NENAD PUHOVSKI

'Ljudi su smanjili revolucionarne ambicije na svoja četiri zida'

Nenad Puhovski

Nenad Puhovski

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Davor Visnjic/PIXSELL

Nenad Puhovski na ovogodišnjem festivalu promovira svoj najnoviji film 'Generacija '68', svojevrstan hommage svojoj generaciji i njezinim revolucionarnim zanosima

Direktor Zagreb Doxa i osnivač Factuma, najznačajnije domaće producentske kuće posvećene dokumentaristici, u ovom filmu propituje svoje mladenačke ideale, ali i one svojih prijatelja, tada studenata i mladih umjetnika i sučeljava ih s današnjim protestnim generacijama. 'Generacija '68' bilježi i odmak protagonista od vremena burne 1968., njihov pogled na demonstracije i bunt u kojemu su participirali. Puhovski u filmu posjećuje stare prijatelje pokušavajući shvatiti gdje su pogriješili u svojem mišljenju i praksi revolucije.

Najzanimljiviji su dijelovi filma prisjećanja autorovih prijatelja Dalibora Martinisa, Jagode Kaloper, Slobodana i Slavenke Drakulić, Inoslava Beškera, praxisovca Ivana Kuvačića i Želimira Žilnika na njihovo sudjelovanje u studentskim demonstracijama u Zagrebu i Beogradu 1968., ali i stare, arhivske snimke s ovih povijesnih događaja.

'Bilo je nekoliko stvari koje su u meni inicirale snimanje ovog filma. Bila je 2008. četrdeseta godišnjica šezdesetosme, onda performans Dalibora Martinisa 'Vječna vatra gnjeva', a onda i prva godina Subversive Festivala na kojoj je obilježena ista godišnjica. Onda sam zaključio da je dobro vrijeme da se takvo što napravi. Taj film nije neko putovanje u bolju prošlost već prije svega mogućnost propitivanja transgeneracijskog shvaćanja naslijeđa 1968. Ako izuzmemo neke manje sindikalne proteste i pokušaj Occupyja, na tom se prosvjednom planu u Hrvatskoj nije ništa događalo do Blokade na zagrebačkom Filozofskom fakultetu koja se također dogodila u proljeće te 2008. godine', kaže redatelj konstatirajući da njihova, ali ni nova generacija nisu uspjele u traženim zahtjevima.

Milicija (iz filma 'Generacija '68') Factum

Milicija (iz filma 'Generacija '68') Factum

Izvor: Screenshot / Autor: Factum

'Premda smo mi tražili dosta radikalno mijenjanje društvenih odnosa, a blokadaši vrlo konkretne stvari – školovanje za sve. Tražile su se različite stvari, ali se meni čini da se pokazalo da se partikularni zahtjevi ne daju postići bez globalnih. Dakle, ono što je nama nedostajalo je fokus na konkretne stvari, dok je ovoj generaciji fokus zapravo globalnog okvira u kojemu se nešto događa. Oni nisu dirali u kapitalističko društveno uređenje, u pitanja pretvorbe i privatizacije, u Domovinski rat, u teme koje bi mogle biti kontroverzne ili društveno sporne. Njihov je zahtjev bio maltene sindikalan, nešto što interesira jednu specifičnu skupinu u populaciji.'

Podsjetili smo Puhovskog da je iz grupe studenata koja je organizirala Blokadu Filozofskog fakulteta proizašao velik broj pojedinaca i pojedinki koji su kasnije osnovali različite medije i organizacije koji se bave borbom za radnička prava, sustavnom i oštrom kritikom postojećeg društvenog sustava te na koncu i analizom liberalnog kapitalizma u kojemu živimo.

'Ono što je poruka i stav moje generacije, što je pokret Occupy djelomično pokušao tražiti, da se stvari ne mogu mijenjati partikularno, da je riječ o društvenom uređenju, redistribuciji bogatstva, vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. U tom je smislu na ljudskoj razini to pitanje očeva i djece koja nam, poput mog zeta kaže: Što ste vi ondje radili, sjedili i protestirali? Kroz ta dva, uvjetno rečeno, konflikta pokrenuo se taj film', kazao je Puhovski koji kroz cijeli film postavlja pitanje što je moguće mijenjati.

On i većina njegovih sugovornika u 'Generaciji '68' kritični su prema buntu i utopijama svoje generacije.

Generacija '68

'Nijedna ni druga generacija nije uspjela izboriti neke važnije društvene promjene. Bojim se da generaciju mojih unuka tek čeka da sve to pogleda i vide što se uopće može napraviti. A ne mogu biti previše optimističan kada ovih dana vidim tu hrpu neonacista koji su svi legalno izabrani.'

Dramaturški tenzičan trenutak i onaj koji sam autor filma označuje kao kraj svoje mladosti i slom ideala svoje generacije, jest konac kolovoza burne 1968. i posljednji dani te Korčulanske ljetne škole koju su pokrenuli Rudi Supek i Milan Kangrga, istaknuti hrvatski filozofi i sociolozi, utemeljitelji filozofske škole Praxis. Te su godine praxisovci na Korčulu doveli neka od najvećih domaćih i svjetskih filozofa, sociologa i pripadnika Nove ljevice. Diskutiralo se o Marxu i revoluciji, budućnosti socijalizma i aktualnim društvenim i političkim događajima u Europi i svijetu.

