'Priča o zvuku' bit će, međutim, možda i najveći izazov u dosadašnjem tijeku serijala 'Priča o...', jer - za razliku od prethodnih nastavka - govori o pojmu koji nema jedinstveno prepoznatljivu i vidljivu materijalnu pojavnost.

Stoga je njezinu realizaciju Mala scena povjerila autorskom kolektivu SKROZ, koji čine francusko-hrvatski audio umjetnik Vedran Peternel i hrvatska redateljica Nora Krstulović.

Predstavi 'Priča o zvuku' prethodilo je višemjesečno međunarodno istraživanje u koje su Mala scena & SKROZ uključili brojne stručnjake različitih disciplina, kako bi ispitali, ali i potencijalno pomaknuli granice percepcije zvuka i povezanosti iste s drugim osjetilima te kognitivnim i emocionalnim razvojem u najmlađe publike.

Zahvaljujući tome prvi će put u kazalištu biti korištena pionirska tehnologija Modularnih glazbenih objekata najglasovitijeg europskog centra za audiovizualna istraživanja - francuskog IRCAM-a (Institut de Recherche et Coordination Acoustique/Musique). Njezino povezivanje s baštinom utemeljitelja SUVAG-aPetra Guberine, omogućili su pak tehnološki partner AVC i podrška Francuskog instituta u Zagrebu.

Naime, želja je autora da ova istovremeno minimalistička ali i likovno bogata te izvođački ekspresivna predstava pronađe jednako uspješne načine komunikacije s djecom koja čuju i vide, kao i s onom koja imaju oštećenja i/ili probleme u razvoju sluha i/ili vida.

Zvuk je prvo iskustvo vanjskog svijeta što ga djeca percipiraju još u majčinu trbuhu, kao što je zvuk plača novorođenčeta prvi znak njegova dolaska na svijet. Tek rođena djeca prepoznaju i umirujuće doživljavaju majčin glas, a već s tri mjeseca poznati zvukovi (koraci, šum vode za kupku i sl.) kod njih izazivaju uzbuđenje. U istoj dobi djeca počinju prepoznavati i locirati izvore zvuka i njihovu prostornost, dok će sam prostor vizualno biti u stanju percipirati tek u kasnijoj dobi.

No, svemu tome usprkos - percepciji samog zvuka, kao i vještini slušanja u djece – suvremeni odgoj pridaje jako malo pažnje, izuzev kad je u pitanju glazba ili pak – priče.

Zvuk je, međutim, daleko više od toga.

Asocijacije što ih zvukovi (u najširem značenju te riječi, uključujući i njihov harmonično organizirani niz, odnosno glazba) izazivaju kod pojedinog slušatelja - daleko su različitije no što je to slučaj s bilo kojom, pa makar i najmaštovitijom reprezentacijom u slici, riječi i/ili pokretu. Njima se može pričati neovisno o jeziku ili podneblju; slikama neusporedivo živopisnijim i dojmljivijim od onih što ih se, pogotovo najmlađoj publici, može ispričati riječima ili (televizijskom) slikom.

Upravo to pokušat će dokazati predstava 'Priča o zvuku' koristeći se različitim zvukovima – od onih djeci poznatih i konkretnih, poput zvukova iz prirode, preko melodija i ritmova, do apstraktnih, odnosno umjetno stvorenih.

'Priča o zvuku' bit će, nadaju se autori, jedna od prvih lekcija vještine koja nam je svima prijeko potrebna – one slušanja. Svijeta koji nas okružuje, drugih i drugačijih, ali i sebe samih.