Neke serije dođu, prođu i nestanu u hiperprodukcijskoj magli streaming platformi, a neke se, poput loše savjesti ili neplaćenog računa za struju, pojave s malim zakašnjenjem, ali s dovoljno drame da ih ne možete ignorirati. Takav je slučaj s HBO-ovom serijom ‘Ljubav i smrt’, koja potječe iz 2023., ali je tek ovih dana pristigla na naš, hrvatski HBO Max. I, naravno, čim sam je uključila – iz čiste profesionalne deformacije i one znatiželjne, pomalo morbidne žilice koju svi imamo – završila sam u zečjoj rupi zvanoj ‘Candy Montgomery’. A kad jednom upadneš tamo, nema povratka. Jer, gle čuda, postoji i druga serija o istoj toj priči – Huluova ‘Candy’, u RH dostupna na platformi Disney+. I što ćeš nego pogledati i nju. Za znanost, naravno. Ili barem za večer kad nema ničeg pametnijeg, što je, budimo iskreni, gotovo svaka večer.

Excel tablica o planiranju afere samo što ne iskoči iz ladice

Serija ‘Ljubav i smrt’ priča nam istinitu priču o Candy Montgomery (Elizabeth Olsen), kućanici iz teksaškog predgrađa koja krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća s pripadnom frizurom i pratećom pop-glazbom živi životom iz kataloga s dobrostojećim varijantama američkog sna, a ona si je odabrala onu najpopularniju: muž, djeca, crkveni zbor, kolači, sve na mjestu. Osim, naravno, onog nevidljivog dijela – upornog i nagrizajućeg svraba dosade. Candy taj svoj ennui odluči izliječiti aferom s Allanom Goreom (Jesse Plemons), mužem svoje prijateljice Betty (Lily Rabe).

I sad, kad kažem ‘odluči’, mislim to doslovno – jer njih dvoje svoju aferu planiraju kao da izrađuju poslovni plan: definiraju pravila, rokove, logistiku, učestalost susreta. Excel tablica samo što ne iskoči iz ladice i ne kaže ‘ajmo, ljudi, fokus’. I to je jedan od najgenijalnijih aspekata serije – ta birokratizacija preljuba, pretvaranje nečega kaotičnog i emocionalnog u projekt s fazama i ciljevima, što je istodobno urnebesno smiješno i duboko tužno.

Stvarnost koja je odlučila malo pretjerati

Naravno, stvari krenu po zlu – jer kad su u pitanju preljub, potisnute emocije i američko predgrađe, nije pitanje hoće li nešto poći po zlu, nego samo kada i koliko. Jednog dana Candy i Betty se posvađaju, pa potuku – i to ne onako televizijski, s elegantnim šamarima, nego Betty lijepo zgrabi sjekiru, a Candy joj je uspije oduzeti – i na kraju je, u toj grotesknoj, paničnoj spirali, NASEKIRA ni manje ni više četrdeset i jedan put. Četrdeset i jedan. I to je onaj trenutak kad shvatite da gledate priču koja nema nikakve veze s fikcijom, nego s nečim puno neugodnijim – stvarnošću koja je odlučila malo pretjerati. Da malo!

A onda slijedi suđenje koje pokušava objasniti neobjašnjivo – kako žena koja izgleda kao da ne može podići veliko pivo sa šanka, a i s malim bi se pomučila – podigne sekirče i kao od šale žvajzne četrdesetak puta. I kako takva šaka ženskog bijesa s nadnaravnom snagom na kraju za takav sikiriki bude - sudski oslobođena. Not guilty. I sh*t you not.

Glumačka veličina zvana Jesse Piemons

Elizabeth Olsen igra Candy kao mješavinu šarma, frustracije i nečeg duboko potisnutog, što povremeno izbije na površinu poput pukotine na savršeno okrečenom zidu – isprva jedva primjetne, a onda sve šire. Lily Rabe kao Betty donosi onu gotovo bolnu krhkost i pasivnu agresiju žene koja zna da joj brak ne funkcionira, ali nema alate – ni društvene, ni emocionalne – da to promijeni. A onda je tu Jesse Plemons.

I sad, molim vas, svi zastanimo sa sjajem u očima i pogledajmo u pravcu glumačke veličine koja se zove Jesse Plemons.

Postoji teorija – ne znam je li znanstveno potvrđena, ali ja je živim – da svako djelo u kojem se pojavi Jesse Plemons automatski postaje bolje. Od ‘Friday Night Lights’, preko ‘Breaking Bada’, pa sve do najnovijih projekata poput ‘Bugonije’, taj čovjek ima nevjerojatnu sposobnost da bude istodobno potpuno običan i potpuno fascinantan. U ‘Ljubavi i smrti’ njegov Allan Gore je možda i najrealniji lik u cijeloj priči – ružnjikav, ali simpatičan, dežmekasto-debeljuškast, ali sladak, odurnog tena, ali nekako mio i ljubljiv, pomalo smotan, dobronamjeran, emocionalno nedorasao, ali ne i zao. I upravo u toj hrpi kontradikcija koje Jesse igra sasvim nespektakularno leži abnormalna snaga njegove glumačke vještine.

