Hrvatski kratki film već godinama osvaja prestižne međunarodne nagrade, ali domaća publika o njegovoj stvarnoj snazi i raznolikosti često zna iznenađujuće malo. Taj raskorak između međunarodnih uspjeha i domaće vidljivosti nastoje premostiti Dani hrvatskog filma, pružajući uvid u punu širinu domaće kratkometražne i srednjemetražne produkcije – od igranih i dokumentarnih filmova do animacije, eksperimentalnih radova, glazbenih spotova i drugih oblika namjenskog filma.

Ovogodišnje, 35. izdanje DHF-a, koje se od 15. do 18. listopada održava u karlovačkom Kinu Edison, donosi 51 film odabran među rekordnih 209 prijavljenih radova. Selekcija otkriva nekoliko zanimljivih pomaka: nakon godina dominacije dokumentarnog filma igrani je ponovno uhvatio korak, eksperimentalna produkcija pokazuje iznimnu kreativnu vitalnost, a namjenski film, dugo pomalo zanemaren dio domaće kinematografije, vraća se u velikom stilu.

No DHF ove godine želi biti mnogo više od četverodnevne smotre najboljih domaćih kratkih filmova. Uz natjecateljski program, retrospektive i filmsku baštinu, otvara i pitanja koja se tiču budućnosti hrvatske kinematografije: od položaja neovisnih producenata i odnosa s javnom televizijom do novih mogućnosti financiranja, profesionalnog povezivanja, filmske edukacije i razvoja publike. U vremenu u kojem se mijenjaju i načini proizvodnje i navike gledanja filmova, festival tako nastoji biti i mjesto na kojem se promišlja što hrvatski film jest, a što bi mogao postati.

Umjetnički ravnatelj DHF-a Silvestar Mileta, filmski kritičar i povjesničar filma, objasnio nam je zašto međunarodni uspjesi naših filmaša nisu nikakvi ekscesi, što hrvatski eksperimentalni film čini toliko zanimljivim, zašto glazbeni spot može biti ravnopravan umjetnički rad te zašto budućnost DHF-a ne vidi u spektakularnim novostima, nego u nečemu danas možda mnogo važnijem – u festivalu kojem se može vjerovati.

Na ovogodišnje Dane hrvatskog filma prijavljeno je rekordnih 209 radova, od kojih je 51 odabran za natjecateljski program. Što nam ovogodišnja selekcija govori o stanju hrvatske kratkometražne i srednjemetražne produkcije? Koje promjene primjećujete u temama i autorskom pristupu domaćih filmaša?

Općenito govoreći, naša je kratkometražna i srednjometražna produkcija svih rodova već godinama u izvrsnom stanju, ali šira javnost zbog ograničenosti njezine distribucije i medijskog odjeka nije s tom činjenicom uvijek dovoljno upoznata.

Zato se i može činiti kako su, primjerice, Zlatna palma i nominacija za Oscara, "događaji" koji fenomene razmjerno uske kulturne sfere odjednom premještaju u glavnu struju kolektivne svijesti; "ekscesi", a ne stvarni učinci razvoja jedne male, ali međunarodno prepoznate i uspješne kinematografije.

Dakako da su takvi uspjesi prije svega rezultat talenta i autorske zrelosti pojedinaca – u spomenutom cause célèbre Nebojše Slijepčevića i produkcijske kuće Antitalent, ali i drugih filmskih djelatnika koji su taj film, kao izraz ipak kolektivne umjetnosti filma, izradili – no ne valja zaboraviti da naša kinematografija u posljednjih petnaestak godina "na svom kontu" ima i Europske filmske nagrade, kao i druge počasti s najvećih festivala poput Cannesa, Venecije, Berlina, Annecyja, Locarna, Rotterdama, IDFA-e, Karlovyh Vary itd.

Također ima i iznimne filmske profesionalce, snimatelje, montažere, glumce, scenografe, kostimografe i majstore maske s međunarodnim iskustvom. U takvom kontekstu, u kojem su naši producenti kontinuirano prisutni na europskoj i svjetskoj sceni, lakše je stvarati, pronaći koproducente iz drugih zemalja i biti globalno primijećen.

Uloga je Dana hrvatskog filma neprestano podsjećati na vitalnost našeg kratkog filma – uz konkurenciju, retrospektivne i baštinske programe također i kroz ovogodišnje sekcije "Moderni klasici" upravo europski najuspješnijih kratkometražnih igranih filmova od 2009., ili "Iz povijesti DHF-a", s filmovima svih rodova, igranog, dokumentarnog, animiranog, eksperimentalnog i namjenskog, koji su kroz tri i pol desetljeća oduševljavali publiku i kritiku.

