Što znači biti operativno na čelu tako velikog pogona kao što je HDLU, s puno prostora i ljudi. Pretpostavljam da je to velika odgovornost, no kako je biti u toj priči iz dana u dan?

To znači konstantno se šiftati s jedne aktivnosti na drugu te imati razvijenu sposobnost pamćenja te otpornost na izvanredne situacije (smijeh). Također, treba prihvatiti (što je osobama koje dolaze iz privatnog sektora teže) da se određene situacije ne mogu riješiti u danom trenutku, nego postoje procesi (često i nepredvidivog ishoda) i potrebno vrijeme, posebice obzirom da su u njih uključeni i partneri iz javnog sektora, stoga uvijek govorim kako HDLU doprinosi izgradnji mog strpljenja kojeg prirodno baš i nemam. Upravljanje HDLU-om je vrlo specifično jer Društvo ima odgovornost i vidljivost nalik javnoj ustanovi, usudila bih se reći i širu obzirom da je Društvo to koje treba inicirati i novitete, legislativu te štititi struku, dok je istovremeno privatna udruga u vječnoj borbi za financijska sredstva, ljudske kapacitete, prostorne resurse, prava, i sl. HDLU se ne bavi samo izložbenom djelatnošću u četiri galerijska prostora te u inozemstvu kroz međunarodne suradnje, već i strukovnom, a djelujemo i u području nakladništva, savjetovanja, obrazovanja, umjetničkih rezidencija i sl. Pored Doma hrvatskih likovnih umjetnika (Meštrovićev paviljon), u suvlasništvu s ULUPUHom upravljamo i dvorcem Jakovlje čija temeljita obnova tek predstoji te određenim brojem umjetničkih atelijera. Aktivni smo i u području EU projekata i nastojim da se u tom području još više angažiramo. Uz navedeno, tu su i brojna pravna i financijska pitanja koja su sastavni dio svakog upravljačkog posla. No, upravo ta raznolikost aktivnosti, zadataka i suradnika te dinamika predstavljaju motivirajuće aspekte ove pozicije.

Kad govorimo o integraciji mladih i socijalno deprivilegiranih u svijet umjetnosti, kojim konkretnim strategijama raspolažete?

 Upravo smo pripremili dva projekta na tu temu u okviru natječaja Europskog socijalnog fonda. Riječ je o projektima u okviru kojih bi umjetnici, članovi HDLU-a, radili s mladim osobama s manje mogućnosti (slijepe i slabovidne osobe, osobe s mentalnim teškoćama u razvoju, osobe s invaliditetom, slijepe i slabovidne osobe, Romi, nezaposlene osobe) kako bi razvijali njihove likovne vještine, vodili ih kroz proces nastanka umjetničkog djela, približili im muzejske i galerijske postave te ih upoznali ih kulturnom baštinom, ali time i potaknuli njihovu socijalizaciju. Pored Zagreba, mjesta našeg fokusa bili bi grad Kostajnica i općina Jakovlje, područja u kojima ne postoji poticajan kulturno-umjetnički sadržaj i briga za osobe s manje mogućnosti, stoga je, pored problema s kojima se fizički neminovno suočavaju, pitanje njihove društvene integracije neriješeno.

S druge strane, zanimljivo nam je poticati umjetnike i postavljati ih u različite kontekste i uloge te ih motivirati da promišljaju široko jer smatramo da se društvena uloga umjetnika danas izuzetno promijenila. Umjetnik je netko tko mora biti sastavni, glasni i vidljivi dio društva, mora ga izazivati i pomagati mu, uključivati i integrirati, postavljati određena pitanja… Jako puno naših članova zainteresirano je za ovakvu vrstu umjetničkog djelovanja. Naše društvo od preko 1.800 članova vrlo je heterogeno, od umjetnika ‘zvijezda’ orijentiranih isključivo na izlaganje u galerijama i muzejima, preko umjetnika sklonih prodaji svojih radova na umjetničkim ili, pak, uličnim sajmovima do umjetnika koji predaju likovnu kulturu u školama. HDLU treba stvarati prilike i mogućnosti za sve te skupine ljudi; ne možemo si dopustiti da se bavimo samo privilegiranim slojem društva.

Spomenuli ste da HDLU upravlja određenim brojem ateljea. Kakva je njihova trenutna situacija, tj. kakvi su radni uvjeti umjetnika u smislu prostorne infrastrukture?

Pitanje ateliera oduvijek je bilo problematično, a sad je problematičnije nego ikad prije. Trenutno takvih prostora nema dovoljno, a i ne postoji sustav (javni, privatni ni javno-privatni) koji bi podupirao njihovu izgradnju ili barem adaptaciju i prenamjenu postojećih prostora. Obzirom na brojne prazne javne prostore, svakako tu vidim više potencijala koji bi podržali umjetničko stvaralaštvo, s jedne strane, te stvorili gradska umjetnička žarišta iskoristiva i u svrhu promocije odnosno diverzifikacije turističke ponude grada. Pored nedostatne količine, problem je i kvadratura ateliera jer prostor možda je dovoljan za stvaranje, ali ne i za skladištenje radova, što ne muči samo umjetnike već i muzejske ustanove u Zagrebu, a vjerujem i ostatku RH.

