INTERVJU: ZORAN JURANIĆ

Moj sat rada na operi vrijedi dvije kune

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 08.04.2013 12:28
  • Objavljeno 08.04.2013 u 10:15
Zoran juranic

Zoran juranic

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Davor Višnjić

U sklopu 27. Muzičkog biennala Zagreb u ponedjeljak navečer na sceni HNK-a gostuje Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada s novom hrvatskom operom 'Posljednji ljetni cvijet', koju je prema tekstu Luka Paljetka skladao i režirao Zoran Juranić

Opera je praizvedena 28. ožujka u Novom Sadu, gdje je doživjela, kako je rekao Juranić, 'veliki uspjeh, uz povike 'Bravo!'. Kako je nastanak i praizvedba nove opere veliki raritet, posebno u Hrvatskoj, razgovarali smo s njenim autorom Zoranom Juranićem, skladateljem, profesorom na Muzičkoj akademiji i predsjednikom Društva hrvatskih skladatelja, koji je svojedobno bio i šef zagrebačke, riječke i osječke opere, o nastanku tog glazbeno-scenskog djela, ali i o aktualnoj situaciji u hrvatskoj operi te njenim najvećim problemima.

Što vas je najviše motiviralo da skladate operu 'Posljednji ljetni cvijet'? Je li ključan bio tekst Luka Paljetka, ili ste već duže vrijeme glazbu nosili u sebi?
Već sam ranije surađivao s Lukom Paljetkom radeći operu 'Govori mi o Augusti', također u sklopu Muzičkog biennala, i veliki sam obožavatelj njegove poezije i književnosti. Kad sam prije nekoliko godina pročitao taj poetski tekst, koji ima jak naboj, odmah sam pomislio kako bi to mogla biti zgodna opera. A kad mi je Muzički biennale ponudio da realiziram operu u koprodukciji s novosadskim teatrom, sjetio sam se te priče i odlučio po njoj, zajedno s Paljetkom, napisati libreto. Riječ je o pomalo uvrnutoj ljubavnoj priči, susretu dvoje gubitnika – neizlječivog kockara i sponzoruše, odnosno žene koja živi od trenutka do trenutka. Kockar pomisli da je među njima rođena ljubav, no ona u jednom trenutku nestane i više se nikad ne vrati, a on doznaje da ona nije govorila o sebi i svom životu nego mu je prepričavala roman iz ženske revije. Kockar doživi razočaranje i iznosi zanimljivu misao: 'U ljubavi sam bio kockar, a s kockom sam bio ljubavnik.' Opera otvara mnoga pitanja, primjerice, je li od ljubavi važniji njen privid i može li gubitak istodobno biti i dobitak, a s druge strane prizori njene priče jako su scenični i dinamični i vjerojatno će se svidjeti publici.

Nalazite se u trostrukoj ulozi – operu ste skladali i režirali, a istodobno i dirigirate orkestrom. Koliko vas je to opterećivalo, a koliko olakšavalo rad?

Objektivno me to opterećivalo jer sam morao paziti na svaki detalj i imati sve pod kontrolom, a s druge strane tako sam izbjegao klasičan problem, koji se javlja kod realizacije opere, a sastoji se u tome da redatelj vuče na jednu, a dirigent na drugu stranu. Zahvaljujući toj trostrukoj ulozi mogao sam razmišljati ne samo o muzici nego o kompletnoj predstavi, znajući da ću je uobličiti od početka do kraja, što se događa jednom u životu. To je velika prednost, ali i odgovornost, i to me uvelike iscrpilo, no mislim da se isplatilo.

Praizvedba opere 'Posljednji ljetni cvijet' bila je 28. ožujka u Srpskom narodnom pozorištu s Jelenom Končar, Miodragom Petrovićem i Miljenkom Đuranom u naslovnim ulogama. Kakvo je vaše iskustvo u radu s novosadskim ansamblom i kakve su bile reakcije publike i kritike nakon praizvedbe?
S novosadskim teatrom surađujem kao dirigent već šest, sedam godina i mogu reći da je to izvanredan, začudno dobar ansambl, s izvrsnom radnom disciplinom i velikom željom za stvaranjem. Rijetko kad u životu imao sam tako dobre uvjete za rad kao ovom prigodom. Svi solisti, zbor i orkestar odmah su prihvatili djelo i pristupili su radu, koji nije bio nimalo lagan, s velikim zanimanjem. Opera je doživjela veliki uspjeh, i kod publike i kod kritike, što uopće nisam očekivao, jer se na izvedbama modernih opera ne viče često 'Bravo!'. To mi je bila velika satisfakcija. Od hrvatske premijere očekujem da bude na istoj razini, kao što je bila ona novosadska, a možda bude još i bolja, jer ćemo svi biti opušteniji i bez stresa zbog praizvedbe.

Operne praizvedbe danas su vrlo rijetke u Hrvatskoj i može se reći da tom glazebno-scenskom djelu današnje digitalno doba nimalo nije sklono. Možete li reći kakva je sadašnjost, a kakva budućnost opere?
Nastajanje novih opera može se zahvaliti Muzičkom biennalu koji je prije dvije godine inicirao nastanak četiri scenska djela, ove godine dvije opere, a izvan tog festivala situacija je jako mršava i zapravo se gotovo ništa ne događa. Naime, pisanje opere je nezahvalan posao, koji financijski nikako ne može biti isplativ, ukoliko nemate sreću kao Jakov Gotovac s 'Erom s onoga svijeta' i napišete hit, koji se izvodi po cijelom svijetu. Kad bih novac, koji sam dobio za svoju prvu operu, raspodijelio na broj sati utrošenih u njenu realizaciju, ispalo bi da moj sat vrijedi dvije kune. Usprkos tome, mislim da su jenjale one priče, koje su bile aktualne od šezdesetih do devedesetih, kada se govorilo da je opera preživjela i mrtva, jer je vrijeme pokazalo da se opere pišu i dalje i da za postoji zanimanje publike, a neke dožive i višestruko prikazivanje. Vjerujem da opera ima budućnost, no pod uvjetom da prati nove, aktualne trendove, što znači da mora biti brža, dijelom i multidisciplinarna, dakle mora pratiti današnji tempo života.

