Vrijeme je novac, vrijeme leti, vrijeme liječi sve rane. S vremenom smo, čini se, u prilično kompliciranom odnosu: neprestano ga mjerimo, štedimo, trošimo i pokušavamo uhvatiti, a ono nam ipak izmiče. Organizirali smo život oko satova, kalendara i rokova, pristali na ideju da svaka minuta mora biti produktivna, a onda se čudimo što nam dani prolaze sve brže. Splitska multimedijska umjetnica Neli Ružić već se godinama bavi upravo tim neobičnim ljudskim odnosom prema vremenu.

Pritom je zanima ne samo ono koje pokazuje sat nego i vrijeme koje nosimo u sebi, ono koje ostaje zapisano u prostoru, povijesti i sjećanju, kao i ono koje će nastaviti teći dugo nakon nas.

Njezina umjetnička biografija i sama je obilježena različitim prostorima i vremenima. Rođena u Splitu, diplomirala je slikarstvo u Beogradu, magistrirala u Meksiku, gdje je živjela trinaest godina, a danas predaje na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je diljem svijeta, od Europe do Latinske Amerike i Azije, istražujući sjećanje, migracije, povijesne narative i načine na koje se osobno iskustvo prepleće s kolektivnim.

Posljednjih godina njezino zanimanje za vrijeme sve više uključuje i prirodne procese, svjetlost, geološka razdoblja i budućnosti koje možda nećemo doživjeti, ali na njih itekako možemo utjecati. Posljednji je primjer njezina izložba 2089. godine je ovdje bila šuma, otvorena 15. listopada u zagrebačkom Likovnom centru, u sklopu programa Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije.

U njezinu je središtu Kronotop, rad u kojem godine otisnute na papiru prepušta djelovanju sunčeve svjetlosti. Tim povodom, s Neli Ružić popričali smo o vremenu koje nam izmiče u društvu opsjednutom produktivnošću, migracijama koje mijenjaju naš odnos prema prošlosti i pripadanju, političkoj snazi umjetnosti i nadi kao obliku otpora čak i onda kada se promjena čini nemogućom.

Vrijeme i načini na koje ga mjerimo dugo su jedna od središnjih tema vašeg rada. U Kronotopu precizno označene kalendarske godine prepuštate sunčevoj svjetlosti. Kako se kroz godine mijenjao vaš umjetnički odnos prema vremenu i njegovu mjerenju i što vas danas u samom tom činu mjerenja i označavanja zanima?

Moj umjetnički odnos prema vremenu razvijao se kroz pitanja osobne i kolektivne memorije, intergeneracijskih i transgeneracijskih narativa te reprezentacije i brisanja povijesti. Iskustvo izmještenosti – trinaest godina sam živjela u Mexico Cityju – uvjetovalo je moje bavljenje vremenom i heterokronijom. Svaki prostor nosi vlastitu temporalnost. Migrantsko iskustvo stoga nije samo prostorno nego i vremensko izmještanje.

Iskustvo povratka dodatno je intenziviralo preklapanje, napetosti i rascjepe između različitih vremena sjećanja, povijesti i neproživljenog vremena. Upravo ta preklapanja i sukobi temporalnosti postali su polazište mog umjetničkog istraživanja vremena. Od samog je početka ono neraskidivo povezano s prostorom, u kojem se vrijeme taloži kao nekronološka nakupina.

Prošlog ljeta, tijekom umjetničke rezidencije u međunarodnom umjetničkom centru Art Omi u Ghentu, u američkoj saveznoj državi New York, bavila sam se odnosom povijesnog i kozmičkog vremena. Radila sam s rotirajućom videosnimkom silosa bilježeći promjene sunčeve svjetlosti te sa snimkama vremenskih odrednica kolektivnih činova otpora, nastalima u suradnji s umjetničkom zajednicom okupljenom na rezidenciji.

Zanimaju me temporalnosti koje dovode u pitanje ideju linearnog vremena i otvaraju prostor za drukčije razumijevanje povijesti: ono što predodžba napretka, shvaćena kao jedinstven i neprekinut slijed događaja, nužno previđa. Riječ je o višestrukim povijestima koje se odvijaju istodobno, neočekivanim vezama između udaljenih vremenskih trenutaka te neostvarenim budućnostima koje, iako se nisu materijalizirale, ostaju aktivne unutar sadašnjosti.

Godine 2022. napisala sam tekst za rad Imamo li plan za jučer? U tom audio radu sugovornici preokreću ustaljene vremenske odrednice otvarajući pukotine u kronološkom poimanju vremena. Jedna od njih kaže: "Slijed je nepodnošljiva bijeda, crveni tepih do pustinje." Smješteni u neodređen, ali nedvojbeno distopijski scenarij, njihovi dijalozi tematiziraju algoritme kasnog kapitalizma koji usmjeravaju i oblikuju budućnost, ali i politički potencijal sadašnjeg trenutka: "Ako izgubimo sada, kada ćemo se uspraviti?"

