ANJA ŠOVAGOVIĆ

'Okupila sam sjajan tim, bez obzira na članstvo u HDZ-u'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 17.09.2015 10:07
  • Objavljeno 17.09.2015 u 10:07
  • +15
  • +12

Anja Šovagović Despot

Izvor: Pixsell / Autor: Sanjin Strukic

Glumica Anja Šovagović Despot uoči premijere u Gavelli i nove uloge u 'Umišljenom bolesniku' govori o svom glumačkom opusu i radu te političkom djelovanju kroz HDZ-ov Odbor za kulturu te u kontekstu priča da je ta svestrana glumica potencijalna buduća ministrica kultre

Kazalište Gavella započinje novu sezonu već 19. rujna s Moliereovom komedijom 'Umišljeni bolesnik', a u njoj jednu od najvažnijih uloga - Toinette, igra i Anja Šovagović, istaknuta kazališna, filmska i televizijska glumica koja se od nedavno bavi i politikom u HDZ-ovom Odboru za kulturu te se u kadrovskim križaljkama spominje i kao moguća ministrica kulture u novom sazivu vlade.

Anja Šovagović, kći Fabijana Šovagovića, zapravo je multitalentirana umjetnica, a interesi su joj puno širi od glume. Osim što je udahnula život mnogim kazališnim likovima, od Antigone i Kordelije pa do Polly, Glorije i Maše te u proljeće maestralno odigrala i ulogu života - Violet Weston u predstavi 'Kolovoz u okrugu Osage', ona svira violončelo i klavir, pjeva i piše knjige, bila je osam godina članica Programskog vijeća HRT-a, a od srpnja je i članica Nadzornog odbora HRT-a.

U novoj Gavellinoj predstavi - Moliereovoj komediji 'Umišljeni bolesnik' igrate Toinette, koja je sluškinja, međutim vrlo je bitna u priči. Kakva je Toinette i što nju pokreće?

Toinette je sluškinja koja će sve učiniti na dobrobit svojega gospodara uz veliku buku, agresiju, manipulaciju i bezobraznost. Međutim, metodom intenziviranja frustracija, Toinette uspije u Arganu pokrenuti objektivan pogled na bolesti koje su ga snašle pa na kraju, uz njezinu pomoć, biva izliječen i od samoga sebe i od svojih zabluda. Na neki je način ova neobična sluškinja Arganov psihoterapeut i mučitelj u istoj osobi. Glas razuma u priči u kojoj se razumom manje-više nitko ne služi. Nerazumni su gotovo svi likovi ove urnebesne komedije i utoliko su nam posebno bliski jer u njima ogledamo vlastiti bijeg od pameti u situacijama bolesti, zaljubljenosti, pohlepe, puberteta, adolescencije, starosti, siromaštva, bogatstva i mnogih drugih termina kojima pravdamo vlastitu lijenost, sporost duha i nezadovoljstvo životom u kojem je uvijek nešto drugo krivo izvan nas samih.

Je li redatelj Krešo Dolenčić tu satiru u kojoj Moliere ismijava liječnike i medicinu te govori o njihovim žrtvama, aktualizirao i na neki način ukazao na bolest našeg društva?

Rekla bih kako Moliere ismijava na prvom mjestu pacijente, bolesnike, a tek onda liječnike i medicinu. Za glavno lice svoje komedije izabrao je upravo nepodnošljiv slučaj opsesivno-kompulzivnog karaktera koji liječnik Purgon liječi na jedini mogući način. Klistiranjem. Izbacivanjem, dakle, svih štetnih stvari iz organizma u nadi da će s viškom stolice u crijevima izbaciti i višak izmeta iz glave. Na kraju krajeva, razne vrste opstipacija nisu samo vezane uz nemogućnost kakanja već i uz nemogućnost slobodnog rasuđivanja uma i slobode duha.

Ono na čemu sam Kreši iznimno zahvalna jest inzistiranje na tome da tekst komedije koji radimo zaista i bude komedija. Naime, režirati Molierea vrlo je težak i zahtjevan posao i potreban je neobično iskričav i neobuzdan duh u redatelja kako bi zadovoljio i svoj i glumački nerv i instinkt. Sve se to, naravno, mora poklopiti i s očekivanjima publike, a ja nekako mislim da smo na dobrom putu da svi budemo zadovoljni i zadovoljeni.