Film u pravilu ne nastaje u vakuumu. Ni Vukotićev Surogat nije proizašao iz zrakopraznog prostora, već je iznikao iz stanovitog "miljea" – naša je zadaća podcrtavati kontekste, povijesti i aktualnosti u kojima hrvatski film nastaje, a oni su u bitnome obilježeni kratkometražnim stvaralaštvom svih rodova.

Kada je riječ o ovogodišnjoj konkurenciji, zanimljivo je kako je nakon višegodišnje dominacije dokumentarnog filma na DHF-u igrani s njime u potpunosti uhvatio korak te je selekcijska komisija u natjecateljski program odabrala 14 igranih naspram 11 dokumentarnih filmova.

Novi filmovi afirmiranih autora poput Sonje Tarokić, Zvonimira Jurića, Pave Marinkovića, Dalije Dozet i Rina Barbira tako se u igranom segmentu susreću s onima nadolazećih zvijezda poput Davida Gaše, Joze Schmucha i Filipa Dučića – u čijem filmu novu veliku ulogu ostvaruje Goran Bogdan – a što je sasvim sigurno doprinijelo dojmu izvrsnosti godišnje igrane produkcije.

Kvalitativno, međutim, ni dokumentarni film ne zaostaje, okupljajući već nagrađivane naslove Tonćija Gaćine i Ivana Grgura, upečatljive portrete Marine Musulin, Sebastijana Borovčaka ili Maje Alibegović te svježe perspektive mladih nada poput Karle Perice, Marine Jurčić i Doriana Milovića.

Ako su prošle godine dominantne teme svih rodova bile one kolektivne povijesti, ljubavi i "užasa postmoderne", s mnoštvom osobenjačkih i naročito istaknutih ženskih likova, ove godine težište se premjestilo na osobna sjećanja, nerijetko posredovana arhivskim snimkama, prostore življenja, snažne karaktere u raznolikim interakcijama – uključujući susjedske, međugeneracijske, sestrinske, ratne itd. – i filmove o sazrijevanju. Posebnu novost predstavlja i korpus različito intoniranih filmova o odnosu čovjeka i prirode.

Selekcijska komisija posebno je istaknula eksperimentalni film kao možda najzanimljiviji i najkonzistentniji dio ovogodišnje selekcije, naglašavajući da ti radovi nisu samo formalno inovativni nego i snažno reagiraju na suvremeni svijet. Kako vi vidite današnju hrvatsku eksperimentalnu scenu i njezin odnos prema ostatku domaće kinematografije?

Za filmofilsko očište kritičara nije neobično da se nominalno najzahtjevniji filmski rod, uvijek sposoban iznenaditi i trgnuti iz dogmatskog – žanrovskog ili, općenitije, medijskog – drijemeža, nameće kao najuzbudljiviji. Ove godine sretna je okolnost i u tome što je mahom riječ o iznadprosječno komunikativnim ostvarenjima koja zahvaćaju i dopunjuju teme koje sam prethodno naveo.

Korijene uspjeha našeg eksperimentalnog filma valja tražiti i u bogatoj tradiciji, da spomenemo samo GEFF, antifilm Pansinija i Peteka, čisti film Martinca, te Gotovca i Galetu od 1960-ih nadalje, videoumjetnost 1970-ih i 1980-ih – Iveković, Martinis… itd. – ali prije svega u postojano kvalitetnim kinoklupskim i drugim malim nezavisnim autorskim sredinama u kojima takav film, nekad kao i danas, poglavito nastaje.

Naš eksperimentalni film redovito se prikazuje na specijaliziranim međunarodnim smotrama, značajno je i to da i ovdje imamo ugledan festival toga roda 25fps, a nekima od naših autora i u inozemstvu se priređuju retrospektive, kao i hrvatskom eksperimentalnom stvaralaštvu u cjelini – primjer je opsežna prošlogodišnja retrospektiva u sklopu festivala Experiments in Cinema u SAD-u.

Hrvatski eksperimentalni film danas je prvenstveno hibridne prirode, što njemu samome savršeno odgovara. Ne samo da je često riječ o "križanju" eksperimentalne forme s dokumentarizmom, animacijom ili igranim segmentima, već i istaknuti autori naše "eksperimentale", na primjer Dalibor Barić, Tomislav Šoban, Boris Poljak, Ana Hušman, Damir Čučić, Vladislav Knežević, Marko Tadić, Davor Sanvincenti, Igor Grubić itd., paralelno stvaraju u više rodova i tako stječu punu kompetenciju za "rastezanje", ludističko izvrtanje ili seriozno propitivanje medija.

