Djeca ne moraju razumjeti sve što vide na pozornici da bi ih umjetnost duboko dotaknula. Mogu prihvatiti apstrakciju, tišinu, neizvjesnost i otvorene završetke, a predstava namijenjena njima ne mora imati jasnu pouku ni unaprijed zadano značenje.

Na toj ideji počiva Kliker festival, međunarodni festival plesa, pokreta i igre za djecu i mlade, čije se jedanaesto izdanje u organizaciji umjetničkog kolektiva VRUM održava od 22. do 31. listopada festival u Zagrebu i Varaždinu, a donosi dvije premijere, domaće i međunarodne predstave, radionice i interaktivne programe namijenjene publici od najranije dobi do adolescencije.

Uz predstave koje istražuju identitet, odrastanje, međugeneracijske odnose i utjecaj novih tehnologija, ovogodišnji Kliker poseban naglasak stavlja na međunarodnu razmjenu i predstavljanje hrvatskih umjetnika europskim programatorima.

O tome zašto umjetnost za djecu ne bi trebala biti pojednostavljena verzija umjetnosti za odrasle, što najmlađa publika može naučiti umjetnike te zašto hrvatskoj sceni, unatoč kreativnom potencijalu, još nedostaje stabilna institucionalna podrška, za Kulturni roštilj govori umjetnička ravnateljica festivala Sanja Tropp Frühwald.

Ovogodišnji, 11. Kliker festival održava se u Zagrebu i Varaždinu, a donosi dvije premijere, niz domaćih i međunarodnih predstava, radionice i interaktivne programe. Što ste željeli posebno istaknuti ovogodišnjim izdanjem, što ga razlikuje od prethodnih i koje biste programe preporučili publici koja se možda prvi put susreće s Klikerom?

Ovogodišnji Kliker željeli smo oblikovati kao prostor susreta, istraživanja i otvaranja novih perspektiva – ne samo za publiku nego i za umjetnike koji stvaraju za djecu i mlade. Ples za nas nikada nije samo pitanje koreografije i pokreta, nego i način na koji promatramo svijet, povezujemo se s drugima i zamišljamo budućnost. Zato nas ove godine posebno zanima što sve ples može biti: igra, komunikacija, zajedničko stvaranje, ali i način promišljanja tehnologije, umjetne inteligencije i svijeta koji ostavljamo novim generacijama.

Jedan od važnih iskoraka ovogodišnjeg izdanja međunarodni je predstavljanje, kroz koji hrvatski umjetnici dobivaju priliku predstaviti svoje radove europskim programskim selektorima i predstavnicima festivala i kazališta. To je za nas iznimno važno jer Kliker nije samo mjesto na kojem publika gleda predstave, nego i platforma koja aktivno doprinosi razvoju cijelog područja umjetnosti za mladu publiku.

Onima koji se prvi put susreću s festivalom preporučila bih da odaberu predstavu prema dobi, ali i prema vlastitoj znatiželji. Za najmlađe tu su programi poput Opere Rose, namijenjene bebama, dok predstave Minimi, Mirabilia i Sve što ćemo sagraditi otvaraju različite svjetove mašte, igre i zajedništva. Starijoj djeci i mladima preporučila bih Gen AI, Trag i Promjenu, koje nude drukčije poglede na tijelo, identitet i svijet u kojem odrastaju. A svakako bih pozvala publiku i na radionice i interaktivne programe, jer se Kliker ne događa samo na pozornici – on se događa i u susretima, razgovorima i zajedničkom istraživanju.

Osim što nastoji približiti suvremeni ples djeci i mladima Kliker želi promijeniti način na koji razmišljamo o umjetnosti za najmlađu publiku. Koliko je važno djecu od najranije dobi tretirati kao ravnopravne sudionike kulturnog života, a ne samo kao buduću publiku koju tek treba odgojiti? Kako tu ideju nastojite ostvariti u praksi i što biste željeli promijeniti u načinu na koji se danas pristupa umjetnosti za djecu i mlade?

Mislim da je to jedno od ključnih pitanja našeg rada. Djeca nisu publika u nastajanju, nego publika sadašnjosti. Ona imaju pravo na umjetnost koja ih ozbiljno shvaća, koja ih ne podcjenjuje i koja im ne pokušava unaprijed objasniti što bi trebala misliti ili osjećati. Njihovo iskustvo svijeta možda je drukčije od našega, ali nije manje vrijedno. Upravo suprotno – njihova otvorenost, sposobnost čuđenja i drukčiji načini povezivanja stvari često nas podsjećaju na ono što odrasli s vremenom zaborave.

