NORA VERDE

'Nisam u stanju zavući glavu u pijesak u vremenu ovakve krize'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 28.01.2017 15:41
  • Objavljeno 10.01.2017 u 08:40
Nora Verde

Nora Verde

Izvor: Promo fotografije / Autor: Dada Žitko

U intervjuu za tportal Nora Verde - što je literarni pseudonim novinarke Antonele Marušić - govori o svojoj novoj knjizi 'O ljubavi, batinama i revoluciji' u izdanju Sandorfa te o suradnji s bosanskohercegovačkom kolegicom Lamijom Begagić, politici, LGBT ravnopravnosti i razlozima što je napisala aktivističku knjigu

Spisateljica Nora Verde autorica je proznih knjiga 'Posudi mi smajl' (Meandar, 2010.) i 'Do isteka zaliha' (Naklada Sandorf, 2013.), a priče su joj objavljene u zborniku 'Pristojan život (lezbejske kratke priče s prostora Ex Yu)', (Labris 2012.) i knjizi kratkih priča 'Zagreb Noir' (Durieux, 2014.) koja je u prijevodu na engleski jezik objavljena u studenom 2015. godine u američkoj nezavisnoj kući Akashic Books.

Nedavno je objavila zbirku priča 'O ljubavi, batinama i revoluciji', u kojoj portretira sudbine različitih žena kao što su mlade anarhistice, aktivistkinje, penzionirane pomoćne kuharice, prkosne djevojčice, učiteljice koje gube tlo pod nogama i lezbijke umorne od svakodnevnog i višedecenijskog coming outa.

Knjigu priča ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’ otvara priča koja se, između ostaloga, bavi sakupljanjem praznih boca. To se čini kao izvrsno pogođena metafora - sakupljanje od bogatijih konzumirane robe kao jedina mogućnost preživljavanja - za širi kontekst koji knjiga tematizira, a to je naša društvena i ekonomska realnost. Što vas je potaknulo da sakupljanje boca obradite u priči?

Priču koju spominjete, naslova 'Samo daj!', napisala sam prije više od pet godina, dakle - relativno davno, dok skupljači i skupljačice boca nisu bili toliko brojni na ulicama i pred haustorima. To je bila jedna od prvih kratkih priča s kojom sam svojevremeno bila formalno zadovoljna i s njom sam prvi put pobijedila na jednom kratkopričaškom natječaju. Bila je riječ o festivalu i natječaju Kratka priča je ženskog roda u organizaciji Centra za ženske studije, a zadane teme su bile 'žene' i 'oskudica'. U to sam se vrijeme svakodnevno dugo vozila tramvajima, gdje sam zamjećivala ljude koji skupljaju boce i koji bi u tramvajska kola ulazili s ogromnim vrećicama punima ambalaže. Počela sam razmišljati o tome kako ću se osjećati ako i sama budem primorana na nešto slično i napisala priču. U međuvremenu, na skupljanje boca postao je primoran sve veći broj građana, nažalost normalizirano je. Gotovo da se nitko više i ne osvrće na skupljače i skupljačice, a ustalio se i običaj da 'privilegirani' svoju plastičnu ambalažu ostavljaju u vrećicama na kontejneru, kao svojevrsnu 'donaciju'. Trebalo bi o svemu tome napisati još jednu, novu priču.

Na zagrebačkoj Povorci ponosa više se puta mogao vidjeti transparent s natpisom ‘I pederi su radnici’, a vaša knjiga podsjeća i na to da su i lezbijke radnice. Može li se uopće nadati željenoj LGBT ravnopravnosti u ekonomskom kontekstu koji sustavno proizvodi neravnopravnost i nejednakost, dapače, na tom temelju funkcionira?

Ne može. Kapitalistički sustav u kojemu živimo produbio je ekonomske razlike zbog kojih se i LGBT zajednica dijeli na više, srednje i niže klase. Više i srednje LGBT klase jedva da su ikako povezane s nižima, osim na Povorci ponosa, koja me ponekad podsjeti na sletove koji su održavali u čast druga Tita, na kojemu se svi kunemo u ljubav, inkluzivnost, jednakost, a nakon što odložimo zastave i transparente, vraćamo se u svoje enklave. Zalaganjem LGBT aktivista dobili smo dio građanskih prava, no njih je teško konzumirati ako su nam ugrožena radnička prava. Uvijek se u ovakvim temama sjetim jedne pomalo bizarne, ali simbolikom nabijene situacije, koja se odigrala 15. srpnja 2014. godine kada je Sabor usvojio Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola. Tog dana došla sam na Markov trg s još nekoliko LGBT aktivista i aktivistkinja gdje smo svjedočili toj uvjetno rečeno – pobjedi LGBT zajednice, no istog tog dana, sat vremena kasnije donesen je i novi Zakon o radu u kojemu je izglasano niz liberalnih mjera koje štite poslodavce i krupni kapital. Na isti dan dobili smo pravo na registraciju partnerstva, ali i izgubili neka prava u ekonomskoj sferi, no mnogi nisu bili svjesni da su ova dva zakona u tijesnoj zavisnosti jedan od drugoga. Tada se na saborskoj galeriji pljeskalo Zakonu o životnom partnerstvu, a Zakon o radu gurnuo je i LGBT građane još dublje u nesigurnost na polju rada. Iz tog gorkog osjećaja 'pobjede' proizašao je jedan dio mojih preokupacija u pričama koje sam tada pisala, a koje su vezane za teme lezbijskog života, ljubavi i partnerstva.

