KAZALIŠNA KRITIKA

'Kako je počeo rat na mom otoku' je pitka predstava, ali neće vas oduševiti kao film

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 04.10.2018 14:49
  • Objavljeno 04.10.2018 u 14:14
Premijera predstave 'Kako je počeo rat na mom otoku'

Premijera predstave 'Kako je počeo rat na mom otoku'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Gavella

U Gavelli je 3. listopada premijerno izvedena predstava 'Kako je počeo rat na mom otoku' u režiji Dražena Ferenčine, nastala prema istoimenom najgledanijem hrvatskom filmu, koja je donijela pučko, pitko, duhovito ostvarenje, no bez onog tragikomičnog, gorkog okusa kakav je postojao u filmskom originalu

Komedija 'Kako je počeo rat na mom otoku', nastala prema hit filmu Ive i Vinka Brešana iz 1996. godine, praizvedena je u svibnju u koprodukciji šibenskog Hrvatskog narodnog kazališta i Gradskog dramskog kazališta Gavella, kada je, prema pisanju medija, oduševila šibensku publiku. Praizvedba donosi tri zanimljivosti: vijest o koprodukciji ta dva kazališta objavljena je desetak dana prije praizvedbe, u njoj također nakon desetak godina glavnu ulogu Blaža Gajskog igra dosadašnji ravnatelj Gavelle Boris Svrtan, a redatelj je Dražen Ferenčina, koji 15. listopada preuzima vodstvo Gavelle. Također, uz predstavu se vežu repovi skandala zbog prolongiranja (otkazivanja?) predstave 'Hotel Zagorje', koju je trebala raditi Anica Tomić prema istoimenom književnom predlošku Ivane Bodrožić, u kojem je autorica prikazala neuljepšanu verziju života vukovarskih izbjeglica.

>>> Vinko Brešan: Humor je jedini mogući odgovor na sve iritantne apsurde u ovoj zemlji

  • +4
  • +1

Premijera predstave 'Kako je počeo rat na mom otoku' u zagrebačkoj Gavelli

Izvor: Cropix / Autor: Boris Kovacev / CROPIX

Je li takav nekazališni kontekst pridonio ili odmogao predstavi 'Kako je počeo rat na mom otoku', koja je premijerno izvedena u srijedu u prepunoj Gavelli? I treba li predstavu uspoređivati s hit filmom? Na početku valja reći da bi kazališna verzija najgledanijeg hrvatskog filma, koji je vidjelo gotovo 350 tisuća gledatelja, bila prikladnija za repertoar Kerempuha, što pak povlači vječna pitanja o repertoarnim politikama i prepoznatljivostima zagrebačkih kazališta. U Kerempuhu bi sve karakteristike te kratke, pitke, pučke, grube, direktne komedije sa sirovim i djelomično banalnim humorom na prvu loptu funkcionirale kao odlike i sve bi bilo savršeno dobro. Premda su određene replike i situacije izazivale kod publike i salve smijeha, valja reći da je u predstavi izgubljen onaj otrovni, tragikomični, gorki okus i ona ironija kojom su otac i sin Brešan zagrebli po početku rata te osvojili srca gledatelja, pokazavši da umjetnost doista može biti jača od topova.

Kazališna verzija komedije 'Kako je počeo rat na mom otoku' samostalno je djelo premda se oslanja na filmski scenarij, ali nema onu energiju da vas prikuje uz sjedalo i da vas zamisli, jer usprkos dobroj sinergiji glumaca, uspješnoj adaptaciji i solidnoj režiji nedostaje intelektualne snage i profinjenosti. Zapravo, predstava donosi samo niz slika, više ili manje zanimljivih i(li) komičnih, ali ne postavlja pitanja i ostavlja vas ravnodušnim, no može se očekivati da će upravo zbog te plošnosti i jednostavnosti biti gledana. Je li to smisao kazališta, sasvim je drugo pitanje.

Jasno je da nije lako postaviti na kazališnu scenu najgledaniji hrvatski filmski hit iz kojeg su neke rečenice poput 'Skuvala sam ti paštašutu' ušle u svakodnevni život ljudi. Stoga je na leđa redatelja Dražena Ferenčine i dramaturginje Željke Udovičić Pleštine bila svaljena velika odgovornost, a od publike i ogromna očekivanja. Naime, Brešanov film važan je osim po brojčanim rezultatima i po tome što je ozbiljnoj i tragičnoj temi kao što je početak Domovinskog rata prišao s humorom i ironijom, pruživši gledateljima drukčiji kut gledanja na sumornu svakodnevicu. Dakle donio je nešto što je u tom razdoblju bilo potrebno.