Piemons ne glumi – on postoji. I da, ovo je onaj ‘pre-Ozempic’ Plemons, u svojoj poznatoj, mekšoj, gotovo utješnoj verziji, što danas, kad je drastično smršavio, djeluje kao da gledamo arhivsku snimku nekog drugog čovjeka. Pomalo uznemirujuće, ali i dalje – briljantno. I budimo realni, čak i kad se pojavi na tri minute, kao što je to učinio u filmu ‘Civil War’, zasjeni sve. Ovdje je gotovo stalno prisutan i… pa, recimo samo da ostali imaju sreće što je glumačka ekipa serije koncipirana kao ansambl, jer bi u suprotnom djelovala ne kao serija nego kao Plemonsov masterclass. Na Harvardu. Ili Juliardu. Ili Royal Shakespeare Academy. Ili već nekoj svemirski autoritetnoj instituaciji, gdje bi on bio i profesor i dekan i rektor i bog.

'Candy' iz paralelnog svemira

A onda sam, naravno, pogledala i ‘Candy’, drugu seriju o istoj istinitoj priči. Godinu dana stariju od 'Ljubavi i smrti' i s Hulua, ali na Disney+ u Hrvatskoj. I tu stvari postaju zanimljive. Jer iako pričaju istu priču, dvije serije djeluju kao da dolaze iz paralelnih svemira. ‘Candy’ (Jessica Biel u naslovnoj ulozi) je kraća, fokusiranija i, usudila bih se reći, psihološki preciznija. Biel doslovno nestaje u ulozi – njezina Candy nije simpatična, nije nužno ni razumljiva, ali je zastrašujuće uvjerljiva. Serija vas ne zabavlja – ona secira, kao hladan, precizan skalpel koji nema vremena za razonodu, šarmantne momente u krvavoj priči, a najmanje od svega za šale.

‘Ljubav i smrt’, s druge strane, dopušta si živahni disco soundtrack, ponešto teksaškog countryja i kršćanskog folka, genijalne stylinge s kraja sedamdesetih, ironiju, humor, pa čak i male pozadinske fore koje razbijaju težinu priče. Ona vam, umjesto da vas samo pritisne, povremeno i namigne – kao da kaže: ‘znam, ovo je užasno, ali pogledaj koliko je i apsurdno’. I tu dolazimo do one male, ali važne razlike: ‘Candy’ je možda bolja serija, ali ‘Ljubav i smrt’ je gledljivija, razigranija, pa čak i – zabavnija.

No ono što obje serije čini istinski intrigantnima jest njihova feministička potka. Suptilna, ne nužno naglašena kao poanta priče, ali važna. Jer priča o Candy Montgomery savršeno sjeda u suvremeni narativ o ‘ženskom bijesu’ – onom tihom, potisnutom, socijalno neprihvatljivom osjećaju koji se ne uklapa u sliku žene kao brižne, smirene i požrtvovne figure. Candy je, u tom smislu, gotovo školski primjer onoga o čemu su pisale autorice poput Betty Friedan – žena zarobljena u ‘problem bez imena’, egzistencijalnoj praznini koja dolazi s ispunjenjem svih društveno propisanih uloga.

Ali – i tu dolazi ono veliko ali – nije svaka eksplozija tog bijesa emancipacija. Sjekira pritom definitivno niti je manifest, a niti rješenje. I tu obje serije, svaka na svoj način, uspijevaju izbjeći zamku romantizacije. ‘Candy’ to čini hladno i analitično, ‘Ljubav i smrt’ kroz ironijski odmak i blagu dozu apsurda. Rezultat je isti – gledatelj ostaje negdje između razumijevanja i nelagode, između ‘mogu shvatiti kako’ i ‘ali svejedno – ne’.

Na kraju, ako već moramo birati – ‘Candy’ je mrvicu bolja. Ali ‘Ljubav i smrt’ ima ono nešto – humor, širinu, i, da, Jessieja Plemonsa – zbog čega je odmah po defaultu primamljivija i šarmantnija. A idealan scenarij? Pogledati obje i uživati u činjenici da živimo u vremenu u kojem jedna ista, potpuno suluda priča može dobiti dvije vrhunske interpretacije. Jer ako ništa drugo, Candy Montgomery još je jedno nevjerojatno utjelovljenje istine koja govori da ispod savršeno uređenih travnjaka i kućica u cvijeća uvijek vreba nešto puno mračnije. I da, ponekad, nosi sjekiru. Ili barem misli da je može izbjeći zato što čak i preljubničke afere planira kao turistički aranžman na Plitvice - zajedno s pićem dobrodošlice, stankom za ručak, brodićima i nezaobilaznim motelom.