Jedna od vizualno najupečatljivijih stvari u filmu 'Vjetre, pričaj sa mnom' Stefana Đorđevića žive su slike - Tarkovski bi ih nazvao tabloima - odnosno kompozicije s ljudima u prirodi na kojima su ljudi nepomični (ili se barem trude biti) dok priroda oko njih živi i pomiče se, pa makar samo u dašku, drhtanju lišća, šuštanju vjetra kroz grane i blagom bibanju jezerske vode oko njih. Đorđević ih voli i često ih koristi u ovome filmu, kao da se kroz njih vraća na početne (i završne) kadrove, u kojima razgovara sa svojom još tada živom majkom, dok ona mirno leži uz prozor, a nad licem joj vijori zavjesa s promjenjivim vjetrom, za koji tvrdi da ga može zaželjeti i prizvati.

Te su polupomične kompozicije predasi, ali i kratke meditacije u ovom filmu, koji ni inače nije obilježen nekim ludim ritmom, nego se odvija suptilnim i nježnim tempom tugovanja kroz svakodnevni život jedne obitelji, koja nakon smrti jedne svoje članice obnavlja zajedničku kuću na jezeru. Ta je članica majka glavnog lika i autora ovog filma, Stefana Đorđevića, koji na početku filma dolazi na selo da bi ondje proslavio bakin osamdeseti rođendan, a onda okupljenim članovima familije objavljuje da želi dovršiti film o mami koji je počeo snimati dok je ona još bila živa, ali bolovala od neizlječive bolesti. No istodobno objavljuje i da želi srediti zajedničku kuću na jezeru, odnosno, kako je oni obiteljski zovu - 'kamp'.

Samo život. I priroda

I, kao što je Stefanova majka tvrdila da može učiniti s vjetrom - Stefanu se događa ono zbog čega se svojoj mami blago rugao kao 'hipijevki'. Priziva obitelj u 'kamp', svi se pridružuju njegovu sređivanju kuće - stariji i mlađi, djeca i odrasli - a Stefanova kamera bilježi zajedničke trenutke ne toliko liječenja koliko preživljavanja tuge. I pritom, iako je jasno da ih zajedništvo liječi, nema tu nekih velikih, patetičnih trenutaka, nema 'kad se male ruke slože' budnica niti ičeg sličnog - samo život. I priroda. Đorđević bilježi stvarne ljude - podsjećam, ovo je dokumentarno-igrani film i u njemu sudjeluju stvarni članovi njegove obitelji - i onu neuhvatljivu, iscjeljujuću moć prirode, koja svojim životnim dahom - ili vjetrom koji joj daje glas - ako već ne liječi, a onda oporavlja.

Tu je i jedan pas. Pas Lija (koju ljupko i prekrasno igra Đorđevićev kućni ljubimac istoga imena). U fikcijskom dodatku dokumentarcu, Stefan na seoskoj cesti automobilom udari Liju, koja ranjena pobjegne s ceste. Empatični Stefan nagrižen je krivnjom pa pronalazi kujicu kako se skriva u šumi pa je hvata (vrlo dirljiva i pomalo zastrašujuća scena - kudos i Stefanu i Liji na fizičkoj glumi) i odvodi kući, poziva rođaka da joj izliječi rane alkoholom i medom, a zatim je cijela obitelj pomalo prihvaća, posebice djed, koji ostvaruje vrlo nježan i prisan kontakt s Lijom. Stefan ima i moment ljutnje na Liju, kada ova u simboličnom činu pojede dnevnike njegove majke...

Izrazito lirski dokumentarac možda neće biti po ukusu svih gledatelja jer se u njemu ne može pronaći neke posebne akcije, ali je bogat onom pričom koja govori o emocijama, obitelji, vezama koje nas vežu čak i kada više nismo na istome svijetu te o životu i njegovu nježnom, ne uvijek zamjetnom tijeku. 'Neke stvari dolaze s godinama', u jednom trenutku intimnog razgovora sa sinom kaže Nerica, Stefanova majka. 'Moraš da ih naučiš. Čemu inače život?'

Đorđević nam kroz šumove vjetra, polupomične slike članova svoje obitelji u šumi i na jezeru, zajednička postavljanja okvira za vrata i zajedničko usvajanje jednog psa - pokazuje kako je to konačno naučio.