Domena klasične diskografije, možda u nešto manjoj mjeri i u nešto stišanijoj maniri, zapravo slijedi sva pravila zanata o lansiranju novih glazbenih zvijezda. A danas se ta pravila uglavnom odnose na elaborirani marketinški aparat kojemu je glavni, pa i jedini cilj stvaranje određenog imidža umjetnice ili umjetnika. Ako ga kojim slučajem prati zanimljiva umjetnička osobnost, tim bolje, no sama po sebi ona nije nužna.

Bitno je stoga neprestano povlačiti razlike između marketinga, kao vještine koja je postala sama sebi dostatna, i sadržaja. No tu je distinkciju danas sve teže izvoditi, a upravo je zbog toga sve bitnija.

U slučaju Yuje Wang, koju se voli predstavljati kao 'novu kinesku pijanističku senzaciju', marketinški posao je obavljen besprijekorno. Za novi album posvećen Sergeju Rahmanjinovu napravljen je elaborirani fotoeditorijal, službene najave uglavnom barataju superlativima, iza projekta stoji moćna i ugledna etiketa, dok je za pun glazbeni integritet pozvan dirigent Claudio Abbado i Mahlerov komorni orkestar. S ciljem da se dopadne mlađoj publici (jer marketinški prosedei su rijetko kad suptilni), mlada, 24-godišnja glazbenica trebala bi vjerojatno nastaviti putem starijih kolega, znanih kineskih pijanista Lang Langa i Yundi Lija.

U najkraćim crtama, album Yuje Wang, snimljen uživo, uz dragocjeno sudjelovanje Claudija Abbada i Mahlerovog komornog orkestra, otkriva tehnički cizeliranu i veoma preciznu frazu, no i umjetnicu koja u okviru dviju proslavljenih i često izvođenih Rahmanjinovih kompozicija, Rapsodije na Paganinijevu temu i Drugog koncerta za klavir i orkestar u c-molu, ne uspijeva ostaviti snažan osobni pečat.

Kao bitno zrelija umjetnička persona predstavila se zato nešto starija gruzijska violinistica Lisa Batiašvili (rođena 1979) na albumu prvijencu za DG, nazvanom 'Odjeci vremena' (Echoes of time). No razlog tome nije samo riskantniji repertoar sastavljen od Šostakovičevog Prvog koncerta za violinu i orkestar u a-molu te skladbi živućih kompozitora, kao što su Giya Kancheli i Arvo Pärt.

Tu su i pouzdani suradnici, trezveni i iskusni dirigent Esa-Pekka Salonen, koji dirigira Simfonijskim orkestrom Bavarskog radija, te sjajna pijanistica Hélène Grimaud, koja je pridonijela albumu senzibilnim interpretacijama i suradnjom na dvije skladbe, Spiegel im Spiegel znanog suvremenog kompozitora Arva Pärta te Rahmanjinovoj Vokalizi, br. 14. op. 34.

Izbor repertoara predstavlja se kao ključan za koheziju i uspjeh albuma. Dok skladbe Šostakoviča, Pärta, Rahmanjinova i Kanchelija eventualno dopuštaju da se ih strpa pod labavu etiketu sovjetskih glazbenih reminiscencija, umjetničke spone glazbenice sa snimljenim repertoarom zapravo su mnogo snažnije od geografskih odrednica. Naime, njen je profesor u Münchenu bio đak virtuoznog violinista Davida Ojstraha, kojemu je Šostakovič posvetio Prvi koncert za violinu i orkestar (1947.- 48.), središnju skladbu na albumu. A upravo se u toj kompleksnoj i kontrastnoj kompoziciji s dugom kadencom u trećem stavku otkriva umjetnica, ne samo interpretativno suverena, već i jasno posloženih glazbenih namjera.