Svjetsko prvenstvo u nogometu u proteklih je mjesec i nešto dana zaludilo cijeli svijet, a naročito države čije su reprezentacije nastupale na tom najprestižnijem nogometnom natjecanju. Jasno, emocije su bile pomiješane, od uzbuđenja i euforije zbog pobjeda do razočaranja, pa čak i bijesa zbog poraza, ispadanja s natjecanja ili neispunjavanja zacrtanih ciljeva, odnosno ambicija navijača.

Pritom treba reći da nije bitno tko nastupa za reprezentaciju jer su za pobjedu u kolektivnoj svijesti nekog društva za pobjedu svi jednako zaslužni, a za poraz su svi jednako odgovorni, pa makar i ne pripadali zemlji koju reprezentacija u kojoj igraju zastupa. Upravo je to jedna od stvari po kojima će i ovaj SP ostati upamćen, iako to i nije neka novost.

Naime u SAD-u, Meksiku i Kanadi dogodilo se nekoliko kurioziteta zbog kojih bi se netko ozbiljno mogao zapitati predstavljaju li reprezentacije uopće nacije? Tako je, primjerice, u prvom kolu grupne faze Maroko protiv Brazila izašao na teren sa svih 11 igrača koji nisu rođeni u toj zemlji, iako joj etnički pripadaju. Michael Olise, nadolazeća zvijezda Francuske, mogao je birati hoće li zaigrati za Tricolore ili reprezentacije Engleske, Nigerije i Alžira, jasno zbog kompliciranih migracijskih odnosa i porijekla svojih roditelja. Ukupno je čak četvrtina nogometaša igrala za reprezentacije zemalja u kojima nisu rođeni, bez obzira na podrijetlo.

Dok nogometni klubovi privlače igrače iz raznih krajeva svijeta lukrativnim ugovorima uz odštete vrijedne desetke, pa i stotine milijuna eura, reprezentacije država također postaju globalizirane, ali na drugačiji način. Naravno, sve ovisi o odluci svakog pojedinog igrača, no treba znati da nijedan od njih nije odjednom odlučio da će nositi dres neke zemlje, već je ta odluka determinirana brojnim faktorima.

Krv (ni)je voda?

Antropolog Tibor Komar s Odsjeka za etnologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu prije desetak godina proveo je istraživanje o osjećaju nacionalnog identiteta i pripadnosti među mlađim uzrastima nogometnih klubova u Njemačkoj. Na temelju svojih zapažanja ističe da se odluka igrača da zaigra za neku zemlju temelji na tri skupine faktora. Među najvažnijima je uloga obitelji igrača.

'Prvu skupinu činili bi identitetski faktori. Tu obitelj ima vrlo važnu ulogu u prenošenju osjećaja pripadnosti zajednici jezikom, običajima, religijom, obiteljskim pričama i svakodnevnom praksom, poput navijanja za reprezentaciju domovine roditelja ili ugledavanja u popularne nogometaše. Kod brojnih igrača upravo se u obitelji razvija emocionalna povezanost sa zemljom u kojoj vjerojatno nisu nikad živjeli', rekao je Komar, pritom izdvajajući primjere dvojice bivših Vatrenih.

Ivan Rakitić, koji je rođen i odrastao u Švicarskoj, često je isticao da se u njegovoj obitelji govorilo hrvatskim jezikom i da se navijalo za Hrvatsku. Joe Šimunić, rodom Australac, a podrijetlom bosanskohercegovački Hrvat, opisivao je kako su mu roditeljske priče o Hrvatskoj stvorile osjećaj da pripada ovdje puno prije nego što je prvi put obukao dres reprezentacije.

'U takvim slučajevima reprezentacija nije samo sportski izbor nego način potvrđivanja identiteta građenog od djetinjstva', naglašava Komar.

No čak niti odnosi unutar obitelji nisu jamstvo da će igrači, pogotovo ako su u srodstvu, uvijek odabrati isti put. Najpoznatiji primjer za to su braća Boateng: Jérôme Boateng odlučio je igrati za Njemačku dok je Kevin-Prince Boateng odabrao Ganu, zemlju porijekla svojeg oca. Sličan i aktualan primjer su braća Doué: Désiré Doué igra za Francusku, zemlju svog rođenja, a njegov brat Guéla Doué za Obalu Bjelokosti, zemlju iz koje potječu njihovi roditelji. Naravno, postoje i drugi primjeri. Dovoljno se sjetiti braće Roberta i Nike Kovača, koji su, unatoč tomu što su rođeni u Njemačkoj, odlučili zajedno zaigrati za Hrvatsku.

