PORTRET VJENCESLAVA RICHTERA

Pet puta je utamničen i prezren, a svojim djelima postao je planetarno popularan

08.04.2017 u 08:30

Bionic
Reading

Stotu obljetnicu rođenja hvaljenog i osporavanog arhitekta, slikara i kipara Vjenceslava Richtera, Muzej suvremene umjetnosti obilježavat će tijekom cijele godine brojnim projektima kako bi javnost upoznala s opusom tog velikog eksperimentatora, jednog od utemeljitelja Exata '51. i projektanta Vile Zagorje, koji je osvojio svijet sa svojom paviljonskom arhitekturom. Donosimo portret slavnog umjetnika te izvatke iz njegova posljednjeg intervjua koji je dao novinarki Nini Ožegović

Na dan Richterovog rođenja, u subotu, 8. travnja, posjetitelji MSU-a mogu pogledati izložbu 'Iz arhiva arhitekta: Moj misaoni prostor', koja se temelji na njegovoj neobjavljenoj knjizi 'Moj misaoni prostor – nacrt programa sistemske knjige' iz 1998. godine.

Također, može se razgledati njegova kuća na Vrhovcu 38 gdje je u prizemlju uređena galerija, a na katu udoban stan s terasom odakle puca pogled na Zagreb. Središnja, retrospektivna  izložba održat će se u listopadu, a Grad Zagreb najavio je i obnovu njegove vile, darovane Zagrebu još 1980., koja je primjer specifičnog umjetničkog izraza i kulture življenja 60-ih godina.   

Tko je bio Vjenceslav Richter, jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika čija se djela, uglavnom kipovi, nalaze u najpoznatijim muzejima svijeta, na primjer u Galeriji Tate u Londonu, Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku, Smithsonian muzeju u Washingtonu i Soto muzeju u Ciudad Bolivaru?

Imao je veliku karijeru i uzbudljiv život, a borben duh i optimizam nisu ga napustili ni u vrijeme kad se borio s teškom bolešću. U svom zadnjem intervjuu, kad smo potkraj listopada 2002., samo nekoliko tjedana prije njegovog odlaska, razgovarali za Nacional, Richter je bio vidljivo onemoćao, ali i dalje snažan duhom i vjeran sebi. Tom  prilikom rekao mi je da je cijenio Le Corbusiera i nadahnjivao se ruskim konstruktivistima i Bauhausom, no nikada nije htio biti nečija kopija. 'Uvijek sam želio biti originalan i nov', otkrio mi je Richter. Kako je u svojim radovima uglavnom bio ispred vremena, mnogi su ostali nerealizirani, poput ludog, futurističkog projekta 'Savlje' u kojem je Zagreb zamislio na devet otoka i pet kanala, ili 'vodenog paviljona' koji je zamislio za Svjetsku izložbu u Montrealu. Unatoč tome, povijest će ga pamtiti kao velikog istraživača, sintetičara umjetnosti i jednog od najvećih promicatelja apstrakcije.

 'Tko god radi nešto novo i drukčije, mora biti spreman na nerazumijevanje. Ja sam se s tim davno pomirio. Kad analiziram svoje radove, vidim da su donijeli pomak u nešto novo i drukčije. Nisam nezadovoljan svojim životom, premda nikad nisam bio adekvatno valoriziran. To vas malo uzbudi, jer to je ipak šok, a onda vas šikne da idete dalje', rekao mi je Richter u tom svom zadnjem intervjuu u Nacionalu.

No svijet je prepoznao njegovu genijalnost. Za svoja djela paviljonske arhitekture dobio je najveće svjetske nagrade, a sveukupno je primio 25 priznanja, između ostalih Zlatnu medalju na 13. triennalu u Milanu, Nagradu za skulpturu na 11. biennalu u Sao Paolu i Herderovu nagradu za sveukupno djelo. U Duisburgu u Njemačkoj postavljena je njegova četiri metra visoka skulptura 'Nada' od nehrđajućeg čelika. 

Vjenceslav Richter Izvor: Licencirane fotografije / Autor: MSU

Vjenceslav Richter, za prijatelje Riža, češkog je podrijetla; djed mu je bio stolar i s alatom u rukama stigao je u Zagreb, a otac i majka Ivan i Albina Richter bili su učitelji. Otac mu je pripadao starčevićancima, ali ga je slomilo ubojstvo Stjepana Radića pa je ubrzo nakon toga s 54 godine napustio ovaj svijet. Rođen je 1917. u Donjoj Drenovi pored Zagreba. Diplomirao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, bio je član ULUPUH-a i Društva arhitekata Hrvatske.

