'DIVLJE MESO'

Pišući o prošlosti, Stefanovski napisao komad o budućnosti

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 08.10.2015 11:18
  • Objavljeno 08.10.2015 u 08:00
Divlje meso III

Divlje meso III

Izvor: Promo fotografije / Autor: GDK Gavella

U sklopu 30. Gavellinih večeri gostovalo je u utorak navečer Narodno pozorište Sarajevo s odličnom predstavom 'Divlje meso', koju je po kultnom tekstu Gorana Stefanovskog, jednog od najboljih dramatičara bivše zemlje, režirao Dino Mustafić, pokazavši kroz priču o propasti jedne obitelji na Balkanu i njihovu potragu za smislom i identitetom u našem vremenu surovog neoliberalnog kapitalizma

Goran Stefanovski je dramu 'Divlje meso' napisao 1979. godine i u originalu se odnosio na Drugi svjetski rat i njegove posljedice, a nakon praizvedbe mnogi kritičari bivše zemlje proglasili su ga najboljim tekstom u regiji. Iako je pisan prije gotovo 40 godina, iznimno je aktualan i danas i djeluje proročki i zlokobno, na trenutke duhovito i cinično. Stefanovski je jednom izjavio: 'Mislio sam da pišem komad o prošlosti, a pokazalo se da pišem komad o budućnosti.' Osim što govori o ratu, strahu i dezorijentiranosti u novim društvenim okolnostima, komad zahvaća odnos Balkana i Europe, no prvenstveno se bavi zlom - manjkom smisla, nesnalaženjem i potragom za identitetom, onim 'divljim mesom' koje nastaje oko urasle dlake na tijelu pojedinca ili društva u cjelini. U ovom slučaju to 'divlje meso' simbolizira našu nemoć i pasivnost koja nas sprečava da se suočimo s izazovima novog doba.

Po mišljenju redatelja Dine Mustafića, taj nas tekst duboko uznemirava, u dubini naših bića, 'jer je pisan iz utrobe, iz te balkanske iracionalnosti, iz potrebe da se, nekada, rušenjem, bijesom, galamom i srdžbom pokrenu naprijed stvari koje se stalno vraćaju u točku iz koje su krenule'.

U središtu je priča o tradicionalnoj obitelji i njenoj propasti i nesreći, koja funkcionira, kako kaže dramaturginja Željka Udovičić, kao metafora društva na Balkanu. Na samom početku predstave pater familias i cinik Dimitrija Andrejević, simbol tradicionalnih vrijednosti i doba na zalazu, proriče 'Rat... Bit će opet rata...' a supruga Marija rezignirano mu odgovara 'Nemoj, dosta mi je i ovakav mir...' pripremajući gledatelje na skorašnje strahote.

Osim njih, članovi obitelji su snaha Vera koja se bori s neplodnošću i tri posve različita sina - ambiciozni Stefan kao reprezentant novog doba, opterećen uspjehom pod svaku cijenu i snom o Europi, razočarani Simon koji besmisao utapa u alkoholu i utjehu traži kod ljubavnice i aktivist Andrej koji demonstracijama želi srušiti nehumani poredak i tako se izboriti za pravdu. Svi oni su u potrazi za srećom, uspjehom i ljubavlju, a zapravo su zapeli u međuprostoru između 'prošlosti koja nikako da prođe i budućnosti koja nikako da dođe'.

Scena iz predstave 'Divlje meso' GDK Gavella

Scena iz predstave 'Divlje meso' GDK Gavella

Izvor: Promo fotografije / Autor: GDK Gavella

Zaplet se stvara oko sukoba starog i novog, a miješaju se bol, čemer i nada. To staro simbolizira obiteljska kuća, koju krupni kapital sa Zapada određuje za rušenje, a novo dolazi u liku njemačkog poslovnjaka Klausa, koji utjelovljuje korporativni kapital i koji bespoštedno gazi po svemu što mu ne donosi profit. Na kraju razočarani Dimitrija, kada je jasno da je katastrofa neminovna, poručuje sinovima: 'Da sam znao što će od vas ispasti, izdrkao bih vas u čašu.' A majka Marija, zdvojna i užasnuta sudbinom svoje obitelji, okrenuta publici, nabraja najužasnije kletve iz tradicije Balkana, ali i drugih naroda, podcrtavajući time taj, kako kaže Mustafić, 'tragični krug ratova i gubitaka, pobuna protiv 'viška istorije' koja se prelijeva kroz generacije od očeva i sinova, zastaje kao 'dlaka u grlu', kao strano tkivo koje donosi nesreću, jer ne razumije život na Balkanu'.

Predstavu je publika ispratila gromoglasnim pljeskom, osjetivši bezvremenost priče, a zatim je upriličen razgovor s cijelim ansamblom koji je vodila dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberec. Cjelokupnom dojmu svakako je pridonijela sjajna minimalistička scenografija Mirne Ler - korištenje stolova, koji premetanjem mijenjaju značenja, pa tako funkcioniraju i kao kolač za slavu sv. Ilije i trbuh trudnice Vere, ali i zatvor gdje završava Andrej. Također, važno mjesto zauzima i poznata mađarska pjesma 'Tužna je nedjelja' te koreografija Irme Omerzo, koja predstavlja svojevrsno čupanje 'divljeg mesa' iz grla. Naravno, i izvanredan ansambl, koji je nadahnuto interpretirao likove. To su prvenstveno doajeni bosanskohercegovačke glumačke scene Josip Pejaković, Vesna Mašić, Zijah Sokolović i Branko Ličen, ali i njihovi mlađi kolege Ermin Sijamija, Aldin Omerović, Riad Ljutović, Adi Hrustemović, Ejla Bavčić-Tarakčija, Džana Pinjo, Merima Lepić, Slaven Vidak, Vedran Đekić i Sanela Pepeljak dali su sve od sebe.

