Tekst 'Komet' praizveden je 2012. godine u bečkom Akademietheateru, drugoj sceni Burgtheatreu, a režirala ga je sama spisateljica u suradnji sa svojim suprugom Rolandom Schimmelpfennigom, također piscem i redateljem. Izvedba u Gavelli je prvo hrvatsko uprizorenje 'Kometa', a redateljica Aida Bukvić, inače izvanredna profesorica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, prvi put surađuje sa svojim bratom, glumcem Amarom Bukvićem, koji je poznat i širem krugu gledatelja po brojnim ulogama u TV serijama.

Predstava 'Komet' počinje u prirodi, na livadi pored jezera, s drvom jabuke na lijevoj strani, u gotovo idiličnoj atmosferi, gdje mladi, obrazovani i situirani ljudi s manje ili više uspješnim karijerama žele proslaviti 10. godišnjicu svadbenog pira Elisabeth i Arthura. Ideja je da se tog sparnog i spokojnog ljetnog dana u cijelosti rekonstruira ceremonija njihova vjenčanja. Inicijatorica te besmislene rekonstrukcije je sama Elisabeth, koja im naređuje 'Budite sretni i veseli!'

Elisabeth potpunim plagiranjem svoje svadbe, od poziva istim gostima koji moraju odjenuti istu odjeću do ponavljanja istih razgovora otprije 10 godina, čak i gledanja nepostojećeg kometa na nebu (bio je na nebu u vrijeme vjenčanja) zapravo želi reproducirati taj sretni trenutak. Otkrivajući svoj cilj, ona im kaže: 'Želim stvoriti sebi sretna sjećanja, da sanjam nešto lijepo kad budem mrtva! Ja umnožavam svoja najljepša sjećanja ponavljajući sretne dane. Ja nešto činim za svoju smrt. I za vašu.' Ostali sudionici tog eksperimenta prihvaćaju njenu ideju i poslušno sudjeluju u toj naoko bezazlenoj farsi. Međutim, u kataklizmičkom finalu, kad dolazi do nemilosrdnog rastvaranja njihovih međusobnih odnosa, oni shvate apsurdnost i promašenost te situacije. Ništa nije onako kako se čini, a trganje njihovih ljuštura razobličuje njihov vapaj za srećom. 

'Izdrži li čovjek sreću?'  

Na svjetlo vrućeg, ljetnog dana izlaze sve pogreške i promašaji uzvanika, njihovi preljubi i žrtvovane ljubavi, neostvarene i ruinirane karijere, samoća i nerazjašnjeni odnosi s majkom i, naravno, snovi o boljem životu. Postaje očito da njihovi životi uopće nisu savršeni i da svatko od tih vrlo živopisnih i slojevitih likova skriva neku tajnu, koja ih razapinje i pred kojom bježe u licemjerje, egoizam i u lažni oklop savršenstva ili ih pak demotivira u aktivnom i kreativnom sudjelovanju u životu. Tako se maštarija Elisabeth u potpunosti raspadne, a svečari se zapitaju hoće li na kraju života žaliti za propuštenim prilikama te kreću u potragu za vlastitom srećom, pitajući se 'Izdrži li čovjek sreću?'    

Vrijednost predstave je u odličnom, suvremenom i motivirajućem tekstu (sjajne replike s ironičnim elementima) gdje se propituje važnost i uloga emocija ('Veliki filozofi slagali su se u tome da osjećaji čovjeku donose samo patnju i bijedu'.), sreće (Hoću da mi život bude sretan!'), vrijednosti u životu ('Želim novac!', 'Želim muškarca', 'Želim bocu vina'), vjere i vjernosti te svih međuljudskih odnosa, od odnosa s roditeljima do odnosa s djecom, koji nudi poistovjećivanje i poziva na razmišljanje i preispitivanje vlastitog života.    

Postčehovljevska atmosfera našega Facebook vremena

Veliko je osvježenje precizna i jasna, a opet maštovita režija Aide Bukvić, koja je glumcima omogućila užitak zajedničke igre, stvorivši na sceni, uz pomoć suradnika (scenograf Ivo Knezović, kostimografkinja Mirjana Zagorec, scenski pokret Blaženka Kovač, glazba Christian Kanazir i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik) posebnu postčehovljevsku atmosferu našeg Facebook vremena. Vrijednost su i glumci koji igraju s lakoćom, na suvremen način, bez 'dramljenja', fokusirani na odnose i suigru s partnerima i gledateljima. Doduše, predstava u nekoliko navrata gubi ritam i dinamiku (traje puna dva sata bez pauze), a glumci u nekoliko situacija nerazgovijetno, odnosno pretiho, izgovaraju tekst pa se gube konci, međutim, to ne umanjuje opći dojam.

Naivnu, razmaženu i neosviještenu Elisabeth, koja ne želi vidjeti istinu, tumači Nataša Janjić, sugerirajući svojim gestama, grimasama i lažnim osmijesima tragičnu heroinu našeg doba. Amir Bukvić igra njenog supruga Arthura, bahatog kirurga, velikog ženskaroša i neplodnog muškarca, poznatog i kao 'doktor 99 posto', u maniri osobe koja sve može i kojoj je sve dopušteno. Veru, histeričnu Elisabethinu sestru, koja se bori s duhovima svoje majke i ne prihvaća vlastito dijete i supruga, uvjerljivo utjelovljuje Antonija Stanišić Šperanda. Nika, njenog tihog i gotovo neprimjetnog partnera teologa, s bebom na trbuhu, minimalnim gestama i riječima dočarava Živko Anočić, čiji se lik posebno ističe u dirljivom dijalogu s bebom u kojem donosi analizu odnosa prema osjećajima u današnjoj civilizaciji.

'Da sam... "

Nela Kocsis kao filmska glumica Anna, koja čezne za muškarcem, naprosto je sjajna, a Bojana Gregorić Vejzović svoju razočaranu i neostvarenu Gretu, koja se žrtvovala zbog odgoja kćeri i koja stalno ponavlja 'da sam...', žaleći za propuštenim prilikama, utjelovila je sve žene žrtve i njihovu tihu patnju. Ističe se i uvijek fenomenalni Franjo Dijak kao Gregor, pisac koji nikad nije pisao, a tu su i iskusna Ksenija Pajić kao proračunata i kritična poduzetnica Nane, Ivana Roščić kao vlasnica doma za umirovljenike, Anja Đurinović kao Isabel, Gretina kći, i Đorđe Kukuljica kao utvara ili duh Lothar. 

Predstava 'Komet' u svakom slučaju je osvježenje ne samo Gavellinog repertoara, jer donosi kvalitetan i aktualni suvremeni tekst, predstavljen na kazališno i glumački vjerodostojan način.