'Možda na prvi pogled takvi slučajevi djeluju neobično jer vjerojatno polazimo od pretpostavke da članovi iste obitelji dijele isti nacionalni identitet. Međutim upravo su takvi primjeri izvrstan pokazatelj da identitet nije nasljedna kategorija koja se automatski prenosi s roditelja na djecu, već dinamičan proces koji nastaje i mijenja se osobnim iskustvima, društvenim odnosima i životnim okolnostima. Braća dijele isto obiteljsko podrijetlo, ali često ne dijele isti životni put, mogu odrastati u različitim sredinama, razvijati se u različitim nogometnim akademijama, imati drukčije prijateljske krugove ili različita iskustva s nacionalnim savezima. Sve to utječe na njihov osjećaj pripadnosti. Drugim riječima, zajednički korijeni ne moraju nužno rezultirati istim izborom reprezentacije', tvrdi antropolog.

Pružanje prilika

Naravno, nisu obiteljski odnosi jedini razlog zbog kojeg igrači odlučuju igrati za neku reprezentaciju, jer tu su i oni profesionalni. Komar ističe da je sport jedna od rijetkih profesija u kojoj se striktno traži jasna odluka o nacionalnoj pripadnosti. Kako u takvoj situaciji nema 'ili – ili' nego vrlo često 'i – i', mogućnost igranja za neku nacionalnu momčad često zna biti odlučujući razlog.

'Nogometaši vrlo racionalno procjenjuju gdje imaju najveće izglede za seniorski nastup, kakva je konkurencija na njihovoj poziciji, koliko određena reprezentacija odgovara njihovu razvoju te kakav će učinak karijera reprezentativca imati na njihovu klupsku vrijednost. Mario Gavranović u jednom je intervjuu rekao da se, uz neke druge razloge, odlučio za Švicarsku jer je procijenio da će ondje lakše ostvariti ulazak u prvu postavu reprezentacije, iako je tada uz poziv Ottmara Hitzfelda imao i poziv tadašnjeg izbornika Slavena Bilića. Ovakvi primjeri pokazuju da profesionalni pragmatizam nije nužno suprotstavljen nacionalnoj pripadnosti, već je jednostavno sastavni dio vrhunskog sporta', ističe Komar.

Treći najčešći razlog zbog kojeg igrači odabiru boje države koju će predstavljati u nogometnom smislu u neku je ruku povezan s drugim. Riječ je o institucionalnim faktorima. Naime nogometni savezi danas su puno aktivniji u pronalaženju igrača mlađe dobi u inozemstvu i njihovom vezanju za zemlju podrijetla. Poglavito se to odnosi na države s relativno malim brojem stanovnika ili bazenom kvalitetnih igrača te one s bogatom dijasporom i iseljeničkom, pa čak i kolonijalističkom poviješću. Takvih primjera ima mnogo, no možemo spomenuti da je reprezentacija BiH na ovom SP-u bila sastavljena od 16 igrača koji su pozvani u nacionalnu selekciju u protekle dvije godine, a rođeni su, odrasli i nogometno odgojeni u inozemstvu, ali vuku korijene iz te zemlje.

'U posljednjih nekoliko godina mogli smo vidjeti niz slučajeva koji potvrđuju koliko su takve odluke složene. Lamine Yamal mogao je nastupati za Španjolsku ili Maroko (za vrijeme SP-a 2022. u Katru čak je u marokanskom dresu slavio ispadanje Španjolske od Maroka), Brahim Díaz odlučio je zamijeniti Španjolsku Marokom, Michael Olise birao je između čak nekoliko reprezentacija prije nego što se odlučio za Francusku dok je Ibrahim Maza izabrao Alžir unatoč tome što je prošao njemački nogometni sustav. Nijedan od tih izbora ne može se objasniti samo jednim razlogom – u svakome se isprepliću obiteljska povijest, osobni osjećaj pripadnosti, razvoj karijere i odnos koji je igrač izgradio s nacionalnim savezom (ili više njih)', ustvrdio je antropolog s FFZG-a.

Granny rule

Da bi savezi uopće mogli privući igrače i da bi igrači uopće mogli birati zemlju koju će predstavljati, a da pritom ne izazivaju totalnu konfuziju ili da njihove odluke ne ovise o nekim 'prizemnijim' faktorima, poput trenutačne forme, FIFA je donijela niz pravila kojima se omogućuje igračima prelazak iz jedne u drugu ili odabir reprezentacije za koju će nastupati. Često se spominju dva pravila. Jedno je da igrač do 21. godine ima pravo odabrati reprezentaciju te da se poslije toga ne može predomišljati, a drugo je tzv. granny rule – pravilo koje omogućuje igračima da odaberu samo reprezentacije zemalja iz kojih potječu njihovi roditelji te bake i djedovi. No Komar tvrdi da je to pojednostavljeno viđenje administrativne situacije.

