Svoje priče iz nehumano hladnog novog svijeta Iva Tkalec objavila je 2014. godine u dobro prihvaćenoj knjizi '100 % društveni uzgoj'. U njima eksperimentira formom abecede, pripovijeda kroz predmete i prepliće različite pripovjedače, ali u maniri vrhunskog pisca održava tenziju sve do majstorske poante.

Objavili ste tridesetak priča, a urednik Kruno Lokotar hvali vašu tematsku i stilsku profiliranost. Kad ste počeli objavljivati i gdje objavljujete? Jesu li reakcije čitatelja i recenzenata poticaj na daljnje pisanje i objavljivanje?
Objavljivati i pisati počela sam 2011. godine, sasvim spontano. Nikad nisam o tome razmišljala, jednostavno sam jednog dana rekla da bih htjela pisati. Probala sam, nekako su te priče prošle na raznim natječajima – Vranac, Reč u prostoru, Slavko Kolar, Urbani vračevi itd. Tako je krenulo. Sasvim neplanirano. Napravila sam popis natječaja i počela pisati i slati. Nisam poznavala baš nikog tko piše i to je za mene bio jedini logični put. U posljednje tri godine mišljenje nekoliko osoba, pogotovo urednika, bilo mi je izuzetno važno i natjeralo me da pišem dalje. Jako me razvesele pozitivne reakcije i volim slušati o pričama, tim više jer ja o njima nikada ne razmišljam. To su slike koje vidim i koje moram staviti na papir da budem mirna. Zapravo, ja o njima malo toga mogu reći, gotovo nikad nemam objašnjenje.

Altruizam se svodi na objave na društvenim mrežama

U vašim pričama spolne uloge održivije su od emotivnih veza. U pričama kojima je u središtu pažnje odnos, kao u 'Abeceda jednog susreta' i 'Sastav: 100 % društveni uzgoj', žene određuju rasplet. Pretpostavljate li da je ženska uloga za odnos važnija od muške?
Ne pretpostavljam da je važnija. Ne vjerujem u spolne uloge. Možda su fizičke karakteristike očite, no vjerujem da je svaka osoba jedinstvena, svaka može ostvariti svoj maksimum samo ako se ne podređuje stereotipnim podjelama. Ako se ograničavamo ulogama, nikad ne možemo dati sve od sebe, zarobljeni smo ustaljenim (ustajalim!) mišljenjima. Žene određuju rasplet podjednako kao i muškarci, ovisi na koju stranu gledamo. Žene su svakako postale samouvjerenije, snažnije, no ne obazirem se na podjele uloga. Priče su jednostavno tako završile. Živimo na dijelu planeta gdje je sve moguće, gdje nismo ograničeni spolom već vlastitom motivacijom. Iako diskriminacije još uvijek ima, puno toga ovisi o volji i stavu pojedinca.

I na mjestu na kojem se prodaju emocije, kao u priči 'O mjerenju nemjerljivih fenomena kroz vrijeme', protagonist za davno odrezanu granu kaže: 'Ako je sad stavimo u vodu, možda se još može zapelcati.' 'Život u kolicima' također završava hepiendom. U dehumaniziranom društvu ipak dajete ljubavi šansu?
Naravno. Ljubavi ima i nema, isto kao što je nekad bilo ljubavi i nije bilo ljubavi. Ljudi su isti kao i uvijek, samo su mogućnosti puno veće. Predrasude se smanjuju, ali nedovoljno brzo. Živimo u kaosu prepunom paradoksa u kojem je sve normalno i ništa nije normalno. Nekad su ljudi bili više usmjereni jedni na druge. Danas je svatko sam sebi na prvome mjestu. Malo dajemo, a puno tražimo. Altruizam se svodi na objave na društvenim mrežama. Ako nitko ne može vidjeti, ne vrijedi ni pokušavati. Tako je u odnosima među dvoje ljudi, ali i u odnosima pojedinac-masa. Kažu da moraš najviše voljeti sam sebe kako bi mogao voljeti druge. Nije li logičnije da trebaš voljeti druge kako bi mogao očekivati isto?

Mogućnosti otvaramo sami

Odnosi su potpuno razoreni, ali predmeti su isti, čak su i supermarketi i kolica slični današnjima. Je li svojevrsna opomena ukazivanje na to da se ne mijenja ono što smo proglasili bitnim, za razliku od onog što smo zanemarili i odbili sačuvati?
Sve se mijenja, samo ovisi u kojem smjeru. Želim vjerovati da će jednog dana doći do zasićenja i da će to što smo zanemarili odjednom postati važnije. Predmeti uglavnom vesele u tolikoj mjeri koliko se njima može hvaliti. A jednom kad čovjek postane sam i ponestane mu osoba kojima bi se mogao pohvaliti, ili će svi imati sve, možda se okrenemo i važnijim 'stvarima'. Lakše je posjedovati predmet nego pozitivnu emociju, lakše je dati novac nego vrijeme, lakše je pratiti mase nego razmišljati, lakše je osuđivati nego shvatiti. Tužno je da trgovine, oglasi i mediji manipuliraju našim vremenom, onim koje bi trebali davati ljudima. Kritiziramo rad nedjeljom i blagdanom, ali istu tu nedjelju ili blagdan provodimo u trgovačkom centru.

Kakve mogućnosti jednoj spisateljici otvara diploma informatike u Varaždinu?
Velike. Svako znanje, bez obzira na to iz kojeg područja bilo, može samo pridonijeti razvitku, bilo spisateljskom, bilo osobnom. Ne volim se ograničavati diplomom. Zašto bi jedan smjer koji smo odabrali prije mnogo godina trebao odrediti cijeli život? Možda ću za pet godina htjeti čuvati ovce. Mogućnosti otvaramo sami.