U prošloj sezoni maestralno ste odigrali tešku i zahtjevnu ulogu Violet Weston, nevoljene i nesretne žene, ovisne o tabletama, u komadu 'Kolovoz u okrugu Osage', za koju se može reći da je uloga vašeg života. Koliko vas je ta uloga iscrpila s obzirom na njezine ponekad čudne postupke?

Nisam sigurna da svi mi u nekim fazama svojih života ne činimo i mnogo čudnije postupke od onih koje čini Violet Weston. Jednako tako, ne mogu reći kako me ta uloga nije iscrpila do krajnjih granica mojih psihofizičkih mogućnosti. Rad na ulozi bio je neobično intenzivan, ponekad i nepodnošljivo težak, kako profesionalno tako i intimno. Uostalom, svaki dobar komad i svaki dobar pisac pa tako i svaka sjajno napisana uloga zahtijeva od glumca maksimalnu koncentraciju u stvaranju i ogroman trud i napor u uobličavanju karaktera čije su postavke u drami veoma jasne i precizne, ali ih provlačeći kroz svoj organizam i duh, neprestano ispitujemo, sumnjamo. Tek kad sam odigrala predstavu pred publikom, mogu reći da sam se riješila dilema i strahova jer mi je publika dala odgovor na mnoga pitanja koja sam postavljala tijekom rada na predstavi.

Za ulogu u predstavi Kolovoz u okrugu Osage Anja Šovagović Despot dobila je mahom vrlo dobre kritike Pixsell

Za ulogu u predstavi Kolovoz u okrugu Osage Anja Šovagović Despot dobila je mahom vrlo dobre kritike Pixsell

Izvor: Pixsell / Autor: Pixsell

Kako ste doživjeli lik Violet Weston?

Violet je žena intelektualno superiorna i emotivno betonski jaka, razorena životom koji je iza nje, kao i njezinim egocentričnim i alkoholiziranim mužem, preljubnikom naravno, i neopisivo je zadovoljstvo izgovarati veoma neugodne, a točne i istinite rečenice u rijetkom trenutku u kojem je cijela obitelj na okupu.

Uloga Violet Weston jedan je od onih razarajućih karaktera u dramskoj literaturi čije tumačenje na sceni itekako ostavlja posljedice i na stvarni život glumice. Vrlo iscrpljujuće bilo je raditi na ovoj ulozi tim više što bezuvjetno opravdavam gotovo sve njezine postupke, njezin način života i njezine definicije kojima rješava životne zagonetke i misterije. Pa sam ponekad bila u konfliktu s onim što je naoko moralno i ispravno, naspram onoga što je vrlo posebno, drastično i neuobičajeno, a što, i jedno i drugo, čini svakog od nas čovjekom, specifičnim i originalnim u svojoj suštini. Istovremeno, snažno sam uživala u tom konfliktu, i sama sa sobom, i sama s Tracy Lettsom odnosno njegovim tekstom.

Kako je pesimističnost Lettsovog teksta utjecala na vaš rad?

Kao što je poznato, gospodin Letts je i sam glumac i živo je nazočan u svojim predivno lako izgovorljivim rečenicama ispod kojih struji prilično buran i opaki vjetar koji neprestano prijeti raznijeti i glumca i njegovu utrobu. Upravo ta perverzna pesimističnost teksta neprestano mi je zagorčavala proces rada, ali s reakcijama publike koja je oduševljeno primila predstavu, taj je pesimizam promijenio predznak. Neobično me se dojmila Lettsova rečenica iz razgovora s Hermione Hoby koja kaže: 'Moj je pesimizam neka vrsta mog patriotizma.' Mislim da se radi o velikom piscu koji je uspio u onome što se doima nemogućim spojem.

Odigrali ste mnoge zapažene uloge, od Antigone i Kordelije do Glorije, Maše i lani Violet, svirate violončelo i klavir, pišete knjige. Znaju li se ti vaši talenti posvađati međusobno, kako ih pomirujete? Koja vam od tih uloga najviše leži?

