Bio jednom jedan superjunak po imenu Green Lantern, stripovski svemirski policajac s prstenom koji snagom volje stvara zelene konstrukcije, leti svemirom i bori se protiv raznih intergalaktičkih gadova. Dobar je bio Green Lantern, obitavao je u štokojem dječačkom snu, geekovskoj kolekciji rijetkih izdanja i plastičnih figura, a nosio je za sobom i auru onog superjunaka kojeg su obožavali samo neki posebno dobri poznavatelji te umjetnosti i svemira. Jer lako ti je sa Supermanom, njega svi znaju. Za Green Lanterna se treba malo potruditi, prekopati striparnicu. Ali bio je veliki superjunak, baš ono, prava faca.

A onda su ga se dohvatili Chris Mundy, Damon Lindelof i Tom King, pogledali sve te svemirske policajce, zelene zrake i kozmičke neprijatelje pa zaključili da cijeloj stvari očito nedostaju Nebraska, ubojstvo, alkoholizam, depresija, generacijska trauma i dvojica ozbiljno sjebanih muškaraca koji zure u horizont. I tako smo dobili 'Nasljednika Green Lanterna', jednu od najboljih i svakako najneočekivanijih superherojskih serija posljednjih godina, okrenutu prema sasvim drugačijem stilu, žanru i pripovijedanju nego što su to dosad bile greenlanternovske priče, a pritom još i toliko zadojenu 'Pravim detektivom' da vas povremeno ubode testosteronom u oko.

Luda zabava. I superzahvalna za pisanje osvrta.

Stripovski scenarist Tom King prvotno je bio zamislio priču o svojem Green Lanternu upravo na gore opisan način, i temelji te priče dosta su se dobro držali sve do trenutka kad je u projekt osmišljavanja serije stigao Damon Lindelof. Enter Damon i, kao što legenda kaže, sve dotad zamišljeno bacilo se kroz prozor. Ipak, preživjela su četiri sastojka: Green Lantern (očito), template 'Pravog detektiva', motivi filma 'Dan obuke' i Nebraska. Kao država, ali i kao atmosfersko-stilski okvir. Chris Mundy, čovjek iza 'Ozarka' i veteran 'Pravog detektiva', preuzeo je showrunnerske uzde, Lindelof je donio svoju dobro poznatu opsesiju gubitkom, identitetom i ljudima koji razgovaraju s duhovima svoje prošlosti, a King golemo poznavanje stripovskog izvornika.

Rezultat je stigao i hrvatskim gledateljima na HBO Max, a osma, završna epizoda prve sezone stiže 4. listopada. Čeka se vrlo nestrpljivo jer je serija do sedme epizode uspješno izvela nešto što superherojske franšize rijetko postižu: više me zanima što će dvojica muškaraca učiniti sa svojim sprčkanim psihološkim nasljeđem nego tko će koga pogoditi zelenom energetskom batinom.

Ruralni SF noir s notama vesterna i policijskog trilera

No da vidimo o čemen je sve to, bogati? Glavni su junaci, da zasad izostavimo prefiks super, Hal Jordan i John Stewart, Green Lanterni koje glume Kyle Chandler i Aaron Pierre. Hal je veteran, legenda, nekadašnji testni pilot i hodajući spomenik staroj američkoj predodžbi junaka – hrabar, šarmantan, drzak, ciničan, autodestruktivan i na stupnju emocionalnog razvoja nadobudnog mladunca pomeranskog pinča. John je mlađi, discipliniraniji, ozbiljniji i kontroliran do posljednjeg mišića na Pierreovu impresivnom torzu. Zajedno odlaze u Nebrasku istražiti zločin čiji tragovi vode prema nečemu mnogo većem, a deset godina poslije John se vraća na mjesto događaja zbog još jednog slučaja, sada duboko osobnog.

Od svega toga raspreda se ono što su neki kritičari na internetu nazvali ruralnim noireom (ne, nije o crnim kokošima i kravama), a sve odiše i bogatim aromama vesterna, policijskog trilera i kozmičke znanstvene fantastike. Prazne ceste, beskrajna polja, lokalni moćnici, šerifica Kerry Kane u odličnoj izvedbi Kelly Macdonald, tajne koje znaju svi osim došljaka te muškarci koji stoje na nepreglednoj pustopoljini pa šutke pate. Jako pate. Pate ko životinje. Usput pate i toliko fotogenično da samo čekam kad će HBO to zaštititi patentom.

Serija pripada novom DC-jevu univerzumu Jamesa Gunna, ali njegovu uobičajenu stripovsku razbarušenost ovdje propušta kroz sasvim drukčiji filtar. Čak su i kostimi Green Lanterna fizički (a ne efekti prstenčića), nesavršeni, pohabani i prljavi, a ne glanc-perfektni, kao kad su se generirali 'prstenovanjem'. Svemirska mitologija dobila je malo crnog pod noktima. Gunnova sklonost prema nesavršenim junacima ostala je netaknuta, samo što su vicevi, drečavost i anarhija zamijenjeni tišinom, melankolijom i zlokobnim horizontom.

