Književno polje danas funkcionira unutar mnogostrukih napetosti – između tržišnih mehanizama i estetskih kriterija, nagradne vidljivosti i dugoročnog kanoniziranja, profesionalne kritike i digitalnih preporuka. Dok čitateljska publika sve više informacije o knjigama pronalazi izvan tradicionalnih medija, a društvene mreže oblikuju nove oblike recepcije, postavlja se pitanje: što u takvom kontekstu znači književna vrijednost, tko je ima moć (i pravo) prepoznavati i kako je uopće moguće osigurati trajnost u vremenu koje favorizira brzinu i potrošivost?

U više od dvadeset pet godina djelovanja kao književna kritičarka, urednica, prevoditeljica i medijska sugovornica, Jagna Pogačnik oblikovala je jedan od najprepoznatljivijih kritičarskih glasova u hrvatskom književnom prostoru. Uvijek jasno artikulirana, ali otvorena prema promjenama, njezina je pozicija istodobno ukorijenjena u profesionalnom kriteriju i spremna na dijalog s novim generacijama. U ovom razgovoru promišlja budućnost književnih nagrada i kritike, odnos privatnog i javnog u autofikciji, institucionalnu odgovornost prema mladim autorima i pitanje što književnu vrijednost čini trajnom u vremenu koje favorizira vidljivost.

Kao autorica antologije Područje signala, u kojoj ste prošle godine mapirali dva desetljeća suvremene hrvatske proze, najpozvaniji ste da odgovorite na pitanje: prema kojim kriterijima danas uopće možemo govoriti o korpusu suvremene književnosti u Hrvatskoj?

Prije svega, trebamo redefinirati što podrazumijevamo pod suvremenom književnošću u Hrvatskoj, izmaknuti se zastarjelim načinima kanonizacije koji su prema nekim piscima nepravedni i isključivi, i uzeti u obzir sve promjene u književnom polju od 2000. do danas i kako se ono, slijedom nekih nakladničkih nizova, književnih nagrada, festivala i projekata, proširivalo i pretapalo sa susjednim književnostima. Moj je stav da su pisci i njihove knjige transnacionalni, te da mnogi od njih ionako funkcioniraju unutar granica više tzv. nacionalnih književnosti, prije svega stvarajući prostor interkulturnog dijaloga unutar postjugoslavenskih književnosti.

U tome smislu odgovor na vaše pitanje o kriterijima bio bi da mi je jasnije koji od njih to nisu - svi oni koji za ulazak u taj 'korpus' provjeravaju mjesta rođenja, posjedovanje odgovarajućih dokumenata, ne znaju što će s piscima u egzilu i onima hibridnih identiteta... Umjesto toga, buduće antologije i sinteze trebale bi se temeljiti na estetskim vrijednostima, poetičkim bliskostima i tematskim preokupacijama, dok su generacijske podjele sve manje važne.

Pogledate li profil ovogodišnjih naslova prijavljenih za tportalovu nagradu za najbolji roman, kakvu sliku domaće književne produkcije oni nude – prevladavaju li određeni tematski, estetski ili generacijski obrasci?

Pogled na prijavljene naslove odmah otkriva da ove godine nema izrazitog favorita, ali ni dominantnog tematskog ili estetskog obrasca, što zapravo već dulje nije slučaj, i to je po meni jako dobro. Sve je vrlo šaroliko: generacijski, žanrovski, po perspektivama i stilovima. Mislim da je književna 2024. godina bila raznovrsna, ali time i zanimljiva, s najmanje desetak romana koji će, neovisno o nagradi, ostati važni. Pred žirijem je, rekla bih, težak posao. Stvarnost je, razumljivo, i dalje glavni bazen odakle dolaze prevladavajuće tematske preokupacije. Tu su još uvijek rat i postrat, onaj konkretan ali i univerzalan, zatim socijalna tematika, zadiranje u neuralgične točke današnjeg društva – a njih doista ne manjka – do onih romana koji tematiziraju intimnu stvarnost.

