filmski osvrt zrinke pavlić

'Quo vadis, Aida?' - priča o srebreničkoj tragediji čiji kraj je nemoguće dočekati bez suza u očima

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 12.12.2020 15:37
  • Objavljeno 12.12.2020 u 15:26
Jasna Đuričić kao naslovna junakinja filma 'Quo vadis, Aida?'

Jasna Đuričić kao naslovna junakinja filma 'Quo vadis, Aida?'

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo

Jasmila Žbanić definitivno je uspjela u svojem naumu. Nemoguće je dočekati odjavnu špicu filma 'Quo vadis, Aida' bez suza u očima.

Nikada mi kao pri kraju filma 'Quo vadis, Aida?' u mislima glasnije nisu zazvonile poznate riječi Ive Andrića: 'Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo'. Tragedija rata i ratnih zločina, u kojima su mnogi pobijeni, ali su životi oduzeti i onima koji su čisto biološki preživjeli ovim će vam filmom duboko ubosti srce. Podsjetit će vas da sve dok je onih koji su u ratu izgubili sve i svakoga koga su voljeli, ta tragedija i dalje traje, pa makar i oružje šutjelo, a podsjetit će vas i da je od 11. do 19. srpnja 1995. u Srebrenici ubijeno 8372 muškaraca i dječaka iza kojih je ostalo barem još toliko onih čiji je život njihovom smrću isto tako prestao.

Film Jasmile Žbanić, koja se već proslavila filmovima s temom rata i njegovih posljedica u Bosni i Hercegovini, prvi je igrani film koji se bavi baš Srebrenicom, i to čini kroz oči jedne žene - Aide (Jasna Đuričić), školske učiteljice koja radi kao prevoditeljica u bazi nizozemskih UNPROFOR-aca. Žbanić u filmu ne gubi vrijeme na ekspoziciju i objašnjavanje. Prvi kadar u filmu - ljetno sunce koje se presijava na treperećem zelenom lišću odmah prekida tenkovska cijev koja lomi nježnu granu i to sunce od prekrasnog ljetnog prizora postaje neprijatelj. Nemilosrdni, žareći neprijatelj koji svojom svjetlošću obasjava paniku i nesreću protjeranog puka iz Srebrenice, nesmiljena žega koja im ne da disati dok, zbijeni jedni uz druge, bez vode, hrane, sanitarnog čvora i ikakve ideje što će dalje biti s njima - sjede u hangaru baze i na polju pred njezinom žičanom ogradom.

Dok se izbjegli mještani iz Srebrenice iskrcavaju iz kamiona, među njih se probija jedna žena s UN-ovom akreditacijom, koja svakoga koga poznaje (a takvih nije malo) pita jesu li vidjeli njezina muža i sinove. Kada ih napokon pronalazi i uspijeva odvesti sa sobom u bazu, počinje njezina bitka za njihovo preživljanje, bitka u kojoj ih grčevito nastoji spasiti od sudbine svih ostalih koji su do nizozemske baze došli po spas, a čije živote jednostavno ne može spašavati jer je samo jedna žena pred golemim, užasnim, nezaustavljivim zlom.

Quo vadis, Aida?, foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: Deblokada

Aidin grč, očaj i neprekidna jurnjava po bazi dok pokušava nekako iznaći način kako spasiti svoje najbliže filmu daju gotovo trilerski, akcijski ritam, ali za razliku od akcijskih filmova na koje smo navikli, nezaustavljiva tragedija koja se događa oko Aide sa svima ostalima ne daje nam da ijednoga trenutka zaboravimo na zlu kob kojoj, čini se, nitko ne može pobjeći. Žbanić nam, naravno, ne daje ni da zaboravimo kako ta zla kob nije pala na Srebrenicu iz svemira niti je nastala sama od sebe, nego njezine proizvođače prikazuje licem i habitusom - Ratka Mladića (izvrstan i zastrašujući Boris Isaković), glasne i tobože vesele, ali krajnje okrutne srpske vojnike na čelu s Jokom (Emir Hadžihafizbegović) koji se, u posebno jezivoj sceni, zabavlja dok baca kruh izgladnjelim Srebreničanima, a zorno je prikazana i nemoć, očaj, strah, pa i nesposobnost nizozemskih UN-ovaca, čiji će vam postupci, odnosno nečinjenje do kraja filma biti potpuno neshvatljivi.

Žbanić je u filmu uspjela izbjeći eksploataciju nasilja pa se sve scene ubojstava sastoje od implicitnih prikaza, kao što su pucanj iza zida iza kojeg su upravo odvezli čovjeka ili naglo izranjanje mitraljeza kroz prozorčiće za kinoprojekciju u kinodvorani, ali sve ono prikazano dovoljno je jezivo da vam se smrzne duša. Ono što će je tako smrznutu slomiti bit će prikaz raspona emocija glavne junakinje od početka do kraja filma.

Neću vam, naravno, otkriti kako točno završava Aidina priča, ali s obzirom na to da je riječ o Srebrenici, znate da ne može završiti sretno. Ljudi koji su se našli na toj geografskoj širini i dužini u srpnju 1995. jednostavno nemaju sretne završetke u životu. Tako da, iako neću otkriti što se točno dogodilo s Aidom na kraju filma, sigurno znate da je kraj njezine priče tužan. I da je gotovo nemoguće pogledati ovaj film do kraja bez suza u očima i grča u grudima. A meni je, uz Andrićeve riječi koje sam pročitala s Aidina lica, u glavi još odzvanjao završetak potresne pjesme Feride Duraković o Srebrenici: '...Da mi je već jednom, leć u oni grob kojeg nema, kraj dijeta moga kojeg nema, da mu rukice zgrijem'. Jasmila Žbanić osjećaj je iz tih stihova uspjela prenijeti na film.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!