U kazališnoj verziji redatelj postavlja na scenu malomišćansku sredinu s njezinim redikulima, bodibilderima, ljubavnicom i klapom, međutim ide korak dalje i uz pomoć dramaturginje djelomično intervenira u scenarij i tako postiže odmak od filmskog hita. Valja reći da je iskusna dramaturginja Željka Udovičić Pleština zapravo ponudila svoju jezgrovitu i komprimiranu verziju, možda čak prekratku (predstava traje sat i 15 minuta), u kojoj se nižu samo ključni dijalozi i scene. Jedna od njih odnosi se na slavnu repliku o paštašuti kojom se na neki način gotovo na samom početku otvara cijela priča, no intervencije su najočitije na samom kraju, kad se donosi kritički komentar današnje Hrvatske. Zapravo, spominjanjem slučaja Todorić i odlaska mladih u Irsku te pjevanjem pjesme 'Zovi, samo zovi' (Oj hrvatska mati), koja se danas neslužbeno pjeva u svim važnijim trenucima (sjetimo se Luke Modrića na Trgu bana Jelačića nakon Svjetskog nogometnog prvenstva), pokušava se povući luk od početka rata do Hrvatske u EU ('Hrvatsku mi moju objesiše'), koja nije ispunila tadašnja očekivanja u bolji život. To komentiranje aktualne situacije nije loše. Dapače, ono je nužno jer je od premijere filma proteklo više od 20 godina i bilo bi besmisleno i banalno temeljiti predstavu samo na scenariju filma. Međutim problemi su naznačeni tek fragmentarno pa se gubi prava svrha i smisao te inače dobre ideje.

  • +22
  • +19

'Kako je počeo rat na mom otoku'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Gavella

Skladatelj je kao i filmu Mate Matišić, koji vedrom glazbom ironično komentira aktualne događaje, što posebno dolazi do izražaja u duhovitim i uvjerljivim izvedbama klape Adriaticum. Scenografija Dragutina Broza je razlomljena na nekoliko razina i segmenata i izrazito naturalistička (sklepana drvena pozornica, vojarna sa simboličnim vrećama pijeska, bijedna i trošna rampa), a kostimi kostimografkinje iz šibenskog kazališta Sare Lovrić Caparin tipski (uniforme, ljubavnica u mini suknji i mrežastim čarapama).

Gavellin glumac Janko Rakoš solidno je utjelovio poluludog majora JNA Aleksu Milosavljevića, koji ne odustaje od koncepta jedinstvene Jugoslavije i brani 'svoju' kasarnu. Boris Svrtan u ulozi povjesničara umjetnosti i oca Blaža Gajskog, kojeg je u filmu igrao pokojni Vlatko Dulić, na početku djeluje zbunjeno i nedorečeno, međutim u nastavku postaje vrlo uvjerljiv i zabavan kao lažni pukovnik JNA Konstatinović.

Šibenski glumci Jakov Bilić kao Roko Papak i Franka Klarić kao Lucija Milosavljević, koja izgovara legendarnu rečenicu o paštašuti, uvjerljivo su utjelovili svoje likove, iskazavši strast i prirodnost.

Zabavan i duhovit također je bio Nenad Cvetko kao Murko Munita, kojeg je inače u filmu odlično utjelovio pokojni Predrag Vušović. Zanimljivu minijaturu donio je Šibenčanin Ivan Grčić kao šutljivi vojnik Albanac s Kosova (premda su njegove replike tipa 'Trigljav' previše banalne), dok se Igor Kovač kao Martin, koji se pretvara da je slovenski vojnik, pokazao u novom svjetlu.

U ostalim ulogama pojavili su se Šime Bubica kao Sven Gajski, Anica Kovačević kao ljubavnica Spomenka, Nikola Baće kao vojnik Šćepanović iz Crne Gore i Zoran Gogić kao pjesnik Dante te su pridonijeli cjelokupnom doživljaju. U predstavi još sudjeluju djeca Dora Arar, Ivano Beganović i Dag Vajdić, potom Krkin veslač Denis Borna Bumbak u ulozi bodibildera te Anđelo Babačić i Jere Svračak.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 1

Prikaži sve
  • prckoo

    04.10.2018 17:06

    kao da film nije bio plitak. da nije bilo paštašute...

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi