Kada ljudi za neku ideju počnu vjerovati da je važnija od njih samih, oživotvorenje te ideje vrlo brzo počinje tražiti žrtve. Ponekad to budu tuđi životi, ponekad vlastita savjest, a ponekad oboje. Goran Stanković u filmu 'Oče naš', koji je na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu prikazan u programu hrvatskih manjinskih koprodukcija, upravo na takvoj ideji gradi jednu od najpotresnijih i najneugodnijih drama koje smo ove godine gledali na festivalu – onu u kojoj se ljubav prema bližnjem, briga za izgubljene i vjera u iskupljenje postupno pretvaraju u jezik kojim se opravdava nasilje.

Stanković, još jedan od autora izvrsne serije 'Jutro će promeniti sve' i 'Sablja' (uz Vladimira Tagića, o čijem smo filmu 'Yugo Florida' već pisali), zajedno sa scenaristicom Majom Pelević, Dejanom Prćićem i hrvatskim scenaristom Ognjenom Sviličićem inspiraciju je za 'Oče naš' pronašao u stvarnim događajima koji su prije petnaestak godina potresli Srbiju, kada su u javnost dospjele snimke brutalnog premlaćivanja štićenika rehabilitacijskog centra Crna Reka. Film, međutim, nije klasična rekonstrukcija tog slučaja. Stankovića mnogo više zanima anatomija jednog sustava nego kronologija jednog zločina.

Red, rad, disciplina i batine

U središtu priče nalazi se Dejan (Vučić Perović), dugogodišnji ovisnik o heroinu koji dolazi u izoliranu pravoslavnu rehabilitacijsku zajednicu kojom upravlja karizmatični otac Branko (Boris Isaković). Ondje ga, nakon brutalne cold turkey detoksifikacije, dočekuju molitva, rad, disciplina i vrlo osebujna metoda liječenja u kojoj se fizičko kažnjavanje smatra oblikom ljubavi. Njegov vodič kroz taj novi svijet postaje Mionica (Goran Marković), bivši ovisnik koji je tri godine proveo u zajednici i danas služi kao dokaz uspjeha 'komune' oca Branka.

Već na početku filma Stanković pokazuje kako taj sustav funkcionira. Kada Dejan, još fizički i psihički slomljen od vlastitog odvikavanja, posrne i uzme heroin koji je pronašao kod novopridošlog štićenika, otac Branko okuplja cijelu zajednicu i naređuje Mionici da ga kazni. Mionica bez riječi uzima lopatu i pred svima izudara čovjeka kojemu je dotad bio jedini oslonac. Nasilje ovdje nije ispad bijesa ni gubitak kontrole. Ono je ritual. Lekcija. Pedagoška metoda.

Mionica pritom nije tek poslušni izvršitelj naredbi. On je završni proizvod tog mikrosustava (a zapravo i sustava općenito). Čovjek je koji više gotovo i nema vlastiti identitet, nego postoji kao produžena ruka autoriteta. Erich Fromm u 'Bijegu od slobode' pisao je o tome kako ljudi često dragovoljno odustaju od slobode jer je odgovornost koju ona sa sobom donosi preteška. Mionica djeluje upravo kao čovjek koji je pronašao sigurnost u tome da više nikada ne mora odlučivati sam. Čak ni kada mu narede da tuče drugoga.

Transformacija zlostavljanog u zlostavljača

No 'Oče naš', iako će Mionicu itekako razraditi u njegovoj tragičnoj ulozi, prvenstveno prati Dejana jer se on u filmu pred našim očima pretvara u 'novog Mionicu'. Odnosno, otac Branko ga u to pokušava pretvoriti svojim preodgojem i rehabilitacijom. Nakon početnog otpora, naime, Dejan postupno prihvaća pravila zajednice, donekle usvaja Brankov način razmišljanja i od buntovnog štićenika prerasta u čovjeka od povjerenja.

Kada zbog snimke Dejanova batinanja lopatom, koja je nekako procurila u javnost (netko je očito snimao mobitelom, iako nikad ne saznajemo tko) otac Branko mora otići na informativni razgovor i napušta zajednicu, zajednica nakratko ostaje bez svojeg vođe. Zamjenici i neki štićenici lagano se razulare, tulumare i piju rakiju i ponašaju se kao srednjoškolci kojima su roditelji otišli na vikend. Dejana to ljuti i iritira – naizgled zato što mu se istodobno jedan od prijatelja u komuni razbolio i trese se u vrućici, ali dobrim dijelom i zato što je u međuvremenu postao pravovjerni sljedbenik. Zaustavlja kaos, štiti bolesnog mladića, oduzima alkohol, razbija prozor kako bi ga drugi ozbiljno shvatili i rakijom pokušava sniziti temperaturu prijatelju.

Kada se Branko vrati, ne skriva zadovoljstvo. Pogled kojim promatra Dejana gotovo je očinski. Kao da se upravo ponadao novom miljeniku.

Samo ga ne vraćajte kući...

To je možda i najzanimljiviji sloj filma. Stankovića ne zanima samo kako autoritet vlada. Zanima ga kako stvara vlastite sljedbenike i nasljednike. Svaki autoritarni sustav, naime, prije ili kasnije mora odgovoriti na pitanje tko će nastaviti njegov posao. Dejan cijelo vrijeme prolazi svojevrsnu obuku za tu ulogu, a da toga gotovo nije ni svjestan.

No kada Mionica, kao dotadašnja uzdanica oca Branka, prvo sav okupan suncem uspjeha napusti zajednicu, a onda se, vrlo brzo potom, u nju vraća, uza svu jezu dotadašnjeg 'spasenja' oca Branka, pokreću se kotači tragedije koja se više ne može izbjeći. Tri godine rehabilitacije završavaju gotovo odmah novim posrtajem. Slomljen, ponovno ovisan i potpuno izgubljen, Mionica se vraća u zajednicu iz koje je otišao kao navodni dokaz njezina uspjeha. Njegova majka, očajna i iscrpljena, ocu Branku izgovara rečenicu koja odzvanja mnogo dulje od cijelog prizora: 'Radite s njim što hoćete, samo ga ne vraćajte kući.'

To je možda najstrašniji trenutak cijelog filma. Ne zato što najavljuje nasilje, nego zato što označava potpunu predaju roditeljske odgovornosti autoritetu. Majka više ne traži pomoć. Ona predaje sina. A čovjek kojem ga predaje prihvaća ulogu koja nikada nije smjela pripasti nijednom smrtniku.

Otac Branko je, da se razumijemo, sadist i psihopat. U to nema nikakve sumnje. Boris Isaković, koji već ima zavidno iskustvo u igranju institucionalnih psihopata i sadista (Slobodan Milošević u 'Porodici', Ratko Mladić u 'Quo Vadis, Aida?'…), igra ga gotovo zastrašujuće mirno. Glas mu je dubok, pogled strog, ali nepokolebljiv, riječi odmjerene, ali teatralne. Vozi motor, malo je i 'frajer'. No njegov problem nije samo sadizam. Njegov problem je uvjerenje da zna apsolutnu istinu i djeluje prema njoj. A kada misliš da znaš apsolutnu istinu i da djeluješ prema njoj, vrlo brzo počneš vjerovati i da imaš pravo i na apsolutnu kaznu.

Kult autoriteta

Kada Branko ponovno pruža lopatu Dejanu, prizor više nema isto značenje kao na početku filma. Tada je Mionica tukao Dejana. Sada bi Dejan trebao istući Mionicu, zbog toga što se vratio posrnuo, ponižen i ovisan. Otac Branko sada bira Dejana da ga kazni i disciplinira. Krug se zatvara. Sustav je proizveo novog izvršitelja, a stari postaje suvišan. U toj gotovo ritualnoj izmjeni mjesta Dejana i Mionice krije se možda i najstrašnija misao cijelog filma – autoritarni sustavi ne stvaraju učenike nego zamjene.

Dejan uzima lopatu. Udara. Nevoljko, gotovo mehanički. Savjest još uvijek postoji, ali poslušnost je postala navika. Međutim, pokazuje se da Branko od njega očekuje nešto više od poslušnosti. Očekuje potpunu identifikaciju. Kada procijeni da Dejan još uvijek oklijeva, sam preuzima lopatu i nasmrt prebija Mionicu. U istom trenutku propada i posljednja iluzija da je nasilje ovdje ikada bilo terapija. Ostaje samo čovjek koji je drugome oduzeo život.

Završnica filma gotovo se neodoljivo čita kao mračna inverzija starozavjetne priče o Abrahamu i Izaku. Abraham je bio spreman žrtvovati sina jer je vjerovao da tako izvršava Božju volju, ali upravo u trenutku kada podiže nož, Bog zaustavlja njegovu ruku. Time pokazuje da ljudska žrtva nije put prema spasenju. Otac Branko također traži žrtvu. I također traži od drugog čovjeka da podigne ruku. Ali ovdje nema glasa koji će zaustaviti nasilje. Kada Dejan zastane, Branko sam dovršava posao. Čovjek je preuzeo mjesto Boga. I upravo u tom trenutku više nema ni vjere ni iscjeljenja – ostaje samo kult autoriteta.

Posljednji prizori filma gotovo su dokumentaristički hladni. Nema velikih pokajanja ni melodramatskih ispovijedi. Samo policija, hitna pomoć, mrtvozornik, otac Branko uhićen u policijskim kolima i štićenici koji u tišini napuštaju zajednicu. Nakon svih velikih riječi ostaje običan kazneni postupak. Nakon svih propovijedi ostaje mrtvo tijelo.

Među njima odlazi i Dejan. Prvi put bez heroina, bez zajednice i bez čovjeka kojem je gotovo prepustio vlastitu savjest. Film nam ne govori što će biti s njim. Hoće li konačno naučiti živjeti kao slobodan čovjek ili će ostatak života provesti pokušavajući se osloboditi novog oblika ovisnosti – potrebe da netko drugi misli, odlučuje i snosi odgovornost umjesto njega?

Upravo zato 'Oče naš' ostavlja tako neugodan osjećaj dugo nakon završne špice. Jer na kraju više i nije riječ o heroinu, čak niti toliko o groznom, institucionalnom nasilju, o sklonosti 'božjih ljudi' sadizmu pri provedbi 'božje volje'. Riječ je o mnogo težoj bolesti – ljudskoj sklonosti da vlastitu slobodu zamijeni sigurnošću poslušnosti. A od te se ovisnosti, sugerira Stanković, mnogo teže liječi.