Sigurno je jedan od najpoznatijih i najzloglasnijih prizora opsade Sarajeva onaj u kojem ruski pisac Eduard Limonov, u društvu Radovana Karadžića, puca iz mitraljeza sa srpskih položaja prema opkoljenom gradu.

Dvojica pravoslavne braće, da apsurd bude veći, međusobno pričaju na 'slomljenom' engleskom, a Limonov ne vidi ništa problematično u tome da opali par metaka u smjeru sarajevskih civila. Radovan Karadžić s time, naravno, uopće nije imao problema. Limonov nije, doduše, bio jedini slavni pisac koji se kompromitirao podrškom ratnim zločincima; nobelovac Harold Pinter je bio poznati podržavatelj Slobodana Miloševića, manje-više samo zbog toga jer je onaj bio protiv Amerikanaca. S druge strane su pak bili ljudi poput Susan Sontag i Bernard-Henrija Levyja, koji su se i fizički solidarizirali s opkoljenim Sarajlijama, boraveći duže vrijeme u gradu.

Ipak, najčudniji slučaj intelektualno-umjetničke amoralnosti, kada je riječ o ratu u Bosni i Hercegovini, svakako je onaj velikog austrijskog pisca Petera Handkea. Poznat po svojim revolucionarnim djelima kao što su 'Psovanje publike', 'Strah golmana pred jedanaestercem' i 'Kratko pismo za dugi rastanak', Handke (rođen 1942) je ispao jedan od zadnjih velikih avangardista, počevši objavljivati sredinom šezdesetih i ne prestajući sve do danas.

Nažalost, među njegovim brojnim djelima jedna od najpoznatijih knjiga bez sumnje jest 'Pravda za Srbiju', objavljena 1996. godine, kombinacija putopisa o rijekama Dunavu, Savi, Moravi i Drini i političkog pamfleta u kojem Handke čitateljima objašnjava da genocida u Srebrenici nije bilo i da je Slobodan Milošević skroz simpatičan lik.

Reakcije javnosti su bile zaglušujuće, te je Handke od književnog enfant terriblea postao persona non grata u mnogim krugovima. Nitko nije dovodio u pitanje Handkeov književni talent i vrijednost, što i ne bi trebalo, nego su se ljudi jednostavno pitali što mu je to trebalo.

Istu stvar se mnogi poklonici Handekovog pisanja mogu zapitati i sada, kada je sam pisac otkrio da se sastao s Radovanom Karadžićem 1996. godine, u vrijeme kada je ovaj već bio optužen za najteže ratne zločine, te započeo svoje dugogodišnje skrivanje.

Otkriće je bilo tempirano u vrijeme izlaska najnovije Handkeove knjige 'Immer noch Sturm' (u prijevodu: Još uvijek oluja), u kojoj se pisac prisjeća svojeg djetinjstva u austrijskoj provinciji, točnije Koruškoj.

Handke je u intervjuima za njemačke medije objasnio kako i kada je nastala njegova opsesija Jugoslavijom: 'Sredinom osamdesetih sam putovao Jugoslavijom dva mjeseca, prošao sam sve od Slovenije preko Dalmacije itd.'

U sjećanju mu je ostao, kako kaže, veliki broj mladih ljudi 'koji su željeli sačuvati Jugoslaviju'. Kao i svaki zapadnjak koji je došao kolonijalistički uživati u ludim narodima Balkana, Handke je uvjeren da se svi odgovori nalaze u prozi jednog na ovim prostorima slavnog književnog nobelovca: 'Potrebno je pročitati 'Na Drini ćuprija' od Ive Andrića jer tako se sazna sve što netko mora znati o Jugoslaviji, njezinim narodima i njihovim unutarnjim suprotnostima. Također, što bi jedna velika država značila za sve te regije. Nije jedino što se iz te knjige može naučiti da je književnost jedina domovina, nego i koliko je pogrešno pitanje krivice, naročito kada je riječ o tako kompliciranim stvarima kao što je suživot među narodima.'

Handke je Radovana Karadžića posjetio u prosincu 1996. godine, s ciljem da si 'stvori sliku o njemu koja je oslobođena od medijskih brbljarija'. Austrijski klasik kaže da ga je, između ostaloga, privukla šekspirijanska situacija u kojoj se tada nalazio Karadžić: 'On je baš tada gubio svoju političku moć. Susreli smo se na Palama, u planinama dakle, blizu raspadnutih igrališta napravljenih za Olimpijadu 1984. godine, a Karadžić me dočekao u jednoj baraci nakrivljenoj od vjetra, pod velikim srpskim orlom.' Vrlo poetično, taman toliko da se čovjek naježi od toga koliko je Peter Handke spreman selektivno gledati na stvari, pa ima još i potrebu mitologizirati Karadžića, pa jedino što ovom opisu nedostaje je i oduševljenje nemirnim čupercima ratnog zločinca.

Općenito se i Handkeovih intervjua može vidjeti da dotični jednostavno baš ništa nije shvatio u vezi raspada Jugoslavije, vjerojatno dijelom i namjerno, jer to bi se suprotstavilo njegovom kolonijalno-romantičnom pogledu na Srbe, Hrvate, Bošnjake i ostale. Činjenica da i dalje inzistira na tim temama samo je pokazatelj piščeve arogancije, zahvaljujući kojoj najvjerojatnije nikada neće odustati od toga da cijeli svijet uvjerava da je crno zapravo bijelo. Zato je uputnije ignorirati Handkea kao javnog i angažiranog intelektualca, te uživati u njegovoj prozi. Kada je o Hrvatskoj riječ, najsvježija su dva prijevoda koja je objavila Fraktura: 'Don Juan pripovijeda sam o sebi' i Strah golmana pred jedanaestercem', uz napomenu da je potonji naslov jedan od suvremenih klasika europske književnosti.