'Pravila FIFA-e imaju prilično veći utjecaj nego što većina navijača misli jer ona nisu samo administrativni okvir koji određuje tko smije igrati za koju reprezentaciju, već aktivno djeluju na ponašanje igrača, nacionalnih saveza i cijelu dinamiku međunarodnog nogometa. Prije svega, treba razlikovati državljanstvo od prava nastupa za reprezentaciju – samo posjedovanje putovnice nije dovoljno jer igrač mora zadovoljiti i jedan od FIFA-inih kriterija podobnosti, npr. da je rođen u toj državi ili da ondje imaju korijene njegovi roditelji ili bake i djedovi.

FIFA je 2020. godine liberalizirala propise i omogućila promjenu reprezentacije u određenim slučajevima čak i nakon seniorskog nastupa, pod uvjetom da igrač nije odigrao veći broj službenih natjecateljskih utakmica i da nije nastupio na završnicama velikih natjecanja, poput Svjetskog ili kontinentalnog prvenstva. Dakle više nije presudna samo dob igrača, nego i priroda njegovih prethodnih nastupa', istaknuo je Komar.

To je promijenilo i načine na koje nacionalni nogometni savezi privlače mlade igrače. Naime sve ih češće uključuju u mlađe selekcije, a više nije neuobičajeno ni to da razni predstavnici saveza, pa čak i izbornici, osim sa samim igračima, razgovaraju s njihovim roditeljima, agentima i trenerima u klubovima. Naravno, rano stvaranje osjećaja pripadnosti moglo bi u budućnosti biti olakotna okolnost pri izboru nekog igrača, iako nije jamstvo da će talent iz mladenačke dobi prenijeti u kvalitetu dostojnu nastupa za seniorski tim. No Komar ističe da takav izbor u nogometu često postaje simbolički puno važniji nego da se radi o nekoj drugoj djelatnosti.

Pogrešne pretpostavke

Iako nastupi reprezentacije na velikim natjecanjima u svakoj zemlji jačaju navijački naboj, ali i osjećaj pripadnosti kod igrača, navijača, odnosno društva u većem dijelu, Komar kaže da je pogrešna pretpostavka to da reprezentacija mora biti 'etnička preslika' države, pogotovo stoga što to reprezentacije odavno nisu.

Evo nekoliko primjera. Zinedine Zidane smatra se jednim od najvećih nogometaša u povijesti Francuske, sad će postati i izbornik, iako je zapravo Alžirac. Njegov sin Luca na ovom SP-u bio je prvi vratar upravo te zemlje, iako je u mlađim selekcijama nosio dres Francuske.

I Hrvatska je imala slične primjere. Dovoljno se prisjetiti Brazilaca Sammira i Eduarda, koji su nastupili za Vatrene iako s Hrvatskom do dobivanja sportskog državljanstva, a kasnije i zasnivanja obitelji, nisu imali nikakve veze. U prvoj povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a 17. listopada 1990. godine nastupili su Slovenac Gregor Židan i Albanac Kujtim Shala. Obojica su, iako nisu Hrvati, istaknuli osjećaj pripadnosti i nacionalni naboj kao motive da se pridruže najboljoj nogometnoj momčadi zemlje koja je tada bila u stvaranju.

'Reprezentacije prije svega predstavljaju političku i simboličku zajednicu – zajednicu ljudi koji dijele osjećaj pripadnosti određenoj državi, bez obzira na to gdje su rođeni ili gdje su odrasli. Nogomet je možda najbolji primjer onoga što je Benedict Anderson nazvao 'zamišljenom zajednicom': milijuni ljudi koji se međusobno ne poznaju tijekom utakmice osjećaju da pripadaju istoj zajednici upravo zato što reprezentacija simbolizira naciju. To zajedništvo ne proizlazi iz mjesta rođenja igrača, već iz činjenice da ih navijači prihvaćaju kao svoje predstavnike', ističe Komar.

No jedno je stvarati reprezentaciju na osjećaju pripadnosti nekoj nacionalnoj zajednici ili, kao u slučaju mnogih afričkih reprezentacija, na 'povratku korijenima', a drugo je to provoditi čistom administracijom, što je uobičajeno u zemljama koje nemaju pretjerano snažnu nogometnu tradiciju, poput, recimo, Katra.

'Takve reprezentacije često su predmet rasprava upravo zato što dio javnosti smatra da ondje nedostaje element dugotrajnije društvene ili kulturne povezanosti između igrača i države koju predstavljaju. Iako su takvi postupci potpuno legalni ako zadovoljavaju FIFA-ine kriterije, upravo je ta razlika antropološki vrlo zanimljiva jer ljudi drugačije gledaju na to kada reprezentaciju predstavljaju potomci migranata koji su odrastali slušajući obiteljske priče, govorili jezik svojih roditelja i svako ljeto provodili u zemlji njihova podrijetla, i kada je riječ o sportašima koji su naturalizirani gotovo isključivo zbog sportskog interesa', istaknuo je stručnjak na ovom području.