Bio je jedan od osnivača grupe EXAT 51 koju je 1951. osnovao s umjetnicima Ivanom Piceljem, Aleksandrom Srnecom, Vladom Kristlom i Božidarom Rašicom i gdje su ga isprva zvali 'padre della revoluzione'. Pred kraj života objavio je i publikaciju 'Tko nije mogao napisati manifest' u kojoj je dao historijat umjetničkog rada grupe. Bio je vezan i uz pokret Nove tendencije, bavio se plastičkim istraživanjima, radio 'spontane grafike, bez predmisli', a sredinom šezdesetih godina započeo je jedan od najoriginalnijih projekata - Sinturbanizam, koji je kasnije razvijao u teorijskom projektu Heliopolisa, četverodimenzionalnog milijunskoga grada.

Kao vječni eksperimentator i istraživač postavio je tezu o diobi kruga na 512 stupnjeva, što je smatrao superiornim u odnosu na današnju podjelu na 316 stupnjeva, te o diobi kuta na tri dijela. 'Nakon toga su me znanstvenici počastili prezirom, jer je to u enciklopedijama proglašeno nerješivim problemom', rekao mi je Richter, koji je bio uvjeren da će jednog dana netko drugi potvrditi njegovu tezu i čovječanstvo će tada prihvatiti to otkriće.

Radovi Vjenceslava Richtera Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Prije Drugog svjetskog rata našao se na 'crnoj listi', jer je bio predsjednik Tehničkog kluba, te se morao skloniti iz Zagreba u Ominje.    

'Tamo su me ustaše ranili i proveo sam u bolnici 18 mjeseci. Onda sam preko teozofskih veza, iako nisam bio teozof, prebačen u Beč, gdje sam se ponovno aktivirao u antifašističkoj borbi. No tamo me je u veljači 1945. uhvatio Gestapo pa sam oslobođenje dočekao u zatvoru. Bila je alternativa hoće li nas sve posmicati ili pustiti, ali je pobijedila druga opcija pa sam ipak ostao živ i čak dobio partizansku spomenicu', ispričao mi je Richter, dodavši da je nakon rata još pet puta bio nevin u istražnim zatvorima.

Jednom su ga optužili da je bio agent Gestapa, zatim je proveo tri tjedna u ruskom zatvoru, gdje mu je 'jadnom i gladnom neki major Jastrebov donio vruću pirošku', a onda je zbog nepravedne optužbe za ubojstvo proveo sto dana u samici na ispitivanju. 'Zaboravio sam svojih pet utamničenja. To je prošlost. Nisam od onih koji stalno spominju ratne zasluge ili velike bojeve', rekao mi je Richter, napomenuvši da uvijek gleda naprijed.  

Richter je stekao planetarnu slavu sa svojim izložbenim paviljonima koje je projektirao za Svjetske izložbe u Bruxellesu, Milanu, Torinu, Stockholmu, no radio je i na projektima za muzeje u Aleppu, Sarajevu, Beogradu, Skopju i Krapini. Premda je pobjeđivao na jugoslavenskim natječajima, njegovi avnagardni projekti nisu uvijek nailazili na razumijevanje u bivšoj zemlji gdje je estetika još uvijek bila podložna ideologiji. Za paviljon u Milanu 1963. koristio je najprimitivniji element – običnu letvu, kojom je riješio apsolutno sve probleme unutar zadane teme o slobodnom vremenu, od plakata do živih sadržaja. 'Nakon toga su me strašno napali rekavši mi da ih je bilo sram u Milanu, a na kraju su me pitali zašto uvijek izvodim bijesne gliste', ispričao mi je Richter. A Jugoslavenski paviljon u Bruxellesu iz 1956., jedan od Richterovih najpoznatijih djela, nikad nije u cijelosti realiziran jer su njegov originalni projekt s 'temeljima u zraku' proglasili idiotskim.

 'Srećom, kod kuće u poštanskom sandučiću našao sam čestitku s informacijom da sam dobio Zlatnu medalju za najbolji paviljon na toj Svjetskoj izložbi, što mi je vratilo optimizam. To je po mom mišljenju bio moj vrhunac u paviljonskoj arhitekturi', kazao mi je Richter u spomenutom intrevjuu u Nacionalu.

Što ga je toliko privlačilo paviljonskoj arhitekturi? Nije mu odgovaralo da radi u biroima, jer je to smatrao gubitkom vremena. S druge strane, nikad se nije volio ponavljati i uvijek je težio eksperimentu, slobodi i autentičnosti pa je htio napraviti stvari kakve još nitko nije realizirao. 'Kako sam od nečega morao živjeti, slao sam projekte na natječaje, koje sam srećom dobivao. U to je doba izgradnja bila divljačka i zaposleni arhitekti nisu se mogli time baviti. Osim toga, paviljoni se nisu učili u školama', objasnio mi je Richter, napomenuvši da smo mi mala zemlja i svijetu moramo pokazati izvanserijsku arhitekturu.