Perspektive su često realističke, ima humora i satire, ali i romana koji unutar sebe inkorporiraju lirski diskurs. Nekoliko romana prelazi granice realnog – ulazi u fantastiku ili distopiju – no opet s fokusom na sadašnjost, a žanrovi se rasprostiru u raznolikim smjerovima socijalnog trilera, romana-eseja, romana-dnevnika, romana-putopisa, lirske, dokumentarističke, hermetično-intimističke proze, dijaloga s poviješću, romana o odrastanju… Vrlo su raznovrsni i ženski pripovjedni glasovi koji posljednjih godina dominiraju književnom scenom. I da, imam najmanje tri favorita, ali neću otkriti koji su.

Što uopće definiramo kao "suvremenu hrvatsku književnost"? Kako se unutar nje uspostavlja ravnoteža između kanoniziranih autora i novih glasova; dolazi li do prirodne smjene generacija ili književnom scenom i dalje dominiraju “klasici”?

Književnost vidim kao živ organizam, bez krutih granica i ladica, pa tako gledam i na generacijske smjene. Već dugo kod nas ne postoje klasične književne generacije – posljednji put mogli smo o njima govoriti u doba quorumaša, dok ni tzv. stvarnosna proza nije bila generacija u pravom smislu, već više tematsko-stilski afinitet. Nova generacija spisatelja i spisateljica teško se može svesti pod zajednički nazivnik; možda tematski, ali svakako ne stilski. Drago mi je što danas nema čvrstih ladica i što su nakladnici otvoreniji prema mladim autorima, spremni riskirati i reagirati u trenutku. Nekada je to radio primjerice Algoritam, a danas se ta praksa prelila na više izdavača.

Ne bih rekla da su "klasici" u fokusu književne scene, što god taj pojam značio; oni i nama kritičarima u jednom trenutku postanu predvidljivi (smijeh). U posljednje vrijeme najviše su me razveselili mlađi autorski glasovi: Dora Šustić, Sandra Antolić, Marija Andrijašević, Martina Vidaić… Zanimljiv mi je njihov novi pogled na stare teme, ali i otkrivanje novih, kao i hibridniji pristup formi. Pritom sve više pratim i autore iz regije – iz Srbije, BiH, Slovenije – i vidim koliko su i tamo ti novi glasovi sve prisutniji. Mlađe generacije također bolje komuniciraju s publikom i kroz medije i društvene mreže, pa brže postaju vidljive. Smjena generacija danas se događa prirodnije, a polarizacije su se preselile na neke druge linije, ne više nužno na podjelu mladi-stari.

Na temelju kojih kriterija prepoznajemo mlade autore? Kako osigurati da njihova afirmacija ne bude samo trenutna vidljivost, već i dugoročno relevantna književna prisutnost?

Dugoročna književna prisutnost mladih autora ponajviše ovisi o njima samima – o tome hoće li nastaviti pisati kvalitetne knjige. Današnje generacije znaju se umrežiti, ne boje se pokucati na vrata izdavača, mobilne su, idu na rezidencije, ne pate od autoriteta i znaju što žele, i na tome im svaka čast. Ne brinem za njih, odradit će to sami, kako i treba. Onima koji to zaslužuju jedino treba pomoći u otvaranju vrata na kojima još uvijek stražare stariji i afirmiraniji; mlade autorice i autore, ali i kritičarke i kritičare, po mome sudu treba pozivati, ako žele, i u institucionalnije uloge – u povjerenstva, žirije, na promocije, festivale i to odmah, dok ne ostare.

S obzirom na to da se književnost često promatra kroz prizmu identitetskih politika, mislite li da su nagrade pod sve većim pritiskom da nagrađuju ‘važnost’ umjesto književne izvrsnosti?

Sudjelovala sam u brojnim žirijima – kažem to u perfektu jer se trenutno odmaram od takvih angažmana, koji znaju biti iscrpljujući, ne samo zbog količine posla, nego i zbog reakcija koje dolaze nakon odluke. U svim žirijima u kojima sam bila, fokus je bio na književnoj izvrsnosti. Naravno, ponekad se osjeti pritisak “važnosti” kao svojevrsni oblačić iznad glave, ali to nije isto što i eksplicitna odluka da se važnost stavi ispred literature. U idealnim slučajevima, kao primjerice kod Kristiana Novaka, izvrsnost i važnost se spoje. Članovi žirija su živi ljudi, s vlastitim afinitetima i shvaćanjem što izvrsnost jest, a kako nijedna knjiga ne nastaje u vakuumu, u obzir ulaze i kontekstualni faktori.

