Monografija 'Knjiga o mljekaricama' urednice Kristine Leko kruna je njezina umjetničkog, aktivističkog i istraživačkog projekta 'Sir i vrhnje'. Njime je izgradila spomenik ženama sa sela – mljekaricama koje godinama iz Zagrebačke i susjednih županija svakoga tjedna dolaze na neku od tržnica prodavati sir i mlijeko svojih krava. Objavljena sa 130 naslovnica, na kojima je lice svake od 130 mljekarica, ova je knjiga zapravo priča o hrvatskom gospodarstvu, propadanju sela, ali i nestanku zanimanja koje bismo, prema Leko, trebali proglasiti kulturnom baštinom.

Na prijelazu u novi milenij Leko se počela baviti temom zagrebačkih mljekarica, kojih je tada bilo oko 550, a danas ih je tek 130. U ovih dvadeset i više godina snimila je nekoliko eksperimentalnih filmova i na stotine fotografija, organizirala peticije te osmišljavala deklaracije, a sve s jednim ciljem: zaštitom mljekarica i spašavanjem sela. U razgovoru za tportal ističe da u njima vidi otpor velikim sustavima. 'One su otpor u ime seljaka općenito, onih koji nas hrane, a koje eksploatiraju svi – od trgovaca i globalnih te lokalnih prekupaca do korporativne agrikulture koja ih uništava', kaže.

Priča je to, kako kaže, o društvenim tranzicijama, ekonomiji, slobodi i napretku malih zajednica, a upravo je ženski aspekt teme ono što ju je držalo u njoj do danas. U njezinoj knjizi nalaze se tekstovi samih mljekarica i građana, ali i teorijski okvir koji su dale dr. sc. Marija Antić, Nada Beroš, Petra Galović, dr. sc. Jelena Ivanišević, dr. sc. Renata Jambrešić Kirin, Iva Radmila Janković, dr. sc. Sandra Križić Roban, Snježana Pavić, dr. sc. Katja Praznik, Mirjana Randić, Vesna Vuković i ona sama.

Žensko zanimanje koje donosi novac opstajalo je u patrijarhalnim sredinama

Mljekarice, objašnjava Leko, simbolički predstavljaju i ekonomsku ravnopravnost žena, dakle ravnopravnu podjelu posla i raspolaganje prihodima, što je većini njih svakodnevna praksa.

'Kao što u knjizi piše dr. sc. Katja Praznik, one su samodostatne proizvođačice, a u globalnom društvu, u kojem konzumerizam metastazira u teško preglednim algoritmima, utjelovljuju dragocjen otpor. Također, kao tradicionalno žensko zanimanje koje donosi vrlo konkretan novac u kuću i obitelj, treba ih gledati kao repere emancipacije, kao ranije postignuće ženske borbe te kao žene koje su svojim radom restrukturirale rodno-ekonomsku dinamiku u obiteljima, a onda i zajednicama. One su meni dokaz da je feminizma oduvijek bilo i da će ga uvijek biti, čak i u nezavidno patrijarhalnim sredinama, kao i da je oduvijek bilo muškaraca koji su ga živjeli i podržavali', dodaje Leko.

Kultura sira i vrhnja te kultura kupovanja na tržnicama

Upravo je zato stvorena 'živa knjiga', koju je dizajnirala Zlatka Salopek Radić iz studija Kuna zlatica, a počiva na portretima te fotografijama kupaca i mljekarica, prikazujući kulturu sira i vrhnja, rituale kupovanja na tržnicama, kao i susrete gradskih i seoskih žena. One se, podsjeća Leko, i danas bore s besmislenim pravilnicima te administracijom tržnica koja im, kako kaže, ne dopušta prodaju jaja i povrća na mliječnim odjelima premda imaju dozvole za to.

'Jedna je generacija mljekarica otišla u mirovinu, a nove nema'

'Nakon što je 2010. godine zabranjena prodaja sira i vrhnja na otvorenom, mljekarice su se bunile pa je Grad nabavio rashladne vitrine koje bi danas trebalo zamijeniti. Loše su izvedene i teško se čiste. Jedna je generacija mljekarica otišla u mirovinu, nova nije došla, a uvjeti proizvodnje su se pogoršali, pa sve više žena kupuje mlijeko od velikih farmi te od njega proizvode sir i vrhnje. U obiteljima je sve manje onih koji bi obrađivali zemlju i brinuli se o životinjama', upozorava Leko.

