'Črna mati zemla' na kazališnim daskama Zagrebačkog kazališta mladih događaj je o kojem trenutno kritika, publika, ali i glumci koji u njemu sudjeluju, imaju puno toga reći. Glumici Urši Raukar, koja glumi brižnu baku glavnog junaka Matije Dolenčeca, sam proces stvaranja predstave bio je izazov koji priželjkuje svaki glumac u svojoj karijeri.

'Uživala sam u našem zajedništvu, u zajedničkim nastojanjima da dosegnemo i svladamo i ovaj izazov. Dora je došla spremna 'k'o puška', ali i otvorena za sve sugestije, prijedloge, ideje. Svašta smo isprobavali, odbacivali ono što nije odgovaralo, tražili novo. Bio je to izuzetno kreativan proces, bez nervoze, u toplini zajedničkog traženja točnih i preciznih rješenja. Bio je užitak tražiti precizan pokret s Petrom Hraščanec, ubacivati se međimurskim napjevima u magičnu zvukovnu sliku Stanka Kovačića i vršljati scenografijom Stefana Katunara. Čini mi se da nas je ta tužna i na momente strašna priča još više zbližila i ponovno podsjetila na to da je solidarnost, ljudska toplina, briga o nemoćnima, pomoć koju pružamo onima koji je ne traže, najveća ljepota života. Jer kad to izostane, nesreća počinje vladati i uzimati svoje žrtve. Nadam se da tu energiju i tu poruku i gledatelji nose s naše predstave', poručuje glumica. Posljednja uloga vratila ju je u daleku prošlost, a zanimljivo je i u čemu je pronašla inspiraciju za svoj lik.

'Baka je izišla iz Kristijanova romana, Zajecove dramatizacije, Dorina prijedloga bakinog 'lutkarskog kazališta', iz Matije Adriana Pezdirca. Mislila sam na moju Omicu i bake mojih prijatelja koje su se zauvijek usadile u moja sjećanja. Vratilo mi se djetinjstvo i ljetni praznici u Klenovniku pokraj Ivanca. I tako je baka rasla od skice do pune slike kroz život na probama s majkom Doris Šarić Kukuljice, tetom Dore Polić Vitez, Mladenom Danijela Ljuboje, Matijinom sestrom Ivom Nataše Dorčić, Milicom Barbare Prpić, a najdirljivije susrete imala je s dječacima Nikolom Ljutićem i Leonom Bujanovićem koji u alternaciji igraju malog Matiju. Čudesno je koliko su u tom procesu bile inspirativne dvije obične kuhinjske krpe', iskreno je ispričala Urša Raukar.

Moć predstave, kaže, leži u snazi tragičnih individualnih sudbina.

'Svako vrijeme i svaki kraj imaju, nažalost, neku svoju patologiju i nije svaka patologija određena vremenom. No ponovno i opet se pokazalo da je potrebno raskrinkavati patologije, da je potrebno progovoriti o ljudskoj nesreći ne samo da bismo plakali u kazalištu, nego i zato da bismo kao pojedinci i kao društvo bili spremniji uhvatiti se u koštac s patologijama i pružiti ruku nesretnima i ranjenima', zaključuje 57-godišnja glumica i politička aktivistica. Kad je pročitala roman Kristiana Novaka, nije mogla odagnati nemoćni osjećaj bijesa zbog ljudi i društva u kojem su takve situacije moguće.

'Roman je težak, tužan i na momente strašno okrutan. Kad sam čula da ćemo ga raditi kao predstavu, bilo mi je, s jedne strane, izuzetno drago da ta tema zaživi i na kazališnim daskama, no s druge strane, uplašila sam se obima radnje i težine prenošenja tih slika iz literature u prostor scene. Dora i Tomislav su tu obavili majstorski posao, dramatizacija je obuhvatila sve bitne teme i vjerno oslikala atmosferu romana', smatra Raukar. Za neke glumce nimalo lak zadatak bio je savladati međimuirski dijalekt.