To za mene znači i da predstave za djecu ne smiju biti tek pojednostavljene verzije predstava za odrasle. One trebaju imati vlastitu umjetničku kompleksnost, estetiku i dramaturgiju. Djeca mogu prihvatiti apstrakciju, neizvjesnost, tišinu, neobičan pokret ili otvoreni završetak. Ne trebamo im sve nuditi kroz poznate priče i jasne pouke. U praksi tu ideju ostvarujemo kroz raznovrsne izvedbene formate, radionice, susrete s umjetnicima i programe u kojima djeca nisu samo promatrači nego mogu istraživati, postavljati pitanja, izražavati mišljenje i sudjelovati u kreativnim procesima.

Važno nam je i povezivanje s vrtićima, školama, roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima, jer se odnos prema umjetnosti gradi zajednički. Voljela bih da prestanemo umjetnost za djecu promatrati prvenstveno kroz njezinu odgojnu ili obrazovnu funkciju. Umjetnost može biti edukativna, ali ne mora opravdavati svoje postojanje time što će dijete nečemu poučiti. Ona ima pravo biti prostor slobode, estetskog iskustva, pitanja i neizvjesnosti. Djeci dugujemo jednako ozbiljan umjetnički susret kakav očekujemo i sami.

Koliko se tijekom godina promijenio odnos prema suvremenom plesu za djecu i mlade, kako među samom publikom tako i među umjetnicima i kulturnim institucijama? Što se pokazalo najvećim izazovom, a u čemu vidite najvažnije pomake?

Mislim da se svijest o važnosti kvalitetne umjetnosti za djecu i mlade postupno razvija, a zajedno s njom raste i razumijevanje da suvremeni ples može biti iznimno komunikativan i blizak mladoj publici. Ipak, taj se razvoj ne događa ravnomjerno. Još uvijek se susrećemo s predrasudama da je suvremeni ples previše apstraktan, zahtjevan ili nerazumljiv djeci. U stvarnosti, djeca često vrlo lako prihvaćaju različite jezike izvedbe, pod uvjetom da im pristupamo iskreno i bez podcjenjivanja.

Velik je izazov i sama struktura kulturnog sustava. Umjetnost za djecu često ovisi o projektnom financiranju, ograničenim produkcijskim uvjetima i nedovoljno razvijenim kanalima prikazivanja i gostovanja. Nije dovoljno stvoriti dobru predstavu – potrebno je omogućiti joj da putuje, da dođe do djece u različitim sredinama i da se njezin život ne završi nakon nekoliko izvedbi. Potrebni su stabilni uvjeti rada, stručna podrška i dugoročna suradnja umjetnika, kazališta, festivala, škola i lokalnih zajednica.

Najvažnijim pomakom smatram to što se umjetnost za mladu publiku sve više prepoznaje kao zasebno i relevantno umjetničko područje, a ne kao usputna aktivnost ili priprema za "pravu" kulturu. Razvijaju se nove produkcije, međunarodne suradnje i edukacijski programi, a sve više umjetnika istražuje kako stvoriti izvedbu koja polazi od dječje perspektive, a ne samo od pretpostavki odraslih o tome što djeca vole ili razumiju.

Kliker u tome ima važnu ulogu jer godinama povezuje umjetničku produkciju, razvoj publike i međunarodnu razmjenu. No voljela bih da sljedeći korak bude sustavniji: da djeca i mladi imaju redovit pristup suvremenoj izvedbenoj umjetnosti tijekom cijele godine, a ne samo u okviru festivala ili povremenih gostovanja.

Djeca su često mnogo spontanija i neposrednija publika od odraslih, ali i vrlo iskrena u svojim reakcijama. Što ste kroz godine naučili od svoje najmlađe publike? Jesu li vas njihove reakcije ikada iznenadile ili čak promijenile način na koji razmišljate o tome kakve im predstave treba ponuditi?

Od djece sam naučila da ne moramo svi nešto razumjeti na isti način da bismo s time uspostavili snažnu vezu. Odrasli često traže poruku, objašnjenje ili potvrdu da su nešto dobro razumjeli. Djeca si dopuštaju da ih iskustvo jednostavno ponese, da reagiraju tijelom, smiju se na neočekivanim mjestima, postavljaju pitanja koja nama ne bi pala na pamet ili se potpuno usredotoče na detalj koji smo mi smatrali nevažnim.