Priče u knjizi se prvenstveno bave ženama. Kakve su žene o kojima pišete, što vas je kod njih zainteresiralo, kakve su njihove ljubavne priče?

Žene o kojima pišem su djevojčice, djevojke, zrele žene i žene u trećoj dobi. Gotovo sve ih na neki način obilježava njihov status na tržištu rada; bilo da su spremačice, nezaposlene žene, prosvjetarke koje guši školski kolektiv, ali i njihov odnos prema društvenoj stvarnosti kao što je to slučaj s pričama u kojemu su glavne protagonistkinje aktivistice ili prkosne, buntovne djevojčice. Njihove 'ljubavne' priče ispunjene su pritiscima stvarnog života koji ubijaju romantiku, a intimnost i erotiku neprestano stavljaju na kušnju. Volim te žene, do granice koliko se može voljeti svoje likove, a da ne skliznete u nekritičko uzdizanje svijeta koji poznajete i koji vam je blizak.

Kako izgledaju revolucionarni pokušaji vaših junakinja, jesu li to unaprijed izgubljene bitke ili ima i trijumfa?

Kao autorica nisam u stanju zavući glavu u pijesak u vremenu ovakve ekonomske i političke krize. Moram i želim pisati o mogućnostima promjene, da ne zaspem i izgubim percepciju o tome gdje se nalazim i što nam preostaje učiniti. Ljubav je u ovim pričama prečesto isprepletena s batinama, ali i traženjem, čekanjem, pripremom revolucije i za revoluciju. Revolucija nije instant juha koju se može pripremiti u nekoliko minuta, treba nam vremena i korisnih poraza da je možemo imaginirati. Prema svemu što se može vidjeti, treba nam još bezobzirnog uzimanja naših prava od strane političkih elita i vlastodržaca. Vjerujem da ćemo u budućnosti dosegnuti točku na kojoj će biti moguće reagirati ofenzivnije u obrani naših prava. Neke bitke mojih protagonistkinja naizgled su izgubljene, ali kako pjeva jedan moj omiljeni bend KUD Idijoti:'Nije to još gotovo, nije dovoljno sve propalo...'


Ovo je vaša treća prozna knjiga u proteklih šest godina. Prva je bila memoarska proza, onda je uslijedio roman, a sada i zbirka priča. Koliko se ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’ razlikuje od prethodnih dviju knjiga, tj. koliko se vi kao spisateljica razlikujete od Nore Verde koja je 2010. objavila ‘Posudi mi smajl’?

Eh, ovo je pitanje na koje bi bolje i od mene konciznije mogli odgovoriti moji prijatelji i ljudi koji me dulje poznaju ili moj terapeut da ga imam. Kada sam pod literarnim imenom Nora Verde objavila prvu proznu knjigu 'Posudi mi smajl', moj tekst je bio fragmentaran i žestoko ispovijedan, u romanu 'Do isteka zaliha' pokušala sam pričati priču i poštovati romanesknu formu, dok sam se s novom knjigom dala u pothvat ekonomiziranja izraza i koncentracije na manje pripovjedne dionice. Mislim da sam danas nakon treće prozne knjige vještija, svjesnija onoga što činim u tekstu, bila riječ o dobrim ili lošim navikama i obrascima. Živim u nadi da imam talent, ali u nekim danima doista povjerujem da sam to samo umislila i da je sve što zapravo činim simuliranje talenta. Ta sumnja me smlavi, ali onda pokušavam ponovno, borim se s tekstom, tražim rješenja. Nema drugog načina, samozavaravanje je najgore.

Bosanskohercegovačka spisateljica Lamija Begagić odigrala je važnu ulogu u nastanku ove knjige. Kako je započela i funkcionirala vaša suradnja?

Lamiju sam upoznala na jednom očajno organiziranom panelu o ženama i književnosti u Sarajevu, gdje smo se odmah zbližile, shvativši da imamo slične poglede na queer književnost i poziciju književne autorice u regiji. Otišle smo na kavu i dogovorile njezinu suradnju za Vox Feminae portal na kojemu radim kao jedna od članica uredničkog tima, a kasnije smo postale i prijateljice. Kad sam prionula na potragu za urednikom rukopisa, shvatila sam da trebam osobu s kojom dijelim sličan senzibilitet kada je riječ o kratkoj priči, ali i još neke stvari. Obje radimo od kuće kao slobodnjakinje, obje shvaćamo i prkosimo vladavini muških autoriteta. Urednik ili urednica su poput kirurga ili kirurginje, da biste se stvarno (o)pustili u njihove ruke, morate izgraditi kakvo takvo međusobno povjerenje. Lamija me je sestrinski bodrila kad mi je bilo najteže, i kad sam bila malodušna i umorna od dvojbi što učiniti s nekim od likova, dijaloga, elemenata fabule, naslova. Ona je vrsna kratkopričašica, ali i feministica, senzibilizirana za teme koje su i meni važne, a pogotovo su mi bile važne u nastanku ove knjige. Voljela bih reći i to da su na rukopisu, pored Lamije, radile i još neke od mojih prijateljica poput Vedrane Bibić, ali i moja djevojka, bez čije bi mi čitateljske pažnje i preciznosti bilo mnogo teže finiširati rukopis.