'Meni nije bilo jako teško jer sam kajkavka. Svi smo se doista posvetili jeziku uz vodstvo i veliku pomoć naše profesorice Ines Carović koja nas je krajnje profesionalno i ljudski toplo uvodila u međimurski dijalekt, kulturu, običaje, atmosferu. Mi smo se zaljubili u Međimurje, a Ines u kazalište', kaže.

Kakva je bila reakcija pisca Kristiana Novaka kad je prvi put pogledao predstavu?

'Kristian je prvi put bio na probi desetak dana prije premijere i bio je duboko ganut cijelom predstavom, režijom i cijelim ansamblom. Bilo je jasno da smo svi zajedno uspjeli proniknuti u njegovo Međimurje, da je svako lice, tako i baka, živo i uvjerljivo. Dapače, rekao nam je da smo stvorili slike koje nije mogao ni zamisliti. To je donijela Dorina maštovita režija uz proučavanje međimurske kulture i zaigrani ansambl koji je tu našao prostor za svoju igru. Uvjerena sam da smo uspjeli izmaštati i stvoriti likove koji pripadaju u Kristianov svijet. I on nas je zavolio kao i mi njega', zaključila je Urša Raukar.

Za glumicu Doris Šarić Kukuljicu 'začudan je svijet u 'Črnoj mati zemli' Kristiana Novaka, tamni prostori duboke vode i crne zemlje, metaforički i stvarni prostori naših duša u kojima živimo i u kojima se ponekad i utapamo.

Priča dotiče jer u njoj pulsira život sam, esencija života, njegova ljepota, grubost, ljubav, prijateljstvo, očaj, glupost, zlo! Budi i potiče one koji nisu spavajući umrli', smatra glumica. U ulozi majke dvoje djece koja ostaje bez supruga vodili su je osjećaji straha i snage.

'Majka glavnog junaka Matije, koju igram, shrvana je gubitkom voljenog supruga, izmorena brigom, sama, bez posla, bez novca, zarobljena u maloj sredini. Razmišljala sam što je još razara i potapa u tom unutarnjem pejzažu i shvatila da je to STRAH. Strah je njezin demon, i doista, kad ga uspije pobijediti, nalazi snage i volje da se sa svojom djecom preseli u Zagreb, spašava u prvom redu Matiju i kćer Ivu, ali i sebe. Naravno da odlazak ne podrazumijeva ozdravljenje, ali je svakako olakšanje, novi početak, nada! Kristijan Novak je s bezrezervnim povjerenjem dramatizaciju svog romana prepustio Tomislavu Zajecu i uprizorenje redateljici Dori Ruždjak. Nije bio prisutan na probama, mi glumci imali smo ga čast upoznati nekih desetak dana prije premijere, došao nam je na probu, svi smo bili jako uzbuđeni, nakon probe olakšanje nam je bilo vidjeti njegovo zadovoljno i zahvalno lice', opisala je Doris Šarić Kukuljica jedan od mnogih lijepih trenutaka predstave.

Ono što predstavu čini velikom, ističe Šarić Kukuljica, uz odličan tekst, režiju i dramatizaciju, jest zajedništvo cijelog ansambla.

'Dora Ruždjak se odlučila na ovo putovanje i na svoj brod je ukrcala nas, svoje suradnike, a svi mi smo, kao svaka prava i dobra posada, dali sve što smo znali i umjeli! Moć ove predstave je potpuno i nesebično davanje svih njezinih sudionika, vjera u kazalište, mašta, volja i znanje. Kapetanica je zadovoljna i ponosna na nas, mi na nju, svi smo zahvalni Kristianu Novaku. Kako ne biti sretan kad si dio takvog procesa. Do srca dolazi ono što iz srca izlazi! Čini se jednostavno, ali nije', poruka je Doris Šarić Kukuljice.