Nova verzija Deklaracije o mljekaricama iz ove godine pretvorena je u peticiju s tri zahtjeva: traže da se njihovo mišljenje uvaži pri izradi pravilnika i zakona koji određuju njihovu budućnost, zahtijevaju higijenski i ergonomski ispravne prodajne prostore koje trenutačno nemaju te žele referentsko mjesto u gradskoj i državnoj administraciji – osobu koja bi u opisu posla imala praćenje mljekarica i tradicionalnih mliječnih proizvođača.

'Tržnice se pretvaraju u mjesta gastro evenata, a mljekarica nema'

'Danas se budućnost tržnica planira na savjetovanjima i sastancima na koje one nisu pozvane; tržnice u večernjim satima postaju mjesta za gastronomske evente, a mljekarica je sve manje i imaju sve manje mušterija. I građani mogu doprinijeti – potpišite peticiju, idite na tržnicu, odaberite mljekaricu i kupujte od nje. Osim toga, tradicionalnu proizvodnju sira i vrhnja trebamo proglasiti kulturnom baštinom', poručuje Leko.

Situacija na tržnicama je loša, osobito na Dolcu, jer je velik dio štandova u mliječnim halama zatvoren i napušten. Problem je to što su mljekarice nevidljive i što se odvijaju procesi u koje nisu uključene, zbog čega polako nestaju sa scene.

'Inicijative za oživljavanje tržnica pretvaraju ih u mjesta gastronomskih događanja. U to bi se mljekarice i njihovi proizvodi itekako mogli uključiti, no organizatori su zaboravili na njih, premda vjerujem da to nije iz loših namjera. Smatram da bismo konceptom zaštite žive kulturne baštine mogli otvoriti sigurniji prostor za budućnost fenomena sira i vrhnja', naglašava Leko.

Iako se možda čini da su mljekarice marginalizirane, pandemija koronavirusa pokazala je da su društvene mreže oživjele OPG-ove, potaknule podršku i povećale potražnju za domaćim proizvodima.

'Svašta je moguće, samo bi na selu trebalo biti ljudi. A vratiti ih može jedino politika koja će omogućiti da se na selu dobro zarađuje. Nedavno sam bila u Štajerskoj u Austriji; ondje seljaci voze Tesle i imaju solarne panele u dvorištima. Zašto to ne bi bilo moguće i kod nas? Imati jako selo i kvalitetan život u ruralnim krajevima danas je svugdje pomalo problem', ističe.

'Mljekarice i kumice naši su kućni sveci'

No mljekarica kakvih kod nas još uvijek ima u razvijenim zemljama odavno nema.

'U nekim se zemljama ponovno javljaju slična zanimanja; mladi ljudi i obitelji odlaze živjeti na selo da bi gradili alternativu velikoj korporativnoj poljoprivredi. U Njemačkoj, primjerice, postoji model solidarne poljoprivrede (Solidarische Landwirtschaft), u kojem se građani udružuju i zajednički financiraju mala poljoprivredna gospodarstva. Umjesto da samo kupuju njihove proizvode, redovitim doprinosima unaprijed pokrivaju troškove proizvodnje i dijele rizike s proizvođačima, a zauzvrat dobivaju dio uroda. Tako poljoprivrednici imaju sigurnije prihode, a građani kvalitetnu i lokalno proizvedenu hranu. U Berlinu i okolici ima takvih inicijativa, a neke zajednice sudjeluju i u osiguravanju pristupa zemlji kako bi je dugoročno sačuvale za malu, održivu poljoprivredu. Mislim da bi svakako trebalo proučiti takve modele te podržati ljude koji žele ostati na selu ili se vratiti na njega', pojašnjava.

Na koncu, Leko podsjeća na zahvalu mljekaricama koju je jedna od mušterija svojedobno ostavila na internetskoj stranici projekta 'Sir i vrhnje' jer su joj, kako je napisala, pomogle odgojiti djecu i unuke zdravih rumenih lica i zubića.

'To je vrlo blisko onomu što je spisateljica Ivana Sajko napisala u recenziji knjige – mljekarice i kumice naši su kućni sveci', zaključuje Leko.