O ljubavi, batinama i revolucijiFotografija: Sandorf

O ljubavi, batinama i revolucijiFotografija: Sandorf

Izvor: Promo fotografije / Autor: Sandorf

Koliko se međusobno formalno razlikuju priče objavljene u knjizi? Odnosno, kako pristupate pisanju te književne forme, prepoznajete li neku proznu ideju odmah kao odgovarajuću za kratku priču ili je sve i, recimo to tako, potencijalni roman?

U knjizi ima priča koje su dulje, razrađenije i doista bi se od njih moglo razviti roman, ali ja sam naprosto bila fokusirana na pisanje knjige priča i pronalazak svih onih meni zanimljivih i začudnih fragmenata svakodnevice koji mogu poslužiti kao materijal za kratku priču. Da odgovorim na vaše pitanje; rijetko prepoznajem odmah hoće li se neka ideja realizirati u formi priče ili romana. Uzmem je i prvo malo zurim u nju, skiciram, dopisujem, brišem, ostavljam, zaboravljam, pa se ponovno vraćam tekstu i onda ga doista oblikujem, puštam da ode tamo gdje priču mogu suvereno ispričati. Naime, i ova je knjiga nastala tako da sam najprije imala ideju napisati kratki roman, ali na kraju je od svega ostala samo jedna priča naslova 'Poligon za nevozače'. No nekada zaista vidim temu ili ideju koja je kao stvorena za kratku priču, a ne opsjeda me dovoljno da bih joj posvetila mjeseci i godine rada i raspisala je u roman. Ne bi se trebalo ograničavati formama, ali ni strahovati od rewritinga. Nitko nam ne brani da od neke napisane i objavljene priče jednom napravimo roman. Pored mnogih sloboda koje su nam kao građanima ograničili, ta je još uvijek nedirnuta.

Politički naboj knjige najavljen je već u samom naslovu. Smatrate li ‘O ljubavi, batinama i revoluciji’ aktivističkom knjigom?

Na neki način ona to jest, no vrijeme će pokazati u kojoj će mjeri uspjeti čitatelje dobiti da razmišljaju o životima onih koji se opiru konvencijama, vladavini kapitala i tržišnog natjecanja, tiraniji autoritarnih muškaraca… Volim misliti da knjiga 'O ljubavi, batinama i revoluciji' potiče na otpor, prkos i akciju, no ona svakako nije aktivistički priručnik. Te bitke biju se direktnom akcijom, na ulicama, u domovima, institucijama. Dat ću jedan konkretan primjer. Nedavno sam prisustvovala na jednoj tribini na kojoj su se kulturnjaci i radnici iz kreativnih industrija okupili kako bi premijera i vladu upozorili na štetnost poreznih nameta u autorskim ugovorima. Izredali su se govornici, postigao se konsenzus o tome kako će porez na autorske honorare dodatno devastirati umjetničke sektore, no kada je jedan od sudionika prisutne na kraju pozvao da sa svojim zahtjevima zajedno krenu pred zgradu Vlade, nitko se nije odazvao. Previše je političke korektnosti u redovima kulturnjaka, previše lijenosti i straha nas koči. Teško je prozivati ikoga, govorim i u vlastito ime.

Svojim djelovanjem, koje uključuje mnogo više od književnosti, prisutni ste na zagrebačkoj LGBT sceni. Kako biste opisali aktualnu atmosferu, postoji li strah od tzv. Konzervativne revolucije i koje su reakcije na novu vladu Andreja Plenkovića?

LGBT scena, ali i mnoge druge scene poput one kulturnjačke (ostale manje poznajem, pa ne bih o njima govorila) iznalaze različite načine nošenja s takozvanom konzervativnom revolucijom. Neki se pokušavaju tiho prilagoditi novonastaloj situaciji, tražeći načina kako da prežive, praveći se kako ovakve politike prolaze, poput neke elementarne nepogode ili nevremena koja je neugodno samo dok traje, ali kad prođe, sve će opet biti kao prije. Njihovo je samo da nađu solidan zaklon od mećave. Neki drugi se glasno opiru, svjesni da će neokonzervativne opcije učiniti štetu koju neće biti moguće popraviti jednom kad se njihova moć smanji i kada budu imali slabiji pristup vlasti. Bilo bi najzdravije da nastavimo pružati otpor klerikalizaciji i repatrijarhalizaciji društva, da to činimo jače i organiziranije nego do sada. Nemamo svo vrijeme svijeta, trebalo bi s tim početi odmah danas.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!