Ipak, moje je iskustvo da se rijetko kad potpada pod hype. No, živimo u vremenu kad su neke teme, konačno, našle svoje mjesto u književnim tekstovima, nisam zastupnica angažirane književnosti, ali posve je sigurno kako će moj interes mnogo više zaokupiti knjiga koja na literarno relevantan način progovara recimo o femicidu, bullyngu u tinejdžerskoj populaciji ili sumraku kapitalizma, koja dakle promovira određeni sklop vrijednosti i literarno relevantno progovara o društvenim problemima, od one koja na jednako literarno relevantan način progovara o npr. kvartovskoj ekipi za šankom, a takvih sam se naslova bome u životu načitala. Iznenađujuće nagrade najčešće nisu rezultat političkog ili ideološkog nametanja, već dogovora unutar žirija, osobito kad postoji polarizacija između dva jaka kandidata – tada često pobjeđuje onaj naslov koji je kod svih visoko, ali ne nužno na prvom mjestu. Naravno da postoje nagrade koje smatram promašenima, od Nobela do tportala, ali ne uzrujavam se; i nagrade su proizvod svog trenutka i ljudi koji odlučuju, ni njih ne treba mistificirati.

Kako u tom kontekstu valorizirate tportalovu nagradu?

Književne nagrade donose vidljivost, medijsku pažnju, ali i konkretan kapital piscima – mnogima su omogućile vrijeme za pisanje, što dovoljno govori o uvjetima u kojima nastaje književnost. Ideal objektivne procjene pomalo je iluzoran – uvijek je prisutna subjektivnost, kao i u kritici, no kod nagrada je to vidljivije jer knjige s etiketom izvrsnosti dospijevaju do šire publike. Time je i odgovornost žirija velika. Nagrade mogu utjecati na kanonizaciju i raspored moći u književnom polju, one su i neka vrsta početne faze stvaranja kanona, i zato je važno da se žiriji baziraju na kriteriju književne vrijednosti, izdvajanja iznimnih djela, poticanju razvoja književnosti, a ne interesa nakladničkih kuća ili nekih drugih aktera književne scena.

Tportalova nagrada po mome je sudu iznimno važna i, ako sam posve iskrena, to je lista dobitnica i dobitnika koje bih u velikoj većini slučajeva i sama potpisala. Čini mi se da su njezini žiriji pokazali najviše spremnosti za rizik i nimalo se nisu vodili time tko je klasik a tko nije, što je čiji minuli rad, tko je mlad, a tko star. Također, ali ne manje važno, to je jedina književna nagrada u kojoj je postignuta i primjetna rodna ravnopravnost i udio nagrađenih autorica je vrlo visok a sve nagrađene autorice prolaze kriterije književne izvrsnosti. To potvrđuje i nedavno objavljeno istraživanje Lovorike za žensku glavu, koje upravo tportalovu nagradu navodi kao pozitivan iskorak u regionalnom kontekstu.

Što nam govori recepcija dosadašnjih dobitnika, jesu li nagrađena djela i dalje prisutna među čitateljima i kritikom ili su neka s vremenom izgubila na vidljivosti i značaju?

Dovoljno je pogledati popis dosadašnjih dobitnika: Tulić, Blažević, Andrijašević, Periš, Karakaš, Ugrešić, Novak, Savičević Ivančević, Petlevski, Šimpraga, Đikić, Glamuzina, Šnajder… Rijetko koja nagrada ima takvu koncentraciju autora koji su i dalje izrazito prisutni i relevantni. Zorana Malkoča i njegovog "Rokija Raketu", recimo, izdvojila bih kao dobar primjer toga da je žiri bio spreman nimalo ne kalkulirati; odličan roman i žao mi je što je autor u posljednje vrijeme utihnuo. Mali postotak nagrađenih knjiga ne bi bio moj izbor i nekako mi se čini da su ostale manje relevantne iz današnje perspektive, ali uvijek treba uzeti u obzir kontekst konkurencije. Sve u svemu, dobar score.