'Sva ta pitanja mi smo vrlo emocionalno proživljavali tog ljeta na filozofskoj Korčulanskoj ljetnoj školi, no sve se rasplinulo kada su Rusi 20. i 21. kolovoza ušli u Prag i vojno intervenirali. To je bilo ljeto 1968., imali smo ogromne nade, a onda su došli takozvani zastupnici realiteta koji su nam rekli da se ne zezamo jer Rusi sutra mogu biti na našoj granici. Dakle, dok Herbert Marcuse, Erich Fromm, mi i naši profesori razgovaramo na Korčuli, ovi ulaze u Prag s tenkovima. Sva ta pamet tu ostaje bez riječi i to su trenuci koji su moju generaciju duboko promijenili. No ima jedna zanimljiva stvar. U Hrvatskoj nijedan od profesora, studenata koji su bili uključeni u proteste i demonstracije šezdesetosme nije ni pomislio da radi političku karijeru, od Gaje Petrovića, Inoslava Beškera i ostalih, za razliku od 1971., gdje je postojala jaka želja i namjera da se preuzme politička vlast, nama to nije bilo na pameti. To je jedan od razloga što se naša opcija brzo ugasila. Jer ako želiš mijenjati društvene odnose, moraš biti spreman vladati. Mi smo sjedili i razgovarali o tome da postoji socijalizam s ljudskim licem, no ovima koji su bili na vlasti nije padalo na pamet da vlast predaju nekome drugome. Dakle, ja propitujem cijeli niz stvari koje su za mene intimne i za koje sam želio da o njima čuje nova generacija koja o tome malo zna', objašnjava Puhovski.

'Kad danas gledam na to doba, shvaćam da smo bili u jednoj komfornoj, ljubavnoj i romantičnoj poziciji, ali mislim da je važno imati nešto takvo kada si mlad. Bojim se da društva u kojima danas živimo to onemogućuju, danas se ta mogućnost djelovanja i izbora svela na jako osobne ciljeve poput prehrane i primjerice – odabira veganskog načina života ili odabira tehnoloških gadgeta. Ljudi su smanjili svoja revolucionarne ambicije na svoja četiri zida. Jučer me na Festivalu jedna strana gošća uvjeravala u snagu društvenih mreža, ja sam joj rekao kako ja vrlo jednostavno mogu u dva dana na društvenoj mreži organizirati prosvjed, no problem je u tome što mi tamo dođemo, protestiramo i onda se ništa ne dogodi. Ono čega se ja bojim je nećemo li mi tim vlastodršcima ostaviti da zaista vladaju, a mi ćemo se zadovoljiti virtualnim iskustvima i pobjedama. Postavlja se pitanje efikasnosti demokracije, kako ona zaista funkcionira; na njega će generacije koje dolaze morati odgovoriti. Dosta vam je da se dogodi migrantski pritisak na granice i da desnica počne dobivati izbore diljem Europe. Rekao bih da su tehnologija i politička praksa otišli ispred našeg shvaćanja što je društvo u kojemu želimo živjeti', smatra redatelj i producent filma koji scenarij potpisuje u suradnji s Vesnom Biljan Pušić.

Puhovski se u filmu podvrgnuo kritici vlastitih kćeri koje predstavljaju generaciju kola dolazi. Zanimljiv je trenutak u kojemu Puhovski pita svoje kćeri što je njima ostalo od njegove šezdesetosme, a kći Tamara mu odgovara: 'Da je nešto ostalo, ne bismo živjeli u ovom društvu kapitalizma', dok druga kći Sena kao tekovinu njegove revolucije ističe svoj dubok osjećaj usamljenosti.

'Ja sam kriv za Tuđmana zato što se nisam uspio izboriti za bolju opciju, mi smo stvorili taj svijet i najmanje što ja kao dokumentarist mogu je kroz neku formu koja meni odgovara sebe izložiti i postaviti sam sebi ta pitanja', komentira poznati dokumentarist, ne bježeći od odgovornosti svoje generacije za današnje stanje stvari.
U filmu je prezentiran i vrijedan arhivski materijal sniman u vrijeme kraja 60-ih, s lokacija Praxisove ljetne filozofske škole na Korčuli, ali i studentskih prosvjeda u Zagrebu i Beogradu 1968. godine.

'Kakvu će film imati sudbinu, to ovisi o milijun stvari, time se uopće ne opterećujem. Meni je važno da sam taj film napravio i da on postoji, da priča priču do koje je meni stalo. U poziciji sam koja je jako zanimljiva. Naime, ima puno ljudi koji će, ako nešto ne bude valjalo, s dosta užitka to komentirati, od mojih suradnika, studenata, prijatelja, neprijatelja', kaže nam Puhovski. Pitamo i kako podnosi kritiku na svoje filmove.

'Na nekoj vrlo intimnoj razini čovjek voli da ga se voli i da ono što napravi ljudi cijene i vole. S druge strane, ja sam ipak dovoljno star i iskusan da se ne moram dokazivati na taj način. Sjećam se u jednom trenutku sam predložio montažerki Vesni Biljan Pušić da bar počnemo film nekim lijepim kadrom, nekim dronom koji leta iznad Zagreba, a onda me ona popljuvala i rekla da ne trebam nikome dokazivati da znam napraviti dobar kadar. Hotimice sam u ovome filmu išao na jednu prljavu estetiku, ima ljudi kojima se to sigurno neće svidjeti, no meni je bilo doista važno da ispričam nešto što će shvatiti moja djeca i ljudi iz njihove generacije. Tu sam svrhu ispunio, što će biti dalje, vidjet ćemo.'

Ovaj je film značajan na razini šezdesetosmaškog testamenta adresiranog novim generacijama aktivista, ali i kao dokument vremena o kojemu govori.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!