevši od ‘Drivea’ preko ‘Blade Runnera 2049’ do ‘La La Landa’ – i ovdje tu svoju kvalitetu fino prelama kroz komiku. Njegov Grace nije frajer, nije mesijanski spasitelj, nije svemirski kauboj. On je čovjek koji paničari, gunđa, sumnja u sebe, zapravo uopće ne želi biti u toj misiji i u nju je, kako ćemo otkriti, poslan prisilno, ali i ipak nastavlja dalje. Ukratko: gotovo revolucionarno uvjerljiv filmski muškarac, pogotovo u doba kad nam blockbusteri često podvaljuju emocionalno nedodirljive panjeve s bicepsima.

No dok Goslingov Grace rastura po svemiru, na Zemlji je glavna faca misije Eva Stratt, koju igra Sandra Hüller. Moram priznati, prilično neočekivan izbor za hollywoodski blockbuster, ali i vrlo ugodno iznenađenje. Hüller je već dokazala da je glumica iznimne preciznosti i briljantnog intenziteta u filmovima kao što su ‘Toni Erdmann’, ‘Anatomija pada’ i 'Zona interesa', što su sve, budimo iskreni, puno ozbiljniji filmovi i puno ozbiljnije uloge negoli ova u 'Projektu spasitelj'. Ona ne glumi tako da vas miluje po glavi, nego tako da vam uđe pod kožu i tamo napravi mali, uredni, kirurški rez.

Kao Eva Stratt u 'Spasitelju', predstavlja nam ženu koja vodi globalni projekt spašavanja čovječanstva – gotovo zastrašujuće racionalnu osobu, nekoga tko nije lišen emocija, nego ih je jednostavno zaključao u podrum i bacio ključ jer nema vremena za njih. Stratt nije ‘jaka ženska figura’ u onom lijenom, promotivnom smislu izraza, nego doista teško podnošljiva, fascinantna, briljantna žena koja zna da će Zemlja i njezino stanovništvo preživjeti samo ako netko pristane biti nemilosrdni gad, naizgled bezosjećajan i, recimo i to – pomalo 'kučkast'. I ona pristaje. Bez treptaja. Bez isprike. Bez želje da vam bude simpatična. I dobro je da pristaje.

Karaoke mijenjaju sve

Njezina je međuigra s Goslingom zbog takvog profiliranja karaktera doista zanimljiva. Grace je čovjek sav od oklijevanja, moralne nelagode i improvizacije - Stratt je hodajući skalpel. On pita ‘smijemo li to?’, ona pita ‘zašto to već nije učinjeno?’. On ljudskost doživljava kroz bliskost i grižnju savjesti; ona kroz odgovornost i hladnu učinkovitost. Njih dvoje zajedno proizvode vrlo finu napetost jer film mudro ne pokušava nijedno od njih dvoje proglasiti potpuno ispravnim. Oboje su, naime, i u pravu i u krivu, što je rijetka i dragocjena pojava u hollywoodskom spektaklu, gdje likovi često budu napisani kao da su nastali u radionici za početnike: ovaj je dobar, ovaj je loš, ovaj je tu da drži šalicu i bleji u nevjerici, ovaj je tu da pogine. Ovdje ima malo više mesa na kostima glavnih likova.

A onda dolazi scena s karaokama, u kojoj Stratt pjeva ‘Sign of the Times’ Harryja Stylesa (pjesma koju je sama glumica odabrala za scenu), a koja je možda najbolji dokaz da film zna kada treba izići iz pukog zapleta i ući u nešto emotivno, simboličko i pomalo čudno. Ta scena funkcionira jer razbija njezin lik taman toliko da ga učini ljudskim, a da mu ne oduzme autoritet. Dok pjeva pjesmu koja je sama po sebi himna katastrofi i neizgovorenoj tjeskobi, Stratt odjednom prestaje biti samo projekt, funkcija, mehanizam odlučivanja. Postaje osoba. A to filmu silno treba, jer bez njezine ljudskosti cijela bi priča o spašavanju čovječanstva ostala malo previše apstraktna, kao tablica s brojevima koji imaju previše nula da bismo ih uopće mogli pojmiti.

Rocky - vanzemaljac od kamena, krvi i mesa

Tu je, dakako, i možda najglavniji od svih glavnih likova - Rocky – neodoljivi vanzemaljac zahvaljujući kojemu film od zanimljivog i zabavnog postaje apsolutno neodoljiv i koji 'Projekt Spasitelj' iz uobičajenog SF spektakla pretvara u globalni kinohit. Rocky nije samo simpatični izvanzemaljac, nego najuspjeliji dio cijelog filma i glavni razlog zbog kojeg ‘Projekt Spasitelj’ izlazi iz gomile tehnički impresivnih, a emocionalno praznih znanstvenofantastičnih spektakala. Oblikovan je kao doista izvanzemaljsko, aliensko biće - ne kao čovjek s kozmetičkim preinakama tipa zelene kože i izduljenih ušiju, nego kao nešto sasvim Drugo.