Kakav je vaš stav prema autofikciji? Je li ona simptom vremena koje sve više briše granicu između privatnog i javnog, ili samo ekonomski oportun žanr koji se lako prodaje?

Autofikcija je, rekla bih, spoj trenda i simptoma vremena. S jedne strane, to je žanr koji se dobro prodaje i privlači čitatelje željne stvarnih priča, ali s druge i važan prostor za osvještavanje osobnog, za priznanje ranjivosti, bolesti, obiteljske ili partnerske toksičnosti, bez skrivanja iza fikcije. I sama sam, radeći na Području signala, primijetila koliko je tekstova pisano upravo u tom ključu. Autofikcija je danas globalni fenomen, od Knausgarda i Ernaux do Louisa, ali i kod nas se jako dobro primila.

Meni su u tom žanru najzanimljivija dva aspekta: prvo, što se kroz njega oblikuje i propituje identitet – kroz sjećanje, klasnu, rodnu i obiteljsku pripadnost – što mi je u književnosti izrazito važno; drugo, što autofikcija destabilizira stroge žanrovske granice i roman čini hibridnijim. Hibridni identiteti, hibridni žanrovi – to je u skladu s vremenom u kojem živimo. I da, volim kad se s autofikcijom može i igrati – Ivana Bodrožić to odlično radi u svojoj novoj zbirci Fikcija, koja, koliko sam stigla pročitati, jasno crpi iz osobnog iskustva, ali ga i stilski preispituje kroz samu igru s pojmom istine i pripovijedanja.

U kojoj mjeri mediji danas oblikuju ono što čitamo? Imaju li tradicionalni kanali još uvijek utjecaj ili su ga preuzele društvene mreže, portali i druge digitalne platforme?

Iz vlastitog iskustva mogu reći da se najviše informiram putem digitalnih platformi, specijaliziranih portala i društvenih mreža, dok su mi tradicionalni mediji postali prespori i manje relevantni. Vidljivost književnosti danas više nije problem, problem je selekcija: što je uistinu vrijedno, a što samo marketinški prenaglašeno. Postoji nekoliko ozbiljnih, specijaliziranih portala, jedan od njih i sama suuređujem, na kojima se formirala nova generacija kritičarki i kritičara, a sadržaji su visoke razine.

Ne protivim se novim oblicima promocije, pratim Goodreadse, BookTok, pametne podcaste; zapravo tamo i nalazim većinu sadržaja koji su mi zanimljivi, a koje ne možete pronaći u tzv. mainstream medijima. Pitam se ustavari što je to danas mainstream a što alternativni medij, i jesmo li u tome shvaćanju zapravo pomalo tradicionalni. Sve što pomaže poticanju čitanja načelno podržavam, ali istovremeno znam razlikovati marketing od valorizacije vrijednosti, i naša je uloga da baš na to stalno ukazujemo, osobito u slučajevima kad se marketing i amaterizam počnu predstavljati kao profesionalizam.

Što je s književnom kritikom? Je li zadržala svoj kredibilitet ili ga polako gubi u buci sveopćih mišljenja?

Da vjerujem da je književna kritika posve izgubila kredibilitet, odustala bih od sebe same. U posljednjih desetak godina prostor za kritiku u mainstream medijima znatno je sužen, mnogi su se kritičari povukli ili prebacili na druge poslove, a paralelno smo svjedočili i amaterizaciji javnog prostora, gdje su blogeri, youtuberi i tiktokeri postali navodni kritičari. Ipak, vjerujem u struku i stručnost: kritika je pitanje znanja, iskustva i argumentacije. Danas svakako postoji nova generacija ozbiljnih kritičara i kritičarki, no čini se da je utjecaj kritike ograničen na profesionalne i akademske krugove.

Koliki je njezin doseg prema široj čitateljskoj publici, teško je reći, ali to još uvijek ne znači da je ona besmislena ili mrtva. Književnost ionako nikada nije bila masovna djelatnost pa da snujemo o tome da napunimo hipodrome. Mainstream mediji, koji su izgubili interes za neklikabilne sadržaje, snose dio odgovornosti za marginalizaciju kritike i otvaranje prostora amaterizaciji vrednovanja književnosti. Ipak, vjerujem da autorima i dalje znači stručna, argumentirana kritika više nego objava naslovnice na Instagramu. Možda bez hypea, ali kritika ostaje, barem kao trag u vremenu.

