Nitko ni u jednom trenutku filma 'Otapanje vladara' ne kaže da je vladar o kojem je riječ - Petar II Petrović Njegoš. Dapače, nazivaju ga Morlakom, vladarom brda. No sve upućuje na to da film govori upravo o Njegošu. Vladar u filmu je, naime, vladika, pjesnik i intelektualac, neprekidno čita knjige i piše stihove u desetercu, a nerijetko ih i recitira ili čita naglas. Doduše, ti stihovi koje recitira i čita naglas nisu Njegoševi stihovi, nego stihovi Ivana Mažuranića, iz 'Smrti smail-age Čengića' (najčešće i najprepoznatljivije: 'Niti pisnu niti zubi škrinu'), ali i to ima smisla - jer Mažuranićev ep govori o događaju iz crnogorske povijesti i objavljen je upravo u doba u koje se odvija ovaj film.

A film se odvija negdje oko polovice 19. stoljeća, kada vladika-pjesnik, teško obolio od tuberkuloze, sa svojim slugama Đukom i Božom te s kćeri Marom 'pregazi more' do Italije da bi ondje potražio lijek za svoju bolest. I Njegoš je bolovao od tuberkuloze, od nje je na kraju i vrlo mlad umro (sa samo 37 godina). Sve su to činjenice koje jasno upućuju na Njegoša. Barem jasno upućuju svakoga tko zna nešto o Njegošu i tko zna nešto sitno o povijesti ovih prostora. Njima će biti jasno činjenično polazište ovog filma. Ne znam kako bi prošao kod gledatelja iz Tanzanije, kod gledatelja mlađih od 40, kao ni općenito među širom publikom, ali na tim činjenicama film počiva.

Hipnotička fantazija

Sve povrh toga je fantazija. Intrigantna, hipnotička fantazija koja na osebujan način pokazuje kako se stvaraju mitovi o nacionalnim ikonama. Fiktivno baziran na spisima vladikina sluge Đuke, koji su pronađeni zato što je u njih neki trgovac na kotorskoj tržnici umotao ribu, film opisuje kraj Njegoševa života onako kako ga je vidio taj sluga. A vidio ga je, kaže nam redatelj Ivan Salatić, poetski, epski, estetski, u neobičnom, gotovo deseteračkom ritmu.

Rijetko kad mi se dogodi da mi se svidi film koji mi se po svim svojim sastavnicama i karakteristikama ne bi trebao svidjeti. Ne volim filmove koji pridonose izgradnji mitova o nacionalnim ikonama jer su redovito patetični i programatski. Ne volim ni filmove u kojima likovi govore kao da recitiraju na svečanosti za Dan općine. Nisam baš ni prevelika ljubiteljica povijesnih, kostimiranih drama, a najviše od svega ne volim kada me autor filma drži kao taoca svoje pomalo eksperimentalne 'umjetničke vizije' u kojoj jedino on sve razumije, a gledatelj se muči. Na prvi pogled, po svim tim točkama, ovaj mi se film isto nije trebao svidjeti.

No 'Otapanje vladara' ne samo da mi se svidio nego me i na svojoj premijeri na Pulskom filmskom festivalu neki dan - hipnotizirao i prikovao za sjedalicu u kinu.

Kako nastaju nacionalni mitovi?

Kako to? Pa, kao prvo, ovaj film toliko ne pridonosi mitu o nacionalnoj ikoni koliko pokazuje kako takvi mitovi mogu nastati - kroz oči i priče predanih sluga. Morlakov sluga Đuko prati svojeg gospodara kroz posljednje dane života, ispraća ga i u smrt, a sve uz riječi: 'Kako lijepo pati naš gospodar', ode o njegovu rodoljublju, dubini, učenosti i superiornosti. Kao drugo, neobičan, ne osobito prirodan način govora u ovom filmu potpuno je u skladu i u ritmu s pripovijedanjem. Obični se dijalozi rijetko izgovaraju - izgovaraju se mudrosti, stihovi, promišljanja, čežnje i tlapnje. Čini se kao da su sve u desetercu. Čak i šutnja. Pa čak i zapljuskivanje mora o lađu kojom plove do Italije.

Treće, iako inače ne volim povijesne, kostimirane drame, ovdje je povijest vrlo stilizirana, a kostimi dio fascinante estetike. Najozbiljnije mislim da bi svima zaslužnima za vizualni identitet ovoga filma trebalo podijeliti hrpu nagrada. Od prikaza predivnih krajolika Crne Gore, preko divnih, propadajućih freski u talijanskim palačama po kojima se liječi vladar pa sve do očaravajuće duge kose sluge Đuke - sve sa svojom vizualnom poezijom prati priču i tu maštariju o kojoj govori. I kostimi su tu dio priče, dizajnirani u nevjerojatnoj stilizaciji narodne odjeće i moderne odjeće za ono doba. Posebno je tu zanimljiva tiha, neizgovorena priča o Mari, koja se uvelike odvija i kroz promjenu njezina kostima.

Ukratko, fascinantan film, jedan od neobičnijih i intrigantnijih prikazanih ove godine u Puli. Nisam baš sigurna da ima šanse kod šire publike, ne mogu ni kriviti nikoga kome se ne svidi jer i sama imam rezerve prema takvim filmovima, ali ako je i mene rezerviranu uspio očarati - tko zna, možda će i vas.