Suvremeni hrvatski eksperimentalni film granice rodova, vrsta i žanrova ne priznaje, pa ćemo tako u sklopu 35. DHF-a moći vidjeti i čistokrvnu eksperimentalnu komediju, dva eksperimentalna krimića, studije urbanih i ruralnih prostora, kućne videoradove ili "modemsku nostalgiju" u službi eseja o sjećanjima i komunikaciji.

I ovdje je riječ o plodonosnom susretu autorskih generacija – od Tomislava Šobana i Ivana Ramljaka, preko debitantskog ostvarenja naše proslavljene i s razlogom uvijek "rasprodane" montažerke Ive Kraljević, do Nele Gluhak, Franka Dujmića, Paole Lade Franulović i Igora Zelića.

Spomenuli ste Ivana Ramljaka, kojemu je ove godine posvećena i kratka retrospektiva. Što vas je potaknulo da upravo njegov rad izdvojite i što vam se čini posebno važnim u načinu na koji pristupa filmu?

Ramljakovi su dokumentarni filmovi kronotopske studije i promatračke polemike u kojima se glas autora ne čuje, ali se vidi u odabiru i jukstapozicijama mizanscenski i fotografski besprijekornih prizora, dok je zvučna slika prepuštena protagonistima kao ogledalima (ne)zaboravljenog prostora i vremena. Iako se doima centripetalnom, kao da joj je sav sadržaj unutar kadra, Ramljakova je poetika nerijetko i centrifugalna – ukazuje na ono što se, ne samo spacijalno, već i kronološki nalazi onkraj slike.

To je jedinstvena poetika ukazivanja – "polemike stavljanjem na uvid", uz prisustvo glasova kao odjeka drugog vremena. Čin takvog bilježenja i komparacije s izrazito humanim senzibilitetom od opservacijskog modusa dokumentarizma čini inherentno politički čin, čak snažniji od participativnog ili performativnog modusa koji se takvima tradicionalno smatraju.

Bilo da je riječ o mojem osobnom favoritu Mezostajunu, njegovim najhvaljenijim filmovima poput Kino otoka i Doma boraca, rjeđe prikazivanog Baba Višnjina 38, ili o igranim i eksperimentalnim filmovima poput Najpametnijeg naselja u državi, Trapule i Brodovi i dalje ne pristaju, pa čak i o jednom videospotu koji je napravio za sastav (The) Lesser Men, važno je pojmiti da u Ramljakovim filmovima uz arhitekturu i mizanscenu uvijek istodobno promatramo i antropologiju i povijest i film, odnosno, riječima Dragana Juraka, "kino-arheologiju posvećenu nestalom svijetu".

Eto, to bi bili "pravi razlozi" ove Ramljakove retrospektive koju smo razdijelili na "otočke" i "gradske" filmove. Prošlogodišnje nagrade DHF-a Mirotvorcu i okolnost da mu se novi film Pozdrav iz Sekretarijata prikazuje u natjecateljskom programu tu su tek prigodničarski povodi.

Dani hrvatskog filma namjenski film – od glazbenih spotova do reklamnih i edukativnih radova – vrednuju ravnopravno s igranim, dokumentarnim ili eksperimentalnim filmom. Ove je godine u toj kategoriji pristiglo više od 60 prijava. Što vas u toj produkciji danas najviše zanima i kako se, prema vašem mišljenju, mijenja granica između primijenjenog audiovizualnog rada i autorskog filma?

Iznimno me raduje što smo prošlogodišnjim panelom, predavanjima i predstavljanjima uspješnih autora i producenata pod egidom "Namjenski film između tržišta i umjetnosti", ali prije svega cjelogodišnjim izravnim kontaktom s njezinim stvarateljima postigli snažan povratak ove filmske nadvrste na DHF.

Kao što i sami kažete, Dane hrvatskog filma namjenski film tradicionalno zanima kao ravnopravan segment domaćeg filmskog stvaralaštva u kojemu su kreativni tretmani zadanih tema i autorski pristupi filmskoj formi ne samo mogući, već nerijetko i posebno upečatljivi jer proizlaze bilo iz nižeg stupnja inicijalne slobode u usporedbi s umjetničkim filmom, a koja pobuđuje stvaralačku dovitljivost, bilo iz potrage za komplementarnošću s drugom, prvenstveno glazbenom umjetnošću, a koja nužno započinje kao "prazan list papira", bez lako dostupnih vizualnih referenci.

Kada je dobar, namjenski je film zasebna priča kojoj "narudžba" daje inicijalni poticaj, ali koja mora biti i, kako kaže Hrvoje Turković, samostalno "razgledljiva" onkraj podrazumijevanih referenci, i koja svoj "zadatak" komplementarnosti s "predloškom" može i mora tretirati stvaralački, a ne derivativno. Kao i svaki drugi film, namjenski film – u kojem stvaraju i mnogi autori afirmirani istodobno i u umjetničkom filmu – može biti autentičan izraz kreativnosti, unutarnje potrebe da se nešto "iskaže filmom".