Kada i zašto čitateljska publika ‘sluša’ književne kritičare?

Publika sluša književne kritičare onda kad im vjeruje. Iz vlastitog iskustva znam da ljudi prate ono što pišem jer su prepoznali da se naši čitateljski ukusi poklapaju – ili se, zanimljivo, potpuno razlikuju, ali im to svejedno služi kao orijentir. Da bi se takvo povjerenje izgradilo, potreban je kontinuitet, a to je danas teško jer su kritičari raspršeni po medijima, bez stalnih prostora za pisanje, i lako ih preglasaju društvene mreže. Ipak, vjerujem da kritika nije tu samo radi široke publike. Njena intelektualna argumentacija možda ima manji domet, ali njezina je uloga u kulturnom polju i dalje važna, osobito kad je riječ o knjigama koje nisu vidljive u mainstreamu, a zaslužuju pozornost. Kritičare ćemo, u konačnici, uvijek vrednovati s vremenskom distancom.

​​​​​​​Koliko ima smisla oslanjati se na književne kritičare u vremenu kad čitateljske preporuke dolaze sa svih strana? Na koji se način kritika može prilagoditi novim kanalima i očekivanjima, a da zadrži svoju stručnost i analitičku težinu?

Ima smisla slušati književne kritičare jednako kao što ima smisla slušati liječnika umjesto piti varikinu, samo što književna “varikina” ne ostavlja odmah vidljive posljedice, ali dugoročno urušava sustav vrijednosti i kritičkog mišljenja i na kraju može dovesti do društva idiota u kojem sve prolazi. Kad sam prije 25 godina počela surađivati s tiražnim medijima, shvatila sam da se i ja moram prilagoditi na način da moji tekstovi budu razumljiviji širem čitateljstvu, stilski pitkiji, a analitički alati i metajezik prisutni ali ne dominantni.

U tom duhu, vjerujem da se kritika može i mora prilagoditi novim okolnostima, ali bez odustajanja od svoje stručnosti. Na portalu Kritika HDP proveli smo projekt Inventura dekade – mladi kritičari pisali su o knjigama nagrađenima prije deset godina, a uz tekstove smo snimili i podcaste. Time smo ozbiljan kritičarski sadržaj upakirali u formate koji su pristupačniji i vidljiviji. Kritika može postati hibridniji žanr, funkcionirati kao kombinacija osobnog i stručnog diskursa. Dobar je primjer stil Marije Skočibušić, čije su kritike i relevantne i čitane. No za sve to potrebna je i institucionalna podrška: recimo, u Sloveniji država sufinancira objavu književnih kritika kroz natječaje. Bilo bi sjajno kad bismo i kod nas dobili sličan sustav.

Ako zamislimo budućnost u kojoj književne nagrade nestaju ili gube na značaju, što bi ih moglo zamijeniti kao mehanizam legitimizacije književne vrijednosti?

Ne vjerujem u takvu budućnost; nagrada će uvijek biti, one vesele i pisce i čitatelje, a i ponekog sponzora. Neke će se ukidati, neke opstajati, neki formati nestajati, ali će se pojavljivati i novi, poput nagrade Štefica Cvek koja donosi drukčiji model žiriranja i odlučivanja. Nepovjerenje u postojeće žirije i izostanak autoriteta u književnom polju već sada potiču demokratizaciju, što će vjerojatno mijenjati procedure i oblike legitimizacije, ali potreba za vrednovanjem ostat će. Naravno, nagrade nisu jedini ni najbolji kriterij književne vrijednosti. Prava bi se legitimacija mogla dogoditi tek kad u ovom sektoru zavlada profesionalizam – od rukopisa do knjige – i kad svi uključeni budu za svoj rad pošteno plaćeni. Dotad živimo u vremenu buke, gdje sve prolazi, i zato je još važnije da se kriteriji ne gase, već prilagođavaju novim okolnostima.