U tom intervjuu otkrio je kako je nastao projekt za Vilu Zagorje, odnosno Ured predsjednika na Pantovčaku. Rekao mi je da je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Stevo Krajačić htio podići Titu 'vilu nad vilama kako bi on dulje boravio u Zagrebu'. 'Prvo je otpilio arhitekta Dragu Iblera, koji je napravio vrlo zanimljiv prijedlog, a onda je pozvao nas trojicu arhitekata – Ivu Vitića, Zvonimira Marohnića i mene – da napravimo novi projekt vile. Ja sam zamislio projekt 'bele hiže' koji nije prihvaćen', ispričao mi je Richter, dodavši da ga je onda arhitekt Kazimir Ostrogović, koji je bio član žirija, odabrao kao nositelja projekta jer jedini od njih trojice nije imao arhitektonski biro.

'Novi projekt Titove vile, koji smo potpisali Ostrogović i ja, zapravo je bio relikt Iblerove koncepcije. Kad je vila završena, nikad nisam bio unutra, jer je Titova kuća bila velika tabu tema i o tome se nije govorilo, barem ne kao o djelu nekog arhitekta. Na otvorenju zgrade uopće nisam mogao pristupiti Titu, čekali smo u prostorijama za osoblje. Kad je Tito obišao kuću, došao nam je neki Luketić, visokopozicionirani činovnik Udbe, i rekao: 'Nećete biti uhapšeni!' To je značilo da se Titu vila svidjela', kazao mi je Richter.

Neki Richterovi projekti nisu naišli na odobravanje, dapače, bili su dočekani na nož, a nakon nepopularnih adaptacija Kazališne kavane i Corsa više nije dobio ni jednu narudžbu u Zagrebu. On je pak smatrao da su adaptacije Kazališne kavane i Corsa remek-djela. Kao i uvijek, htio je napraviti autorsko djelo 'koje na kraju nije odgovaralo predodžbi tradicionalne kavane, pogotovo starosjediocima'. Napadali su ga autoriteti, rekao je Richter, poput Ranka Marinkovića, koji je kritizirao kavanu Corso zato što u njoj djeca ne mogu trčati, dok se šutljiva većina nije javljala.       

Također, bio je jedan od rijetkih stručnjaka koji je branio preuređenje Trga burze i Cvjetnog trga zato što je smatrao da se nije radilo o devastaciji. 'Ti su napadi proizlazili iz provincijskih, uštogljenih navika. To su bile svinjarije, grad je danas ljepši i dotjeraniji', poručio tada je Richter. Nikad nije gradio stambene zgrade – bio je preavangardan za svoje doba, ali je zato realizirao niz obiteljskih kuća, primjerice, za naivnog slikara Ivana Rabuzina u Ključu u kojoj je samo dnevni boravak imao stotinu kvadrata. Za tu je kuću ugledna likovna kritičarka i sveučilišna profesorica povijesti umjetnosti Vera Horvat-Pintarić, kaže, rekla da je primjer svjetske arhitekture. Projektirao je još kuću Brane Horvata u Podsusedu, obiteljsku kuću Prpić u Zagrebu te kuću Klier u Puli.

Za Richtera je 10. listopada imao posebno značenje jer se tog dana 'ponovno rodila' njegova supruga, glumica Nada Kareš Richter. Ona je tog dana u Bjelovaru sa 16 godina bila osuđena na smrt zajedno sa svojim malodobnim bratom, no na kraju nisu ubijeni jer je vjerojatno, kaže, intervenirao kardinal Alojzije Stepinac. No nikada nisu doznali pravu istinu.

 'Tako Nada svake godine slavi dvostruki rođendan – biološki i početak novog života', rekao je Richter u spomenutom intervjuu, zaključujući da mu je Nada svih tih godina pružala bezuvjetnu podršku, premda je živio vrlo riskantno, čak i onda kad je sav novac koji je zaradio potrošio na uzaludne eksperimente, tako da se ona zbog toga 'često nije mogla odijevati onako kako je trebala'.

Kad je doznao dijagnozu svoje bolesti, Richter je shvatio, kako mi je rekao, da mu je 'trajanje ograničeno i da nema vremena čekati da gradska administracija svojim sporim tempom riješi izložbu na otvorenom ispred naše kuće' te je sam pogurao realizaciju svoje davne želje - Park skulptura oko kuće na Vrhovcu 38. Ubrzo su postavljena tri postamenta, a skulpture su se ubrzanim tempom završavale kod obrtnika. Zamislio je da ih bude desetak na prostoru od 3500 kvadrata.  

Richter je imao prekrasnu kuću u Sovlji kraj Tribunja, koja je po mnogima prava lekcija iz mediteranske arhitekture. Još za života imao je ideju da se u njoj uredi muzej te ju je po nižoj cijeni, kako mi je ispričao, ponudio Gradu Zagrebu, međutim, bila im je preskupa. U toj kući, koju okružuje vrt od dvije tisuće četvornih metara, a dvorište visoki kameni zid, imao je izložbu 'Svatovi kamena' na kojoj je izložio svoje 'kamene zavjese'. 'U grob ne možete ništa ponijeti, ali je dobro da iza sebe nešto ostavite', poručio je Richter.