Suvremeni namjenski film kakav gledamo na ovogodišnjem DHF-u umije tako redom biti: spektakl žanrovske melodrame ili posveta obitelji i samom filmskom stvaranju (Luka Sep), oda čudaštvu u okružju suvremenog otuđenja (Ira Tomić i John Kardum), nostalgična stop-animacija igračaka 90-ih (Franka Norac), umjetnički omnibus za potrebe dobrotvorne kampanje (Promijeni svijet).

Može biti siluetno animirana bajka (Gjorgje Jovanovik), sjećanje na zime kod bake na selu (Petar Lakić), plesni film (Marina Uzelac) ili esej o AI-ju (Vedran Jevtović). Tko bi, dakle, pri zdravoj pameti poželio takvo bogatstvo isključiti iz opsega naše kinematografije?

Češće je riječ o filmovima vezanima uz alternativne i nezavisne glazbenike (Klinika Denisa Kataneca, Moj prijatelj Goran, Ika & Vića, Dimna Kula, Maja Rivić, Živa voda, Darko Rundek i Haustor, Kandžija), no to ne znači da i u komercijalnijim formama poput turističkog filma ili spotova regionalne megazvijezde Jakova Jozinovića nije moguće pronaći samosvjesne umjetničke postupke.

U godini obilježavanja 35 godina postojanja, DHF programom izlazi daleko izvan okvira filmskih projekcija, otvarajući niz pitanja važnih za hrvatsku filmsku industriju. U međuvremenu su se znatno promijenili i domaća kinematografija i načini proizvodnje, distribucije i gledanja filmova. Koje izazove hrvatske filmske industrije smatrate najvažnijima i kakvu ulogu DHF može imati u njihovu rješavanju? Kako u tom kontekstu vidite budućnost festivala?

Izazovi pred hrvatskim filmom nerijetko su i izazovi pred hrvatskom kulturom i društvom u cjelini, a Dani hrvatskog filma žele nastaviti pružati kontekst za informiran i cjelovit razgovor kako o filmu, tako i o "društvu putem filma". Na taj se način razgrađuju dugotrajne štetne predrasude, a film se kontinuirano izmiče političkim manipulacijama.

Naši se ciljevi stoga i u ovoj jubilarnoj godini ostvaruju kroz filmske, razgovorne i profesionalne programe. Želimo razvijati novu publiku svih generacija – kroz Novu hrvatsku animaciju za djecu, organizirane osnovnoškolske i srednjoškolske projekcije, retrospektivu studentskog filma te bogat program klasika, od Papića, Miletića i Gašparovića do Pansinija, Kobije i Ogreste. Jednako nam je važno razvijati kritičko mišljenje publike, čemu su posvećeni radionica filmske kritike Inkubator i podcasti filmskih kritičara uživo.

Želimo biti i inkluzivniji u pristupu publici, pa organiziramo projekcije prilagođene osobama oštećena vida i sluha te predstavljamo smjernice za inkluzivnost filmova. Istodobno nastojimo povezivati filmsku zajednicu kroz inicijativu Meet&Match, koja uključuje profesionalno umrežavanje i javna čitanja još nesnimljenih scenarija.

Važno nam je i otvarati aktualna društvena pitanja, poput sve raširenijih psihičkih smetnji, kojima se bavimo na tribini "Psihijatrija i film", ove godine posvećenoj problemu neriješenog stambenog pitanja mladih. Dio programa usmjeren je na mogućnosti financiranja i proizvodnje nezavisnog filma. Predstavljamo Financijski poticaj razvoju i proizvodnji hrvatskih audiovizualnih djela Ministarstva kulture i HAVC-a te program LFF Rough Cut, a organiziramo i predavanje o vizualnim efektima Momentum Studija.

Želimo skrenuti pozornost i na filmsko izdavaštvo, kroz promocije knjiga o eksperimentalnom filmu i groteski u postjugoslavenskoj kinematografiji, ali i na važnost kvalitetne nezavisne televizijske produkcije te njezine snažnije suradnje s nacionalnom televizijom. Tome su posvećeni panel i okrugli stol "Dokumentarna produkcija za televiziju".

S obzirom na sve navedeno, budućnost DHF-a ne vidim u duhu "spektakularnih novina" i velikih najava – to prepuštam tržišnom diskursu. Volio bih da DHF ostane kvalitetna, vrijedna i relevantna institucija naše kinematografije kojoj se i u postinstitucionalnom vremenu može vjerovati.