KAZALIŠNA KRITIKA: 'MAJKA I DIJETE'

Predstava koja dobro izgleda, ali loše zvuči

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 25.04.2012 11:57
  • Objavljeno 25.04.2012 u 10:33
Majka i dijete 02

Majka i dijete 02

Izvor: Promo fotografije / Autor: HNK Varaždin

Kakvo je pravo stanje domaćeg kazališta, pogotovo onog izvan dometa metropolskih reflektora, pokazuje nova predstava Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu. 'Majka i dijete', koju je prema tekstovima proslavljenog norveškog autora Jona Fossea postavio Dario Harjaček, ujedno i odgovara na pitanje treba li kazalište u depresivnim vremenima zabavljati ili se suočavati s krizom koja nije samo ekonomska

Proglašen i najuspješnijim norveškim dramatičarom nakon Henrika Ibsena, Jon Fosse u Hrvatskoj nije previše igran, ali nije potpuno nepoznat. U splitskom HNK prije devet godina Nenni Delmestre postavila je 'Varijacije o smrti', a 'Noć pjeva pjesme svoje' u režiji Dine Mustafića 2008. nakratko se uselila u dvoranu Polanec ZKM-a.

Nijedna od njih nije ostavila prevelik trag pa je i Fosse brzo stavljen 'ad acta', iako su mu njegovi tekstovi svojedobno, na valu takozvane europske nove drame, poplavili pozornice Starog kontinenta. Fosse nikako nije pisac iz kategorije 'krvi i sperme', jer njegova poetika prvenstveno počiva na šturim dijalozima i nemogućnostima komunikacija, čak i mišljenja.

S tekstovima prepunim praznina i u pod uprtih ili tek začuđenih pogleda, teško da može parirati spektakularnijim prikazima nasilja ili ljubavi. Međutim, i nasilje i ljubav prisutni su u njegovim komadima, ali su zakopani ispod vanjštine koju poput maski nose njegovi likovi. S obzirom na to da je prošlo vrijeme kad se u kazalištu skidalo maske, on ih čak ni ne pokušava skinuti, nego ga zanima manifestacija psiholoških, socijalnih, ljubavnih i svih ostalih barijera u ljudima.

Stoga ni njegovi dramski svjetovi, iako naizgled potpuno realistički i tvrdo kuhani, prije duguju tradiciji čehovljanski neizrečenog. Uspoređujući vlastiti prozni rad, jer riječ je i o plodnom romanopiscu, Fosse je programatski opisao bitnu razliku između dva književna roda i dvije vrste reprezentacija: 'U prozi su nam potrebne riječi, u kazalištu stanke.'

Darko Gorenak /HNK Varaždin

Darko Gorenak /HNK Varaždin

Izvor: Promo fotografije / Autor: Darko Gorenak /HNK Varaždin

Dario Harjaček poželio je, vrlo smjelo već u samoj zamisli, takvog autora postaviti u varaždinskom HNK s pripadajućim ansamblom. Redatelj koji pokušava znati sve o stankama dodao im je i likovni okvir, za što mu je gotovo savršeno poslužila tišina svijeta koju je svojim djelom ovjekovječio varaždinski slikar Miljenko Stančić.

Zato i predstava 'Majka i dijete', jednostavnije rečeno, dobro izgleda, ali loše zvuči. Ona je konstrukt s kojim se nominalno lako složiti, jer je vješta slagalica četiriju monodrama s okvirom koji Stančića citira i donekle oživljava dok je istodobno ipak prilično zahtjevan zadatak za gledatelja. Ne zato što bi bilo teško razumjeti motivacije i akcije Fosseovih karaktera ili zato što Harjaček u svojem redateljskom postupku inzistira na doslovnom prikazu svakodnevnih sitnica i takozvanom realnom vremenu, nego zato što je izvedba varaždinskog ansambla na samoj granici dopustivog.

Naravno, lakše bi taj izvedbeni segment bilo proglasiti redateljskim konceptom i predstavu podvesti pod eksperiment koji koketira s uvijek labilnim terminom 'loše glume'. Međutim, trud kojim su odrađene neke za gledatelje posebno bolne scene ipak govori suprotno: da je riječ o velikom trudu uloženom na pozornici u trenutku kad predstava igra, ali nakon dugog razdoblja zanemarivanja i talenta i profesionalnosti. Varaždinski ansambl još je prije desetak godina bio sasvim pristojan skup akademski obrazovanih glumaca i onih koji su zanat ispekli bivanjem na sceni.

Tada su relativno redovito još i nastajale predstave koje su mogle ući u ozbiljnije konkurencije i davale su Varaždinu status grada koji pod terminom izvedbena umjetnost ne podrazumijeva samo šah s ljudskim figurama tijekom Baroknih večeri. Danas to više nije slučaj s obzirom na to da je ponuda svedena na tek jednu zanimljiviju produkciju po sezoni, a i s njom treba biti oprezan.

Zato 'Majku i dijete' ne treba olako osuđivati, nego je treba shvatiti kao pokušaj da se ozbiljan repertoar radi u kući koja ga više ne može po(d)nijeti.

Dario Harjaček ovim je projektom pokazao da je u stanju hrabro i gotovo samoubilački pokušati, jer zahtjevnu partituru kakva je Fosseova dati ovakvim 'pjevačima' može rezultirati u najboljem slučaju tek predstavom za gledanje koje zahtijeva maksimalnu dozu općenite simpatije za teatar.

Varaždinsko kazalište i oni koji su o njemu dužni misliti u financijskom i upravljačkom smislu trebali bi se zamisliti žele li da ovakvi pokušaji (ponovno) postanu stalna praksa koja će vratiti ugled toj kući ili će dopustiti da se ona pretvori u vatrogasni dom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi