filmski osvrt zrinke pavlić

'Otac' - zastrašujuće i tjeskobno triler-putovanje kroz demenciju

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 02.04.2021 17:03
  • Objavljeno 02.04.2021 u 17:03
Anthony Hopkins i Olivia Colman u filmu 'Otac'

Anthony Hopkins i Olivia Colman u filmu 'Otac'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Bez milosti, s mnogo izgubljenosti, straha, nesigurnosti i boli, redatelj i pisac Florian Zeller u "Ocu" nas spušta ravno u um osamdesetogodišnjeg muškarca koji boluje od demencije. Rezultat je takav da je praktički nemoguće zadržati gledateljsku emotivnu distancu. I ponekad je prokleto blizu ne samo filmskom, nego i životnom hororu.

U jednom dokumentarcu o demenciji koji sam gledala prije mnogo godina, specijalistica koja se cijeli život bavi raznim oblicima demencije jednu je od njezinih manifestacija opisala ovako: 'Mozak vam privremeno ili trajno jednostavno ugasi sjećanja na zadnjih xy godina života. Primjerice, imate 70 godina i sve što se proživjeli od osamnaeste do danas se preko noći izbriše iz vašeg pamćenja. Odete u krevet kao maturantica, a probudite se okruženi nepoznatim ljudima koji tvrde da su vaši najbliži, ruke su vam odjednom prekrivene staračkim pjegama, bole vas koljena i nemate zube.' S užasom sam zamislila situaciju i odmah se zapitala kako bih reagirala. Ne znam točno kako, ali vjerojatno bih posumnjala da se oko mene događa nešto strašno i da mi netko ili nešto pokušava nauditi.

Adaptirajući svoju hvaljenu kazališnu dramu u jednako hvaljen i za Oscara nominiran filmu 'Otac' redatelj i koscenarist Florian Zeller učinio je sličan mentalni eksperiment. Zamislio je osamdesetogodišnjeg muškarca koji živi u prelijepom londonskom stanu okružen umjetnošću, glazbom i profinjenim interijerom i zamislio je kako se tom muškarcu odjednom počinju događati nelogične i neobjašnjive stvari. Ustvari, prva stvar koja mu se događa, ona koja pokreće sve druge događaje u filmu, nije toliko nelogična ni neobjašnjiva, ali je za našeg glavnog junaka, osamdesetogodišnjeg Anthonyja (Anthony Hopkins) izrazito bolna. Njegova mu kći Anne (Olivia Colman) govori da se zaljubila i da s muškarcem svojeg života seli u Pariz te da ga neće više moći svakodnevno posjećivati i da mu moraju pronaći stalnu njegovateljicu. Anthonyjeva je prva reakcija okrutna i ružna, a negdje u toj priči saznat ćemo da je takav bio i prema svim dosadašnjim njegovateljicama, koje je otjerao zločestim ponašanjem i optužbama da ga potkradaju. No prema kćeri je posebno zajedljiv. 'Ti????', šokirano je pita. 'Ti da si upoznala muškarca koji te želi odvesti sa sobom u Pariz?'

No Anthonyjeva je reakcija zapravo reakcija straha i boli, kao što ćemo saznati već u sljedećem momentu, kada s očajem na licu i očima punim suza optužuje kćer da ga napušta. To, međutim, nije ništa prema onome što još čeka staroga Anthonyja jer će već u sljedećoj sceni odjednom u svojem stanu naići na potpuno nepoznatog čovjeka koji će mu tvrditi da je Annein suprug već gotovo deset godina i da se Anthony ne nalazi u svojem, nego u njihovu stanu. Pojavit će se i Anne koju odjednom više neće prepoznat jer će izgledati kao sasvim druga žena (druga glumica, Olivia Williams), a i Annein će se muž tijekom filma mijenjati, kao izgledom, tako i karakterno. I Anthonyjevo će se okruženje pokazati nepouzdanim - mijenjat će se raspored namještaja u stanu, pločice na zidu u kuhinji i pogled kroz kuhinjski prozor, nad njim će malo svijetliti jedni pa sasvim drugačiji lusteri, vrećice u kojima Anne donosi pile iz trgovine bit će malo plave pa malo bijele, a što je najgore, sa zida će nestati slika koju je naslikala njegova ljubljena druga kći Lucy. Da stvari budu još malo gore, svaki put kad spomene Lucy, svi oko njega naglo će zašutjeti, a u njegovu će se životu pojaviti i nova njegovateljica, Laura (Imogen Poots), slika i prilika njegove kćeri ljubimice...