Po mišljenju Josipa Pejakovića, jednog od najboljih bosanskohercegovačkih glumaca, koji igra Dimitrija Andrejevića, rezigniranog i na trenutke krajnje ciničnog patera familiasa, invalida, bivšeg zidara i oca trojice sinova, ova predstava nije ništa manje značajna i kvalitetna od prve slavne izvedbe u režiji Slobodana Unkovskog, koja je nagrađena na jubilarnom 25. Sterijinom pozorju za najbolju predstavu u cjelini, nego je možda i vrjednija jer sjajno komunicira s današnjim vremenom.

'Mi smo danas čak u prednosti jer je od 1979. godina, kada je tekst napisan, vrijeme radilo za nas i mi smo danas nakon ratova, Europe i ostalih događaja još ubojitiji. Nadrasli smo i Dostojevskog, jer smo preživjeli pakao, Sarajevo, pa imamo pravo reći da nije sve izgubljeno, ni u životu, ni u kazalištu, unatoč tome što je politika napravila u našim životima. To što radim u ovoj predstavi, to je moj privatni stav. Nisam antieuropski tip, ali ne podržavam sve ono što nam donosi Europa. Samo budala može prihvatiti sve iz Europe. Za moju karijeru je značajno da sam ponovno sa svojom generacijom zaplesao ovaj argentinski ples', rekao je Pejaković.

Zijah Sokolović maestralno je utjelovio proračunatog gospodina Klausa, koji je u originalnoj verziji personificirao svijet fašizma, a danas neuništivog i bezosjećajnog multinacionalnog korporativnog kapitalizma. On dolazi iz Njemačke i tobože ima manire svjetskog čovjeka, a zapravo je oličenje zla, on je to 'divlje meso', ta dlaka koja izaziva nastanak patološkog tkiva u grlu, na tijelu pojedinca, društva, nacije. S druge strane Klaus u sjajnom monologu dijeli packe 'selendri' i 'vukojebini' i bespoštedno kritizira balkanski mentalitet i 'vaše besmisleno gubljenje vremena i ispijanje silnih kava' te zaključuje: 'Vi niste u stanju pročitati ništa ozbiljnije od sms poruka i stripova' te zaključuje: 'Kod vas na Balkanu nikad nije bilo onako kako treba, ne prije 100 godina, ili prije 500 godina, nego prije 20 tisuća godina.'  

'Nije problem u 'divljem mesu', nego u našoj pasivnosti prema tom 'divljem mesu', tom svijetu korporativnog kapitala i fašizma. Zbog toga je on neuništiv, jer mi sami radimo na tome da opstane i dugo živi. S druge strane, pokazali smo da nismo spremni za ovo vrijeme, da smo u sukobu s duhom vremena, s društvom i s mijenama i da se ne znamo izboriti za svoj identitet: jedan sin želi otići u Njemačku, drugi želi revoluciju, a treći se ubija. Čovjek mora imati svoj identitet, onaj osobni, a to nama nedostaje', kaže Sokolović.

Scena iz predstave 'Divlje meso' GDK Gavella

Scena iz predstave 'Divlje meso' GDK Gavella

Izvor: Promo fotografije / Autor: GDK Gavella

Po mišljenju mladog glumca Adija Hrustemovića, srednji sin Stefan Andrejević je mladi ambiciozni čovjek koji je spreman učiniti skoro sve da ostvari svoje ciljeve i ode u Europu. Njegovo nezadovoljstvo očituje se u izjavi 'Mene zove Europa, a vi u ovoj usranoj mahali ne priznajete ni da sam čovjek.' 

'Stefan želi uspjeh, ali ima dojam da mu je to ovdje uskraćeno, pa ga traži negdje drugdje, u Europi. Istodobno, on predstavlja cijelu generaciju mladih ljudi, ne samo na ovim prostorima, nego i u svijetu, koji su također ambiciozni i streme nekom uspjehu, a kad bismo ih pitali da artikuliraju te ciljeve, oni to ne bi znali', rekao je glumac Adi Hrustemović.

Mladi glumac Aldin Omerović, koji igra najmlađeg sina Andreja Andrejevića, buntovnika i revolucionara, a u današnjem vremenu predstavnika civilnog društva, štrajkaša, navijača, žestokog kritičara anomalija u društva i borca za drukčiji poredak u svijetu, kaže da je njegov lik najviše aktualiziran i nadograđivan u odnosu na okolnosti u BIH.

'On je u originalu bio partizan, zanesenjak i revolucionar, a kad smo počeli tražiti njegov ekvivalent u današnjem vremenu, shvatili smo da on ne postoji. Današnji mladi su rušilačkog karaktera, a kad ih pitate što ste legalnim putem napravili da nama bude bolje, odgovora nema', kaže Omerović, čiji lik Andreja vrlo efektno poentira poruku predstave sljedećim riječima: 'Prolaze stoljećima. Zastrašuju nas frazama, misterijama, dogmama. Prijete da će nam oduzeti hljeb, rušiti dom, smrskati vilicu. A mi im se, preplašeni, sklanjamo s puta i pozdravljamo ih. Sve dok nas je strah, oni će gaziti preko nas. Sloboda će granuti kada savladamo strah.'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!