Kad je Mark Twain 1884., jedva dvadeset godina nakon završetka Građanskog rata i službenog ukidanja ropstva na sjevernoameričkom kontinentu, objavio Pustolovine Huckleberryja Finna, mješavinu društvene satire i moralne alegorije upakiranu u epsku dječačku avanturu, stvorio je jedan od najvažnijih, najutjecajnijih, 'velikih' američkih romana.

Revolucionarna zbog svoje iskrene, gotovo nefiltrirane upotrebe narodnog jezika i kritičkog prikaza rasizma, njegova knjiga, pisana iz perspektive (bijelog) dječaka (što je u kontekstu tadašnje književnosti već predstavljalo radikalan iskorak), svjesno se poigrava kontradikcijama američkog društva kako bi razotkrila dubok nemoral nacije koja o sebi oduvijek volji razmišljati isključivo kao o civilizaciji moralno superiornih.

Twain je tada odavno bio poznat i voljen autor, prava kulturna ikona svoga doba, što ga je učinkovito zaštitilo od eventualnih ideoloških osuda, a vjerojatno nije odmogla ni činjenica da se kroz humor i lik malodobnog djeteta vrlo vješto narativno distancirao od vlastite kritike, pa je društvo, tada još uvijek otvoreno bijelo suprematističko, odlučilo njegov roman ne shvatiti kao otvoren napad.

Rasisti ga nisu došli glave, ali woke kultura jest

Dapače, moderni čitatelji i kritičari tvrde da knjiga istovremeno i kritizira i perpetuira rasističke stereotipe, zbog čega je u nekim dijelovima SAD-a uklonjena s popisa obavezne lektire, iako i dalje ostaje ključan tekst u proučavanju američke književnosti i kulture. Rasisti ga nisu došli glave, ali woke kultura jest.

Tim više je upravo genijalno što je, više od stoljeća nakon Twainove smrti – kao odgovor ili kao upozorenje na sličnost strategija kojima se danas diljem zapadnog svijeta koriste bijeli neofašisti, prilično uspješno privlačeći mase svojim populističkim narativima kontrole i političkog nasilja (a i prikladno uz drugu inauguraciju Donalda Trumpa kao američkog predsjednika) – Twainovu priču prisvojio i izvanrednom književnom igrom izvorni tekst iznova ispisao jedan od najkompleksnijih i najinovativnijih suvremenih američkih pisaca, Percival Everett. Crni autor, dakle netko tko je osobno pogođen nasljeđem ropstva.

Knjiga raste, ali rastu i čitatelji

Everett, koji poput Twaina prepoznaje moć ironije ali je koristi na način koji nadilazi bijelu perspektivu, u svojem Pulitzerom nagrađenom romanu James (2024.) preuzima osnovni Twainov okvir – priču o bijegu i otkrivanju slobode – ali preokreće ključne elemente, pretvarajući ih u potresnu dekonstrukciju američke književne tradicije i same ideje slobode. Imali smo tu sreću što je upravo na dan kad je objavljena odluka o nagradi roman izašao u hrvatskom prijevodu Dade Čakala (pjesme je prepjevao Mišo Grundler) i izdanju Hena com-a.

Naime, jedna od prekrasnih složenosti Twainovog Hucka Finna je u tome, kako je to davno primijetio jedan kritičar, što taj roman "raste s čitateljima": desetogodišnjaci ga čitaju kao napetu pustolovinu, no njegova puna dubina i moralne implikacije postaju jasni tek u odrasloj dobi. Za današnje američke desetogodišnjake, koji odrastaju u politički korektnom svijetu, knjiga je neprihvatljiva zbog jezika kojim se Twain koristi: netko je nabrojao čak 219 korištenja riječi 'crnjo', što je normalan rječnik onoga vremena, ali danas je, jasno, predmetom kontroverzi.