Takve reakcije iznova nas podsjećaju da predstava ne postoji samo kao ono što smo zamislili u procesu stvaranja. Ona nastaje i u susretu s publikom. Ono što smo mi zamislili kao apstraktnu sliku dijete može doživjeti kao čitavu priču, a trenutak koji smo smatrali sporednim može postati središte njegova iskustva.

Naravno, djeca nisu homogena publika. Razlikuju se po dobi, iskustvu, senzibilitetu i načinu na koji ulaze u umjetnički događaj. Zato ne vjerujem u univerzalnu formulu za stvaranje predstava za djecu. Umjesto da pokušavamo predvidjeti svaku njihovu reakciju, trebamo stvarati dovoljno otvorene i pažljivo oblikovane prostore u kojima različiti doživljaji imaju pravo postojati.

Njihova neposrednost za mene je i svojevrsna odgovornost: djeca vrlo brzo osjete kada im se nešto pokušava nametnuti ili kada ih se podcjenjuje. Podsjećaju nas da moramo biti precizni u svom umjetničkom radu, ali i spremni na rizik. Ne trebamo stvarati ono što pretpostavljamo da će se djeci svidjeti, nego djeci ponuditi iskustva koja im otvaraju nove mogućnosti percepcije, mašte i razumijevanja svijeta. Pritom moramo ostaviti prostor i za ono što ne možemo unaprijed kontrolirati.

Kliker okuplja domaće i međunarodne umjetnike te omogućuje susret različitih pristupa stvaranju za djecu i mlade. Što takva međunarodna razmjena otkriva o položaju hrvatske scene suvremenog plesa za mladu publiku? U čemu držimo korak s europskim praksama, a gdje još imamo prostora za razvoj?

Međunarodna razmjena prije svega pokazuje da hrvatski umjetnici imaju što ponuditi europskoj sceni. Imamo snažnu kreativnu energiju, zanimljive autorske glasove i sposobnost stvaranja inovativnih izvedbenih formata. Naši umjetnici nisu samo oni koji trebaju učiti od drugih, nego i oni koji imaju iskustva, znanja i umjetničke pristupe vrijedne međunarodne pažnje. Istodobno, usporedba s europskim praksama jasno pokazuje koliko su važni uvjeti u kojima umjetnici rade.

U nekim europskim sredinama postoje razvijenije mreže kazališta i festivala za mladu publiku, dugoročniji produkcijski modeli, stabilniji sustavi prikazivanja i gostovanja i veća uključenost umjetnosti u obrazovne i kulturne politike. Takvi sustavi omogućuju umjetnicima da istražuju, razvijaju projekte kroz dulje razdoblje i grade kontinuiran odnos s publikom. U Hrvatskoj se često oslanjamo na entuzijazam pojedinaca i organizacija koje istodobno razvijaju produkciju, organiziraju festivale, rade s publikom i grade međunarodne veze.

To stvara iznimno vrijedne rezultate, ali dugoročno nije održivo ako izostane odgovarajuća institucionalna i financijska podrška. Zato nam je ovogodišnji međunarodni predstavljanje posebno važan; želimo omogućiti da domaći radovi budu viđeni pred europskim stručnjacima, otvoriti prostor za konkretne profesionalne kontakte i povećati mogućnosti međunarodnih gostovanja i koprodukcija. Jednako je važno da naši umjetnici susreću različite modele rada i da se iz tih susreta razvijaju nove ideje, partnerstva i načini razmišljanja.

Mislim da nam je sljedeći veliki zadatak izgraditi stabilniju infrastrukturu za umjetnost za djecu i mlade: više dugoročnih produkcijskih mogućnosti, bolju distribuciju predstava, kontinuiranu edukaciju i snažnije povezivanje kulturnog i obrazovnog sektora. Međunarodna suradnja nije nam važna samo zato da bismo bili prisutni na europskoj sceni, nego i zato da bismo zajedno razvijali uvjete u kojima kvalitetna umjetnost može postati dostupna većem broju djece.

Na kraju, vjerujem da je upravo u tome smisao Klikera: ne samo predstaviti dobre predstave nego graditi okruženje u kojem se umjetnici mogu razvijati, publika odrastati uz umjetnost, a djeca od najranije dobi osjećati da su kultura i kreativno izražavanje prostor koji im pripada.