Imam potrebu izražavati se na različite načine, a glazba i pisanje su neodvojivi dio moga bavljenja glumom. Vrlo često se znam zaplesti u mislima kad radim ulogu pa je puno jednostavnije staviti neka razmišljanja na papir jer tako imam objektivnu sliku onoga što radim. Naravno, događa se i da se sama sa sobom ne slažem i da sam u mnogim raspravama u svojoj glavi često kontradiktorna, ali volim zapisivati doživljaje koji me nadahnjuju za neku buduću kreaciju.

Tko ili što je najviše utjecalo na vaš svjetonazor, na vaše formiranje?

Mogu reći da je moje formiranje i odrastanje bilo neobično, intenzivno, turbulentno, i radosno i bolno i uglavnom onakvo kakvo svako odrastanje i jest. Moja je mama profesorica hrvatskog jezika i važnije joj je bilo čitanje nam Matoševe poezije prije spavanja nego jesmo li pojeli večeru. Važnije joj je bilo uživanje u raspravama o filmovima ili o političkom trenutku od ocjena koje smo donosili iz škole. U našoj je kući bilo one vrste umjetničkog života koji se doima vrlo ležernim, a uglavnom je vrlo zahtjevan spram vlastite i osobne odgovornosti bez obzira na zrelost, dob ili spol onih koji zajedno žive. Imala sam sreću da su moji roditelji i jedan i drugi intelektualci i osebujni ljudi tako da smo i brat i ja uživali u jednom nekonvencionalnom odgoju s konvencionalnim uzletima. I doista su u najvećoj mjeri utjecali na moj svjetonazor. A kako su mama i tata bitno različiti ljudi, tako sam i ja svoje stavove i odluke donosila uvijek u nekakvim kontrapunktovima.

Predsjednica ste HDZ-ovog Odbora za kulturu u koji vas je pozvao Tomislav Karamarko, a već se dulje spekulira u javnosti da ćete biti HDZ-ova ministrica kulture. Što vas je najviše motiviralo da prihvatite taj angažman u Odboru i na što ćete staviti naglasak u kulturnoj politici te što biste voljeli postići na poziciji ministrice kulture za hrvatsku kulturu?

Poziv gospodina Karamarka da budem predsjednica Odbora za kulturu HDZ-a prihvatila sam prije tri godine kako bih pokušala učiniti nešto pozitivno u kulturnom životu. Zajednički je stav i dogovor na prvom našem sastanku bio kako su nam u Odboru za kulturu potrebni vrhunski intelektualci, umjetnici, kreativci i stručnjaci bez obzira na članstvo u HDZ-u. Mogu reći kako sam okupila sjajan tim ljudi s kojima radim na okvirnom programu odnosno strategiji hrvatske kulture. Zanima nas baština i moderna podjednako kao deviza djelovanja i pitanje opstanka. Mi smo zainteresirani za modernu koja povezuje baštinu sa sadašnjim trenutkom, jer smo zainteresirani za stvaralaštvo. Kad ne bi postojao kontinuitet upravo te integralne kulture, kada bi zaista postojala ta posjekotina između tradicionalne kulture i moderne, onda bismo bili izgubljeni. Upravo nas je taj kontinuitet održavao i održavanje tog kontinuiteta najvažnija je zadaća s kojom se suočavamo.U Odboru ima osamdesetak članova, a upravo formiram pododbor za kazališnu umjetnost u kojem želim imati ljude neovisne o političkim diktatima. Zanima me uspostava zdravog kazališnog sustava jer je ovakvom kulturnom politikom nečinjenja, a kadroviranja te učestalim izmjenama i dopunama Zakona o kazalištu, koji je doveden do apsurda, kazalište već odavno gurnuto na margine društvenog i kulturnog života u Hrvatskoj. U tom bih smislu htjela imati dijalog s najvrsnijim stručnjacima i poznavateljima kazališnih prilika i neprilika čije je znanje o toj materiji predragocjeno da bismo se opterećivali time kojim političkim zrncima tko pripada.U strateškim pitanjima bitnim za hrvatsku kulturu inzistirat ću na konsenzusu jer je to jedini način kojim se ova iznimno loša situacija u kojoj se nalazi većina kulturnih institucija, kao i nezavisna scena, može i treba promijeniti. Ono na čemu želim raditi jest pozicioniranje hrvatske kulture na mjesto koje joj pripada. U financijskom i intelektualnom smislu, dakako.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!