Plastičan prikaz mržnje i osjećaja nadmoći

Ono što, osobito uslijed obnove populističkih i rasističkih tendencija, svakako moramo poštovati jest osjetljivost na povijesne nepravde i potreba za kritičkim preispitivanjem kulturnih narativa. No, upravo u tome leži paradoks suvremene woke kulture: koliko god bila nužna kao ekstremni odgovor na duboko ukorijenjene društvene probleme, njezina sklonost ostracizmu i brisanju kontroverznih tekstova, uključujući djela poput Pustolovina Huckleberryja Finna, u konačnici može biti kontraproduktivna. Jer i onima koji odrastaju u politički korektnom svijetu trebaju putokazi i korektivi.

A Twainov roman, koliko god bio ukorijenjen u svojim rasnim predrasudama (i Twain je samo čovjek svoga vremena, a nemojmo zaboraviti ni da je jezik kojim se koristi u romanu autentičan jezik onoga doba), istovremeno je izvanredno plastičan prikaz mržnje i osjećaja nadmoći kojima se neki koriste kako bi tlačili druge. Nešto što je Percival Everett očito prepoznao i što je iskoristio kao temelj za vlastitu subverziju u romanu James.

Dok je Twain pisao neukim, jednostavnim jezikom bijelog dječaka onodobnog američkog Juga, Everettov je narator obrazovani crni rob, svjestan povijesti i literature koja ga je zarobila ne samo fizički, već i kulturno. Everett time gradi jezični zid između naratora i njegovih bijelih gospodara, koristeći bogatstvo jezika kao oblik otpora.

Robovi su obrazovani a bijelci glupi

U ovom romanu svi robovi među sobom govore obrazovanim jezikom – samo pred bijelcima i s bijelcima, kako ih ne bi zbunili i uplašili svojim znanjem, razgovaraju neukom mješavinom zvukova koji često više simboliziraju govor nego što ga čine, nečime što Jim naziva 'situacijskim prijevodima' ("Bijelci očekuju da zvučimo na određeni način, i može biti samo dobro za nas ako ih ne razočaramo."). Što je još jedna genijalna dosjetka autora kojom relativizira i izruguje se ljudskoj gluposti.

Roman duboke političke snage

Everettov roman također preuzima motive i simbole iz Twainove knjige, ali ih redefinira. Dok je Twainovo djelo često shvaćeno kao optimističan prikaz individualne slobode unatoč društvenim ograničenjima, Everettova verzija naglašava duboku ambivalenciju te slobode. Njegov narator ne bježi samo od fizičkog ropstva, već i od kulturnih konstrukata koji oblikuju njegovo postojanje. U tom smislu, Everett svoj roman postavlja kao svojevrsni 'odgovor' Twainu, preokrećući uloge i pružajući glas onima koji su često ostajali nijemi u klasičnoj američkoj književnosti.

Ironija koja prožima Everettov tekst dolazi iz svjesnog kontrapunktiranja povijesne nepravde i literarne tradicije. Dok Twain koristi humor i dijalekt kako bi prokazao apsurde rasizma, Everett koristi sofisticirani jezik i intertekstualne reference kako bi pokazao koliko je ta sloboda zapravo krhka i uvjetovana bijelom supremacijom. U tome leži duboka politička snaga njegova romana – on ne samo da kritizira prošlost, već razotkriva i sadašnjost, podsjećajući čitatelja da je povijest ropstva još uvijek živa u američkom društvu.

Perpetuiranje iste matrice

A to se nas itekako tiče, budući da baštinici istih ideoloških matrica ubrzano niču diljem zapadnog svijeta, iako se njihova ideologija prilagodila novim tehnologijama i društvenim okolnostima. Poput svojih povijesnih prethodnika, moderni ekstremisti promoviraju ideologiju žrtve, tvrdeći da su pod napadom multikulturalizma, dok istovremeno koriste online propagandu, političku manipulaciju i fizičko nasilje kao sredstva kontrole.