Volja i sposobnost svladavanja straha

No ono što 'Nasljednika Green Lanterna' čini zanimljivijim od uobičajenih stripovskih ekranizacija nešto je sasvim drugo. Mitologija Green Lanterna, naime, počiva na volji i sposobnosti svladavanja straha, a 'Lanterns' se baš našpičio na strah. Kopa po njemu s psihoanalitičkom, filozofskom i pripovjedačkom lopatom velikog kapaciteta, a katkad se hvata i brutalnog bagera. Priča o Halu kao o čovjeku koji je odrastao u mitu o muškarcima koji se ničega ne boje, ali onda i o Johnu, koji je odgajan tako da strah drži pod brutalnom kontrolom. Jedan je naučio da ga nema, drugi da ga ne smije pokazati. I eto ti generacijske traume. Ili, što bi se narodski reklo – oci jedoše kiselo grožđe, a djeci trnu zubi.

U svemu tome, Green Lanternov prsten ispada najmanje važna stvar koju The Legenda ostavlja novom lučonoši. Muškarci u ovoj priči jedni drugima ostavljaju ideje o tome kakav bi trebao biti muškarac – očevi to prenose sinovima, mentori učenicima, a institucije svojim pripadnicima. Hrabrost se brka s neustrašivošću, mučaljiva introvercija sa snagom, autodestrukcija s junačkom neovisnošću. Serija postupno dolazi do mnogo zrelije definicije hrabrosti: strah treba osjetiti, priznati i zatim svejedno učiniti ono što treba. Istinabog, ta definicija postoji u petsto i pet raznih self-help hitova u zadnjih pedeset godina, ali dosad se nije toliko primala na superherojske priče. Sad, eto, jest.

Johnovu priču dodatno određuje rasa. Crnog dječaka roditelji pripremaju za svijet u kojem njegovo tijelo, snaga i samopouzdanje drugima mogu izgledati opasno, a zatim taj dječak odraste i postane pripadnik svemirske policije. Njegova samokontrola zato istodobno predstavlja vrlinu, profesionalni alat i oklop. Serija tu otvara vrlo zanimljiva pitanja autoriteta, privilegija i prava na uporabu sile, premda ih ponekad samo otvori, zaviri unutra i otrči natrag svojoj dvojici zgodnih napaćenih frajera.

Što nas dovodi do jednog proturječja na koje se ova serija stalno spotiče, a mene je, moram priznati, izrazito zabavljalo. Ne uvijek u onom smislu u kojem bi autori serija htjeli da njihove serije zabavljaju gledatelje i kritičare.

(Ne)romantizirana muževnost

'Lanterns' vrlo pametno secira patrijarhalni mit muževnosti, ali njegovi autori taj mit OBOŽAVAJU. Njihovo ushićenje Halom vibrira svakom njegovom scenom: vidi ga, ciničan je! Pije! Loš je mentor! Sjeban je! Ne govori o osjećajima! Ima tužnu prošlost! Kyle Chandler još pritom izgleda kao čovjek koji bi mogao tri dana šutjeti na verandi i četvrtoga osvojiti Emmy. Kritika 'oh-tako-šarmantno-sjebanog-mužjaka' sa svime se time u ovoj seriji puno prečesto pretvara u njegovo zaljubljeno portretiranje. Duh Rusta Cohlea iz prve sezone 'Pravog detektiva' zadovoljno pripaljuje cigaretu i govori one svoje debilane o vremenu koje je kao otvarač na limenci pive. Whatever.

Autori, drugim riječima, koliko god kritizirali superkulerskog, ali superdisfunkcionalnog antijunaka – kroz cijelu seriju jako prozirno pokazuju koliko se pale na njega i koliko bi htjeli biti kao on. Nemreš ih ne skužit kako sline. Volim vas, dečki, serija vam je vrhunska, ali VIDIM JA kako vam se cakle oči dok pišete napaćenog alkoholičara koji tri dana nije izrazio emociju, ili je barem nije izrazio ni na koji ljudski zdrav način.

Srećom, 'Lanterns' ipak odlazi nekoliko koraka dalje. Njegova filozofija muškosti na kraju manje romantizira ranu, a više pita zašto je rana uopće proglašena karakterom. Iz feminističke perspektive posebno je zanimljivo što 'Lanterns' vrlo precizno pokazuje koliko patrijarhat ranjava i kljaštri muškarce, dok ženama – Kerry, Johnovoj majci Bernadette, Poorni Jagannathan kao fascinantnoj Zoe - dodjeljuje posao emocionalnih seizmografa koji registriraju njihove potrese. Muškarci pate, žene shvaćaju zašto. Stara raspodjela kućanskih poslova, samo s međugalaktičkom policijom.

No unatoč svim tim proturječjima i zabavnim kiksevima (a možda i ZBOG njih) 'Nasljednik Green Lanterna' jedna je od najboljih serija ove godine. Prekrasan je, gorak, okrutan, povremeno smiješno zaljubljen u vlastitu mušku tugu i dovoljno inteligentan da barem dijelom shvati koliko je ta zaljubljenost sumnjiva. Uzeo je superjunaka čija moć počiva na prevladavanju straha i postavio mu najbolje moguće pitanje: što ako smo cijelo vrijeme pogrešno tumačili što znači biti neustrašiv?

Možda čovjek bez straha nije idealan junak. Možda je samo čovjek kojem hitno treba posjet dobrom psihijatru. S vrlo udobnim, ne nužno zelenim kaučem.