Naravno, oni koji ne shvaćaju ovako složene društvene i sociološke odnose na pojavu igrača koji po imenu 'ne pripada' nekoj nacionalnoj momčadi često će kritizirati takve poteze ciničnim, pomalo i rasističkim memeovima, poput ovoga ispod.

Nadilaženje granica

Ali nacionalne reprezentacije, po Komarovu uvjerenju, nisu pokazatelj etničke homogenosti, već su ogledalo suvremenih migracija i transnacionalnih veza država sa svojom dijasporom, odnosno stvaranja osjećaja pripadnosti koji probija granice neke zemlje. Suvremene nacije pozivanjem igrača iz dijaspore pokazuju da nadilaze vlastite geografske, odnosno političke granice.

Pritom se nacionalni identitet, smatra antropolog, ne gubi, nego se mijenja i to na dva načina: prvo tako da ga ljudi drugačije izražavaju i doživljavaju, a potom i tako da se on neprestano prilagođava novim migracijama, političkim okolnostima i globalnim vezama.

'Paradoks suvremenog nogometa je u tome što globalizacija, kako bi se možda očekivalo, nije oslabila nacionalne reprezentacije, već ih je, barem u emocionalnom smislu, učinila još važnijima. Čini mi se da je opća percepcija da globalizacija slabi nacionalne osjećaje jer ljudi sve više putuju, sele se i žive između različitih država. Međutim istraživanja pokazuju nešto znatno složenije: globalizacija istodobno povećava međunarodnu povezanost, ali i često jača potrebu ljudi da očuvaju svoj osjećaj pripadnosti. Upravo zato nacionalne reprezentacije i dalje izazivaju snažne emocije, možda čak i snažnije nego prije nekoliko desetljeća. Djeca migranata ili pripadnici dijaspore razvijaju ono što bismo mogli nazvati višestrukim identitetom – oni se ne osjećaju prisiljenima birati između dviju kultura, već obje doživljavaju kao integralni dio vlastitog životnog iskustva', tvrdi Komar, dodajući da je i hrvatska dijaspora dobar primjer toga da se nacije više ne promatra na osnovi teritorija kao kriterija, nego kulturnih, emocionalnih i društvenih veza između ljudi, gdje god oni bili.

'Igrači koji dolaze iz dijaspore donose različita iskustva, drugačije nogometne škole i nove kulturne perspektive, ali istodobno predstavljaju zajednički nacionalni simbol. U tom smislu reprezentacija nije dokaz slabljenja nacionalnog identiteta, nego njegove sposobnosti da uključi ljude različitih životnih iskustava u zajedničku priču. Istodobno bi bilo pogrešno tvrditi da su etničke i nacionalne razlike potpuno nestale. Globalizacija nije izbrisala granice – ona ih je učinila propusnijima. Ljudi danas mnogo lakše prelaze državne granice, ali upravo zbog toga često još svjesnije naglašavaju vlastiti identitet. Paradoksalno, što je svijet povezaniji, to nacionalni simboli – zastava, himna ili reprezentacija – dobivaju još veću emocionalnu važnost', dodaje.

Simboli nacije

Taj trend će se, po svemu sudeći, nastaviti, ne samo u nogometu, već u sportu općenito. No Komar smatra da se time neće izgubiti značenje nacionalnih reprezentacija jer će one ostati jedan od snažnih simbola nacionalnog identiteta, uz promjene u načinu njegova predstavljanja.

'U vrijeme u kojem su klupski nogomet, tržište igrača i navijačke zajednice postali izrazito globalni reprezentacije su ostale možda posljednji prostor u kojem nacionalna pripadnost još uvijek ima iznimno snažnu emocionalnu vrijednost, a to potvrđuju i posljednja velika natjecanja. Ono što će se, po mom mišljenju, mijenjati nije važnost reprezentacija, nego njihova struktura. Sve više će odražavati stvarnu demografsku, migracijsku i kulturnu slojevitost društava koja predstavljaju. Reprezentacije će sve manje biti zamišljane kao etnički homogene zajednice, a sve više kao zajednice građana i ljudi koji dijele osjećaj pripadnosti istoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni ili gdje su odrasli.

Istodobno očekujem da će se pojačati globalna konkurencija za igrače s višestrukim pravom nastupa. Mislim da će upravo dijaspora još više dobiti na važnosti kao strateški resurs mnogih nacionalnih saveza. To neće biti samo pitanje pronalaska najboljih nogometaša, nego i održavanja dugoročnih veza između države i njezine dijaspore, a u takvom kontekstu reprezentacija će imati i važnu kulturnu i simboličku funkciju, ne samo sportsku', zaključio je antropolog Komar.