Zanima me kako se subjektivno iskustvo vremena oblikuje unutar ekonomskih i ideoloških sustava te kako se mijenja u različitim društveno-povijesnim kontekstima, primjerice u socijalizmu i kasnom kapitalizmu. U tom se kontekstu ubrzanje, koje obilježava suvremeno iskustvo vremena, pokazuje kao društveni konstrukt i mehanizam kontrole.

U radu Kronotop papir tamni pod djelovanjem sunčeve svjetlosti, dok sama godina zadržava boju papira. Izlažem prošle i buduće godine suncu, kao da su već prošle. Godina, kao mjera Zemljina kruženja oko Sunca, ovdje postaje istodobno kozmička jedinica i ljudska konvencija kojom organiziramo iskustvo trajanja.

U vašim se radovima susreću vrlo različita vremena – osobno i povijesno, biološko i geološko, a sada i kalendarsko i planetarno: za zagrebačku izložbu Kronotop ste povezali s poviješću zgrade u kojoj se nalazi Likovni centar, od 1927. do danas, ali ste ga produžili i daleko izvan naše sadašnjosti, sve do 2101. Što se događa kada ta različita mjerila vremena postavite jedno uz drugo?

Mjerenje i označavanje vremena ljudska je potreba, ali postavlja se pitanje u kojoj je mjeri ono proizvod "terora produktivnosti" i naše potrebe da mjerimo entropiju, uključujući vlastitu, a u kojoj mjeri vrijeme zaista postoji kao kategorija. O odnosu vremena i entropije piše Carlo Rovelli u knjizi Red vremena.

Mi smo ti koji mjerimo vrijeme koje se odvija između naših sljepoočnica: vlastito trajanje, biološki život i njegovu prolaznost. Pritom su naši životi uronjeni u poroznu strukturu povijesnog vremena koje se neprestano gomila i ostavlja za sobom ruševine. Njih gleda Angelus Novus s Kleeove slike, kojega Walter Benjamin prepoznaje kao anđela povijesti kojega oluja napretka nezaustavljivo gura prema budućnosti.

Geološko i duboko vrijeme, kao i zeptosekunde, jedinice kojima se mjere iznimno kratki vremenski intervali, poput vremena potrebnog fotonu da prođe kroz jezgru molekule vodika, pripadaju vremenskim razmjerima koji izmiču našem neposrednom iskustvu. Ne možemo ih doživjeti ni obuhvatiti. Ti nam razmjeri, upravo zato što nadilaze ljudsku mjeru, relativiziraju vremensku mašineriju u koju smo uronjeni, povezujući nas s geološkim procesima i kozmičkim prostorima koji postoje izvan okvira ljudskog života.

Zanima me usporavanje, pažnja i mogućnost drukčijeg odnosa prema vremenu, onog koji se opire ritmu suvremenog potrošačkog društva što melje naše živote. Paradoksalno, što više nastojimo sustići vrijeme, to nam ono brže izmiče.

Vrijeme sadašnjosti nam izmiče jer smo izloženi pritisku sljedećeg trenutka. U suvremenom kapitalističkom društvu vrijeme sve više prestaje biti prostor života i postaje resurs koji treba maksimalno iskoristiti. Imperativ produktivnosti i nametnuti rasporedi oblikuju naše živote, određujući ne samo njihovu organizaciju nego i granice njihove izdržljivosti. Podređeno zahtjevima učinkovitosti i kompetitivnosti, vrijeme nam neprestano izmiče.

Istražujem kako doživljavamo vrijeme izvan kapitalističke mašinerije, digitalnog uranjanja i zahtjeva za stalnom dostupnošću, ali i kako se njegova percepcija mijenja primjerice kada smo bliže prirodi, tijekom bolesti ili u iskustvu skrbi. To su različiti režimi trajanja u kojima se otvara mogućnost drukčijeg odnosa prema vlastitom postojanju, ali i prema drugim živim bićima i procesima koji nadilaze ljudski život.

Kada u radu Kronotop postavim jedno uz drugo vrijeme samog mjesta i godine koje pripadaju budućnosti, otvara se prostor susreta spekulativnih prošlosti i spekulativnih budućnosti. Zanima me zamišljanje onog što nadilazi trajanje vlastitog života i života naših suvremenika. Nakon nas Zemlja će nastaviti kružiti oko Sunca. Ta činjenica izmješta ljudsko postojanje iz središta vremenske perspektive i otvara mogućnost mišljenja vremena koje ne završava s nama.