Rasističke teorije zavjere, govor mržnje i pokušaji pravne marginalizacije manjina samo su neki od mehanizama koje prepoznajemo kao opasne. Kao i na američkom Jugu 19. stoljeća, ova ideologija ne počiva samo na mržnji, već i na strahu od gubitka moći i privilegija, što je čini posebno opasnom i otpornom na promjene.

Lucidnim argumentima poništava predrasude

Radnja Jamesa u osnovi je pravocrtna i jednostavna: Jim bježi jer saznaje da ga njegova vlasnica, gospođa Watson, namjerava prodati trgovcu u New Orleansu, što bi značilo odvajanje od njegove žene i kćeri, potencijalno – vjerojatno – zauvijek, dok Huck bježi nakon što je lažirao vlastitu smrt kako bi se spasio od nasilnog oca. Njih dvojica susreću se na otoku usred Mississippija – "ubijeni" dječak i odbjegli rob savršen su recept za obješenog roba, i njihove sudbine postaju neodvojive. Umjesto da bježe na sjever, gdje se nalazi obećanje slobode, oni se spuštaju Mississippijem i usput doživljavaju svakakve pustolovine, iz kojih se Huck u pravilu čudom izvlači bez i jedne ogrebotine, dok Jim neprekidno stradava na ovaj ili onaj način.

Everettov pripovjedač svoje nedaće prepričava bez emocija, gotovo taksativno, a čak ni njegove halucinacije u kojima vodi filozofske razgovore s Rousseauom, Voltairom i Johnom Lockeom ne odskaču od registra rasprave jednakih koja lucidnim argumentima razotkriva i poništava predrasude.

Majstor među majstorima jezičnog prekodiranja

Pisanje Percivala Everetta odavno je obilježeno bespoštednim suočavanjem s mitovima američkog društva, bilo kroz duhovitu dekonstrukciju izdavačkog svijeta u romanu Erasure (koji je poslužio kao predložak za Oscarom nagrađen film American Fiction), bilo kroz parodiranje identitetskih kategorija u I Am Not Sidney Poitier (2009.).

Hrvatski čitatelji imali su priliku upoznati ga kroz sjajan roman Drveće (u izdanju Hena com-a i prijevodu Tatjane Radmilo), u kojem istražuje nasljeđe linčovanja, rasne traume i sistemske nepravde u Americi spajajući triler, grotesku i političku alegoriju. Everett je pisac koji suvereno vlada registrom jezika, vješto se prebacujući između kodova – intelektualnih, kulturnih, klasnih – s preciznošću i ironijom koja ga svrstava među najpromišljenije glasove suvremene književnosti.

Sloboda nije stanje, već trajni proces

Njegov novi roman nije tek stilistička igra ili povijesna rekonstrukcija: James je slojevito, provokativno djelo koje zahtijeva pažljivog čitatelja, spremnog suočiti se s vlastitim predrasudama i književnim očekivanjima. Kao i Twain, Everett koristi formu pustolovnog romana da preispita temelje američkog identiteta – ali i humanizma kao kategorije – ali to čini s dubokim osjećajem za ironični paradoks slobode, slobode koja, za crnog Amerikanca – za bjegunca, izbjeglicu, osobu na ovaj ili onaj način drugotnu – često ostaje tek apstraktni pojam.

Možda je upravo u tom obratu – u tom jezičnom i narativnom kontrapunktu – ključ za razumijevanje zašto Everettovo djelo odjekuje toliko snažno u suvremenom književnom kanonu. Njegov roman nije tek kritika, već prijedlog za novu vrstu slobode, one koja se može osvojiti samo priznavanjem i razumijevanjem vlastite prošlosti i moralnom sviješću, neprestanim propitivanjem vlastitih uvjerenja, privilegija i predrasuda. Sloboda, sugerira Everett, nije stanje, već trajni proces samoproučavanja, empatije i etičkog angažmana.