Odabirući perspektivu dementne osobe da bi ispričao priču o demenciji, Florian Zeller snimio je film kao nijedan drugi koji se bavi tim problemom. Dok je u većini filmova o demenciji obično riječ o melodrami, ovdje je, zbog toga što na svijet gledamo očima osobe koja je dementna i, naravno, ne zna da je dementna, postignut efekt jezivog psihološkog trilera, u nekim trenucima čak i horora. Na trenutak sam čak pomislila na jednu epizodu 'Zone sumraka' u kojem se neki čovjek jednog jutra probudi i shvati da su svi oko njega za mačku počeli koristiti neku sasvim drugu riječ umjesto 'mačke'. Sa svakim danom takvih je riječi sve više i on se jednoga jutra probudi u svijetu u kojem nikoga ništa ne razumije, iako se služe naizgled poznatim riječima. I Anthony u 'Ocu' pomalo sve manje shvaća i uspijeva povezati, a iako će gledatelj do kraja filma ipak složiti slagalicu Anthonyjeva recentnog života, nije sigurno da je i njemu to uspjelo.

Osim prevladavajućeg i sa svakom minutom sve strašnijeg Anthonyjeva osjećaja da više ne zna ni tko je ni gdje je ni što mu se događa, Zeller je ipak uspio pronaći dovoljno prostora da u filmu prikaže i druge osobe i odnose. Olivia Colman sjajna je kao Anthonyjeva kći Anne, koja prema ocu osjeća silnu nježnost i odgovornost, ali se zbog svega toga i lomi, Rufus Sewell u relativno je maloj minutaži koja mu pripada kao jednoj od varijanti Anneina supruga Paula istodobno pokazao i okrutnost kakva se zbog zahtjevnosti života s dementnom osobom zna razviti kod nekih ljudi, ali i povrijeđenost zbog preteškog utjecaja Anthonyjeve demencije na njegov prethodno sretan brak. Anthony Hopkins je maestralan, usudila bih se čak reći da je toliko uronio u ulogu da nadmašuje sve Lectere i Learove koje je dosad odigrao, a tu činjenicu možda i potvrđuje to što je i sam izjavio da je teško podnio igranje filmskog Anthonyja. Suviše ga je približio suočavanju s vlastitom starošću i smrtnošću. Zauzvrat je, pak, on to priuštio gledateljima.

Glavne kritike koje su upućene ovome filmu u odnosu na ostale nominirane za najbolji film one su koje govore da se u filmu previše vidi da je adaptirana kazališna predstava. Vrlo je komoran, klaustrofobičan, kažu. Osobno, nisam to doživjela kao manu. Anthony doista JEST zarobljen u prostor s čvrsto zacrtanim granicama: svoj polako ali sigurno odumirući um. No dok se njegova priča bude razvijala i dok budemo slagali krhotine njegove poremećene percepcije, shvatit ćemo da prostor njegova života nije više ograničen samo umom. On je doista i fizički ograničen. I to je ono što vas mora zgromiti na kraju filma 'Otac'. To je suština nemoći i starosti - vaš svijet svodi se na vrlo malo ljudi, vrlo malo shvaćanja i vrlo malo prostora. Sve dok potpuno ne nestane.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!