Kako ocjenjujete situaciju na području opere u Hrvatskoj?
Situacija u ovom trenutku apsolutno nije nimalo ružičasta. Vodstva teatara ograničena su financijskim uvjetima što se najmanje odnosi na zagrebački, a najviše na osječki HNK, koji grca u neimaštini, a s druge strane ni u jednoj opernoj kući ne vidim adekvatnu repertoarnu i kadrovsku politiku, koja bi bila u stanju barem smanjiti, ako ne i otkloniti postojeće probleme. Naime, program nastaje ad hoc, što znači da se neki naslov stavi na repertoar, a onda se otkrije da u ansamblu uopće ne postoje pjevači, koji taj naslov mogu nositi. To konkretno znači da se angažiraju i dodatno plaćaju pjevači iz drugih ansambala, a za to vrijeme pjevači iz ansambla, koji dobivaju redovnu plaću, besposleno šeću po teatru. Kako sam radio kao ravnatelj u kazalištima i u Zagrebu, i u Rijeci, i u Osijeku, znam da je te probleme moguće riješiti.

Kako se takva situacija odražava na kvalitetu opernih produkcija?
Opere u Hrvatskoj možemo podijeliti u dvije grupe: na autohtone opere, koje se rade u određenom teatru, te na koprodukcije, koje pripremaju dva hrvatska kazališta, ili nastaju u suradnji s nekom kućom u inozemstvu. I jedno i drugo ima svoje opravdanje, međutim kod koprodukcija bi ipak trebao postojati stroži filter kvalitete. Naime, u zadnje vrijeme u Zagrebu se pojavilo nekoliko nekvalitetnih opera kakve zagrebačka publika zaista nije zaslužila. Mislim da bi trebalo ustanoviti više kriterije i onda ih se konzistentno pridržavati.

Je li problem u tome što politika odlučuju o vodstvu i upravljačkoj strukturi kazališnih kuća i tako srozava kriterije?
Na žalost, uvijek je problem u tome što se politika miješa ne toliko u repertoar koliko u način vođenja kazališnih kuća, tako da stalno imamo slučajeve raznih afera i aferica, koje nimalo ne doprinose stvaralačkoj klimi u teatru, što bi trebalo biti najvažnije u kazalištu. No tako je i u drugim sredinama. U europskim teatrima od intendanta se zahtijeva da napiše detaljan program rada za svoje mandatno razdoblje u kojem će razraditi, uz naslove, izvođače, redatelje i goste, i financijski plan, a zatim on mora svaka tri mjeseca podnositi izvještaje o financijskoj situaciji u teatru. Nakon dvije godine mandata radi se evaluacija i traži se rezultat – uspješan i kvalitetan program, te posjećenost kazališta, a ako toga nema, ravnatelj se smjenjuje i postavlja se novi. I tako stvar jednostavno funkcionira.

Grgur Zucko

Grgur Zucko

Izvor: Pixsell PXL Agencije / Autor: Grgur Zucko



Aktualni ste predsjednik Društva hrvatskih skladatelja. Kako se u ovo krizno vrijeme, kada su maksimalno srezana davanja od strane Ministarstva kulture i Grada Zagreba, nosite s recesijom?
Kriza se itekako osjeća, međutim Društvo već tradicionalno jako dobro gospodari dobivenim sredstvima i mogu reći da se vodi dobra financijska politika. Primjerice, ovogodišnji Muzički biennale je skraćen s deset na sedam dana, no vjerujem da nije izgubio na zanimljivosti. Iako Društvo traži i dobiva sredstva za Biennnale svake godine, program se ipak morao reducirati i nije se moglo ići u realizaciju nekih ambicioznih projekata. S druge strane, Muzički biennale ima svoju tradiciju i on je brend, tako da mislim da njegova budućnost, usprkos krizi, nije upitna.

Budući da predajete i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, imate pregled nad generacijom novih, mladih pjevača. Jesu li se pojavili neki novi talenti?

Zadnjih nekoliko godina izašlo je s Akademije nekoliko sjajnih mladih pjevača, koji su nažalost otišli u inozemstvo, gdje su im pruženi bolji uvjeti rada. Recimo, bas Goran Jurić je otišao u München, a bas bariton Marko Mimica u Berlin, gdje postižu uspjehe. Neki dobri pjevači ostali su i u Zagrebu, primjerice, bariton Berislav Puškarić, te nekoliko mladih soprana koji su vezani za Zagreb, ali imaju i međunarodnu karijeru.

Bili ste ravnatelj hrvatske, riječke i osječke opere, no već vas duže vrijeme nema na hrvatskoj opernoj sceni. Što je uzrok tome?
Ne znam, u Rijeci im nisam više zanimljiv, vjerojatno su na djelu neke silnice koje sa mnom više ne računaju. Mene to naravno ne raduje, ali ne volim se uzrujavati zbog nečega što ne mogu promijeniti.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!