Naslovom izložbe 2089. godine ovdje je bila šuma budućnost promatram iz perspektive prošlosti. Godina 2089. dovoljno je udaljena da se odmakne od neposrednih napetosti bliske budućnosti, ali nije toliko daleka da bi izgubila vezu s našim sadašnjim odlukama i njihovim posljedicama. Mnogi od nas tada više neće biti živi, no neki će mladi ljudi možda još hodati tom šumom.

Šuma je ekosustav nade, vrijeme rasta i međuovisnosti, dugotrajnog obnavljanja i postojanja koje nadilazi ljudsku mjeru. Zamišljajući šumu u budućnosti koja je već prošlost, pokušavam otvoriti prostor za drukčiju vrstu vremenske odgovornosti. U tom smislu, naziv postaje svojevrsna vježba za budućnost.

Dugo se bavite odnosom osobnog i kolektivnog sjećanja, povijesnim narativima i migracijama; prije nekoliko godina rekli ste da umjetnost "detektira sjene svog doba", ali i da je njezina vrijednost u tome što ostaje prostor slobode. Kako političko ulazi u umjetnost, a da joj ne oduzme tu slobodu?

Daleko smo od modernističke idealizacije autonomije i neutralnosti umjetnosti. Ipak, umjetnost ne može biti svedena na sredstvo ili instrument ostvarivanja unaprijed zadanih ciljeva. Ona je prostor slobode i začudnosti, prostor onoga što ne možemo do kraja definirati, ali možemo osjetiti. U stalnoj napetosti između specifičnog i neizrecivog.

Političko proizlazi iz duboke osobne potrebe. Ne pojavljuje se nužno kao tema, nego kao nešto što stoji iza procesa proizvodnje rada i načina na koje on uspostavlja odnos s drugima, zajednicom ili drugim živim bićima. Politička snaga umjetnosti ne leži u njezinu pokušaju da zamijeni politiku, nego u sposobnosti da poremeti postojeće raspodjele vidljivog, izrecivog i zamislivog.

U tome leži njezin revolucionarni potencijal: da promijeni koordinate stvarnosti koju smo navikli smatrati nepromjenjivom. U tom smislu blisko mi je promišljanje Jacquesa Rancièrea o "raspodjeli osjetilnog". Umjetnost može intervenirati upravo u tu raspodjelu, otvarajući prostor za zajedničko iskustvo i za glasove koje postojeći poredak čini nevidljivima.

U novijim projektima sve se više okrećete pojmovima nade i zajednice, često kroz jezik i nematerijalne oblike. Odakle je došao taj pomak u vašem radu i što za vas znači baviti se nadom kao umjetničkim materijalom?

Nadati se znači otvoriti se budućnosti. Ona je sposobnost da u trenucima kada se čini da je sve izgubljeno održi otvorenim prostor mogućega. Nada nije pasivno iščekivanje, nego način ustrajanja i djelovanja. Izrasta na rubovima krize, neizvjesnosti i očaja, upravo ondje gdje se mogućnost promjene čini najmanje izglednom.

U mojem je radu nada povezana sa zajednicom te se pojavljuje u različitim oblicima: kao tekst (Prekasno je za odustajanje, 2023.) ili kao boja i svjetlo (Sve odjednom, 2025.). Ne zanima me nada kao apstraktna ideja ili utjeha, nego kao iskustvo koje se oblikuje u odnosu s drugima, kroz zajedničku ranjivost, solidarnost i mogućnost djelovanja.

U tom kontekstu važna mi je i intervencija Popravljanje vremena (2023.), akcija popravljanja nefunkcionalnih satova u splitskoj bolnici. Taj čin doživljavam kao minimalni akt solidarnosti i nade u prostoru obilježenom čekanjem, bolešću i neizvjesnošću. Bavljenje nadom danas doživljavam kao nužnost, kako u širem društvenom kontekstu tako i na razini osobnog iskustva. Bliska mi je misao Rebecce Solnit da je "nada sjekira kojom u nuždi razbijaš vrata". U toj slici nada je alat i čin otpora.

Vrijeme nije samo tema vaših radova, nego i sastavni dio samog umjetničkog procesa. Kronotop ste započeli 2022. godine, a rad je i dalje otvoren. Kako se razvijao tijekom proteklih godina i što planirate s njim u budućnosti?

Kronotop sam započela 2022. godine i još je u procesu nastajanja. Koristim papir bez UV zaštite, čija površina reagira na izlaganje sunčevoj svjetlosti. Promjena se odvija gotovo neprimjetno, tijekom dugog vremenskog razdoblja. Neće biti zamjetna tijekom trajanja izložbe, nego postupno, kroz niz godina, kako izvorna boja papira na kojem su otisnute godine bude žutjela.

Dosad sam otisnula 300 godina, obuhvaćajući 19., 20. i 21. stoljeće. Tijekom sljedećih ljeta namjeravam nastaviti proširivati rad u oba smjera – prema prošlosti i prema budućnosti.