Pitanje je bilo jednostavno: Kako se Zagreb danas osjeća i koje je boje taj osjećaj? U početku se prilazilo znatiželjno, s malom distancom promatrača koji pokušava razumjeti što se pred njim događa. No ubrzo su se u rukama našli kistovi. Sudionici svih generacija su birali i miješali boje, a zatim jednim potezom ostavljali vlastiti trag na dugom zajedničkom svitku papira, stoji u priopćenju.

Kako su se tragovi množili, mijenjao se i prizor. Svitak je postajao sve življi, ljudi sve opušteniji, a početna znatiželja prelazila je u osmijeh i želju za sudjelovanjem.

Upravo se u tom prijelazu nalazi snaga rada Svjedoči boju. Za sudjelovanje nije bilo potrebno umjetničko iskustvo. Kist su mogli uzeti i oni koji se nikada nisu smatrali kreativcima, koji možda nikada prije nisu imali razlog ostaviti vlastiti potez na umjetničkom radu. Nije se tražila vještina, lijepa kompozicija ni „ispravna“ boja. Vrijednost poteza bila je u tome što pripada određenoj osobi, osjećaju i trenutku.

Tako je ono osobno postupno postajalo kolektivno. Jedan potez sam za sebe govorio je o pojedincu; deseci poteza jednih uz druge počeli su stvarati Rijeku kolektivnog osjećanja - kromatski zapis ljudi koji su se 20. rujna zatekli na Ilici i odlučili ostaviti dio sebe na zajedničkom svitku.

Granica između autora, rada i promatrača namjerno se otvorila: umjetnica je postavila pitanje i okvir, a građani su svojim tragovima ispisivali odgovor.

Zato rezultat nije važan samo kao dovršena slika. Jednako je važan proces koji joj je prethodio — trenutak u kojem prolaznik zastaje, uzima kist i iz promatrača postaje sudionik akcije. Nastale su boje osjećaja ljudi koji su toga dana kroz njega prolazili.