Izgleda neobično, kreće se neobično, komunicira neobičnim zvukovima i tonovima - glas mu daje James Ortiz, a zapravo je lutka kojom je za film upravljao čitav tim lutkara pod zbirnim nazivom The Rockyteers. Iznimno uspješan posao. Film ga ne pokušava uljepšati ni ukrotiti da bi bio lakši za prodaju na majicama i šalicama, iako će ondje bez sumnje završiti i sjajno se prodavati. Predstavlja ga kao zbilja 'strano' biće, čudan je, isprva pomalo zastrašujuć, a onda postupno postaje beskrajno drag. I upravo je ta putanja genijalna: film ne traži od vas da ga odmah zavolite, nego da ga upoznate. U vremenu u kojem se i filmska čudovišta dizajniraju tako da izgledaju kao plišanci s problemima samopouzdanja, to je gotovo osvježavajuće.

Njegov odnos s Graceom čini srce filma, ali i njegovu najzanimljiviju intelektualnu os. ‘Projekt Spasitelj’ u svojoj srži nije samo film o spašavanju planeta, nego film o prevođenju – jezika, iskustva, logike, straha (tu malo podsjeća na 'Dolazak', iako nije ni približno tako ambiciozan, a brutalno ću iskreno reći da nije baš ni tako dobar, ali nema veze). Rocky i Grace ne povezuju se zato što su slični, nego zato što su dovoljno strpljivi da ostanu jedan uz drugoga i onda kad se ne razumiju. To je, zapravo, prilično ozbiljna i vrlo lijepa ideja: civilizacija ne počinje ondje gdje svi misle isto, nego ondje gdje netko odluči da je tuđa različitost vrijedna truda. Otud i ona urnebesna fraza ‘fist my bum’, koja je toliko pogrešna i smiješna da je savršena. Nije smiješna samo zato što je bizarna, nego zato što pokazuje da je i pogreška dio bliskosti. Kad komunikacija prvi put proradi, ona ne ispadne uzvišena i kozmički dostojanstvena, nego nespretna, kriva i potpuno bedasta. Kao i većina stvarnih ljudskih odnosa, uostalom.

Svi su u igri

U tome se, međutim, krije i najveća vrlina i najveća mana ovog filma. Njegova vrlina jest to što iskreno vjeruje u suradnju, povjerenje i znanje, bez cinizma i bez potrebe da se pravi važan. Njegova mana jest to što tu vjeru ponekad previše objašnjava. Film stalno nešto tumači, razlaže, podcrtava, provjerava pratimo li ga. Nema mnogo tišine, nema mnogo prostora za nedorečenost, nema onog luksuza da gledatelj sam spoji dvije točke. U usporedbi s filmovima poput ‘Interstellara’ ili ‘Dolaska’, koji si mogu priuštiti šutnju, zagonetku i metafizičku težinu, ‘Projekt Spasitelj’ djeluje kao vrlo pametan, vrlo šarmantan, ali ipak pomalo brbljav učenik koji zna gradivo, samo ne zna stati kad treba. A to zna biti zamorno. Osobito kad, kao ovaj film, traje dva i pol sata.

No istodobno mu je to teško ozbiljno to zamjeriti, jer film ne objašnjava iz prezira prema publici, nego iz gotovo dirljive želje da svi budu uključeni u igru. Da, malo je ‘podjetinjen’. Da, katkada više nalikuje pametnoj pustolovini za mlađu publiku nego doista velikom, ozbiljnom i filozofski zahtjevnom SF-u. Ali nije glup. Nije lijen. Nije ciničan. I nije mrtav iznutra, što je više nego što se može reći za dobar dio današnjih filmskih spektakala.

‘Projekt Spasitelj’ zato na kraju ostaje vrlo uspješan film upravo zato što se ne srami biti istodobno pametan, topao, smiješan i pomalo blesav. Nije savršen, ali ima živce, srce i dovoljno mozga da vas osvoji. A u vrijeme kad nas i filmovi i ljudi sve češće uvjeravaju da je pamet bez empatije sasvim dovoljna, već je i sama ideja da se svijet spašava znanjem, prijateljstvom i malo zajedničkog lupetanja gotovo subverzivna.

Drugim riječima: ako nas već mora spasiti blockbuster, dobro je da je barem ovako čudnovat, razgovorljiv i dovoljno pristojan da usput prizna kako ni svemir ne možeš preživjeti bez mozga, srca i jednog prijatelja koji izgleda kao križanac pauka, kamenog čudovišta iz 'Galaxy Questa', poludjelog AI-prevoditelja i inženjera strojarstva.