Kad govorimo o Velikoj Britaniji i glazbi, uglavnom se pijano držimo četiri ponajveća središta: Londona, Manchestera, Liverpoola i Birminghama. London je rodni grad punka, Liverpool dom britanskog popa od Beatlesa do Frankie Goes to Hollywood, Manchester je izrodio jezičave i drčne bendove popus Smithsa ili Oasisa, a Birmingham je rodni grad heavy metala (Black Sabbath) ali i britanskog rapa s prijelaza tisućljeća (The Streets).

Malo tko ikad govori o Leedsu, najvećem gradu ogromne jorkširske regije, gdje je ranih osamdesetih, kombinirajući već izgorjeli fitilj punka s eksperimentalnim i avangardnim formama, nastao danas najvitalniji žanr nezavisne glazbe – post-punk. Dok su ga svijetom u nešto glamuroznijoj formi proširili njujorški velikani poput Talking Headsa, njegovi najautentičniji predstavnici upravo su Gang of Four, koji su ga preko Muzičkog bijenala donijeli i u ove krajeve. Iz Leedsa nam dolaze i Sisters of Mercy te The Mission, bendovi koji su osamdesetih presvukli post punk u darkerske odore i također ostavili obilnog traga u formiranju glazbenih ukusa na ovim prostorima.

Ne čudi stoga da je perjanica aktualnog post-punk revivala, koji već desetak godina drma Otokom i svijetom, upravo bend iz Leedsa. Yard Act postoji jedva šest godina, a već rutinski nastupa na glavnim pozornicama Readinga i Glastonburyja. Nakon što ih je BBC stavio na svoju čuvenu listu bendova koji će se proslaviti u 2022., njihov debi album The Overload dosegnuo je čak 2. mjesto britanske top ljestvice albuma, nagradu Mercury Prize za najbolji mladi bend za dlaku su izgubili od sugrađana English Teacher, snimali su duet s Eltonom Johnom, a ističu se tvrdim jorkširskim crnim humorom i sklonošću apsurdu.

U kratkom razgovoru za tportal, njihov pjevač James Smith otkriva nam zbog čega biste se u ponedjeljak u 18.30 trebali nacrtati pred glavnom pozornicom na Jarunu, zašto u Leedsu rastu tako dobri post-punk bendovi i kakve svijeće voli Elton John.

Na pozornici INmusica često prvi puta uživo čujemo britanske bendove koji su doma već veliki. Imate popodnevni termin na glavnoj pozornici i – za razliku od Britanije, gdje festivali počinju prilično rano – vjerojatno ste prvi bend koji će čak i prolaznici vidjeti na ovogodišnjem festivalu. Kako biste opisali Yard Act ljudima koji nikada prije nisu čuli vaše pjesme? Zašto bi trebali doći na festival ranije nego obično?

Pa, trebali biste doći na festival rano jer ste potrošili dosta novca da biste bili tamo. Veliki sam fan toga da mi se uloženi novac isplati, a isplatit će vam se ako nas dođete pogledati. Toliko smo dobri: YARD ACT SAMI VRIJEDE CIJENU ULAZNICE!

Prilično ste popularni kod kuće, imate nominacije za Mercury Prize, ploče vam se ludo prodaju. Na koji je način slava utjecala na vaše navike, stil života, pisanje pjesama? Što se događa kada glazba postane vaš svakodnevni posao?

Sklon sam ignorirati sve te stvari, to svakako pomaže da više ljudi čuje vaše pjesme, ali ne doprinosi dobroj glazbi. Nikad nije motivator. Najbolji dio toga što mi je to postalo posao bio je taj što sam dobio vrijeme da se usredotočim isključivo na ono što volim raditi. A to je pisanje i snimanje pjesama. Tada sam najsretniji.

Poznati ste po mračnom, sarkastičnom humoru u svojim tekstovima, kao i po snažnom političkom i društvenom stavu. Je li život u Britaniji primarna inspiracija ili ste vidjeli slične obrasce i drugdje, nakon što ste bili na turneji po mnogim zemljama?

Mislim da naš humor ponekad nije baš najbolje shvaćen, ali to je njihov problem, a ne naš. Kad ste predmet humora ili vica, to je kao pridruživanje tajnom klubu. Dobrodošli. Dok se prvi album konkretno bavio stanjem Britanije nakon Brexita, drugi album je uglavnom skrenuo s politike. Osjećao sam da nemam ništa novo za reći o toj temi samo dvije godine kasnije. Kroz turneje sam saznao da ostatak svijeta uglavnom slijedi isto razmišljanje kao i Britanija. Populistički, uglavnom desničarski stavovi za širu populaciju. I dalje sam antikapitalistički orijentiran, i dalje sam protiv kolonijalizma, čak i ako živim u kapitalističkom društvu gdje više volim imati više novca nego manje i kao bijeli britanski državljanin i dalje imam koristi od prošlosti svoje zemlje kao kolonizatora, ali osjećam da sam sve što sam htio reći o tome rekao na prvom albumu. Osjećam da kao pisac ulazim u puno zanimljivije prostore sada kada sam ostavio svoju društvenu savjest iza sebe (u glazbi) i počeo dublje zalaziti u svoju podsvijest (u glazbi).

Jeste li zbilja upoznali Eltona Johna vezano uz vašu suradnju? Ako jeste, kakav je vaš dojam o njemu?

Da, proveli smo dan s njim. On je smiješan, voli ljute čipsove, psovke i skupe svijeće.

Pošto dolazite iz Leedsa, nameće se logično pitanje: Koji vam je omiljeni bend svih vremena iz vašeg rodnog grada i zašto?

Mislim da su Chumbawamba i dalje prilično neshvaćeni. Činili su i još uvijek čine puno toga dobrog, uvijek su bili na pravoj strani povijesti, i svi su zasluženo zaradili lijepe kuće zahvaljujući tubthumpingu (naslov pjesme benda Chumbawamba, riječ znači agresivno nametanje svog mišljenja – prim. aut.).

Još malo o vašem rodnom gradu: možete li navesti neke specifičnosti lokalnog mentaliteta koji Leeds čine zdravom podlogom za post-punk bendove?

Velika studentska populacija, još uvijek relativno jeftin život, obilni podrumski prostori u jeftinim kućama, mnogo malih mjesta koja su manje izložena riziku od zatvaranja nego mnogi drugi u gradovima slične veličine. A tu su i skladišta s popustima na balonere.

Kako vidite sebe i bend za 20 godina?

Na hrpi ludih lijekova na recept, svi debeli i iscrpljeni, komuniciramo jedni s drugima samo putem odvjetnika i zajedljivih komentara u glazbenom tisku. Kao glavne zvijezde na stadionu Wembley.