 Vi ste po struci ekonomistica, a već dulje vrijeme radite u području umjetnosti i kulture. Kakva je bila vaša motivacija da se bavite time?

Prije dolaska u HDLU radila sam u multinacionalnoj korporaciji. Iako je posao brand managera u sektoru kozmetike bio vrlo poticajan i zanimljiv, brzo sam uvidjela izostanak osobne motivacije s obzirom na vrstu proizvoda čiju sam prodaju podupirala. Budući da vrijeme koje provodimo na poslu predstavlja značajan dio našeg života, htjela sam pronaći posao koji bi me zanimao i na osobnoj razini, na kojem bih mogla primijeniti svoja organizacijska i upravljačka znanja, a koji bi mene gradio i ispunjavao te koji bi imao veći smisao za zajednicu i društveno naslijeđe. Stoga sam, pomalo zaneseno i romantičarski, dala otkaz i otišla na magisterij menadžmenta u kulturi u Španjolskoj. Kad sam se 2010. vratila u Hrvatsku tek je započinjala gospodarska kriza, a ideja da netko tko nije obrazovan u području umjetnosti kao kustos ili umjetnik radi u tom sektoru bila je rijetko zastupljena.

Međutim, nakon jednog natječaja za part-time angažman u HDLU, paralelno uz drugi posao u Agenciji za mobilnost i programe EU, počela sam projektno surađivati s Društvom, a kad je tadašnja ravnateljica Gaella Gottwald najavila da odlazi, prijavila sam se na natječaj za poziciju ravnatelja. Trenutak u kojem sam preuzela upravljanje HDLU-om bio je izazovan, ali i poticajan za mene obzirom na problematično financijsko stanje te brojna druga pitanja koja je trebalo sustavno rješavati. Društvom upravlja i Upravni odbor koji čine umjetnici, članovi HDLU-a, a za izložbeni program savjetuje nas Umjetnički savjet sastavljen od umjetnika i povjesničara umjetnosti što ostavlja prostor za ravnatelja ekonomskog profila odnosno menadžera. Štoviše, smatram kako bi bilo pozitivno kad bi se više osoba menadžerskog profila uključilo u sektor kulture kao dio svog društveno-odgovornog angažmana, a i s ciljem jačanja kapaciteta ovog sektora.

Kakva je bila vaša konkretna zamisao u trenutku kandidature, što vas je specifično vodilo kad je riječ o programima i projektima?

Osnovna smjernica mog programa, kao i opredjeljenje trenutnog Upravnog odbora, nije bila promovirati koncepcijski program koji me/nas osobno zanima, već, polazeći iz naše obaveze prema heterogenom i mnogobrojnom članstvu te 150-godišnjem naslijeđu HDLU-a, kreirati program pomoću kojeg bismo mogli ispuniti nekoliko ciljeva na korist cijelog Društva. To su promicanje istaknutog suvremenog umjetničkog djelovanja kao npr. nedavno ostvarena suradnja s WHW-om i Kontakt kolekcijom iz Beča, profilacija HDLU-a kao određene vrste inkubatora za razvoj i podršku novim umjetničkim imenima, izričajima i likovnim pravcima. Zatim, ciljamo na što veću uključenost naših članova u smislu heterogenog programa koji će im pružati razne prilike za aktivaciju te na poticanje umrežavanja i međunarodne suradnje, kao i djelovanja naših umjetnika u inozemstvu. Zauzimamo se za razvijanje važne uloge HDLU-a u promociji likovnog stvaralaštva, posebice među širom publikom kroz tradicionalne bijenalne izložbe poput Bijenala slikarstva, Salona mladih, Zagrebačkog salona ili pak izložbi većeg komercijalnog potencijala poput nedavno ostvarene suradnje s američkim fotografom Sandrom Millerom. Naposljetku, cilj nam je i potpuna (financijska) stabilizacija Društva, a potom i uprihođivanje u svrhu stvaranja dodatnih mogućnosti za likovne umjetnike (npr. društvo likovnih umjetnika iz Danske je od suficita proračuna kupilo stan u Berlinu za korištenje svojih članova). Dugoročno priželjkujem ostvarenje obnove Doma hrvatskih likovnih umjetnika te dvorca Jakovlje i njegove još veće aktivacije kulturno-umjetničkim sadržajem u Zagrebačkoj županiji.

U kontekstu Meštrovićevog paviljona kao jedne od središnjih arhitektonskih i društvenih točaka ove četvrti, kako vidite njen aktualni razvoj?

Izuzetno mi je drago što se ovaj kvart pozicionira kao mjesto koje promovira kvalitetan i progresivan dizajnerski, likovni i arhitektonski sadržaj, a samim time i okuplja odnosno ‘udomljuje’ ljude tih nastojanja i ideala te profesionalnih usmjerenja. Smatram da je Dizajn distrikt Zagreb važan projekt koji promiče kriterij izvrsnosti i lokalne proizvodnje u području dizajna odnosno umjetničkog stvaralaštva, inzistirajući pritom na odmaku od konfekcije, na tragu brojnih europskih gradova odnosno kvartova poput Brere u Milanu ili Borna u Barceloni, a time i doprinosi prijeko potrebnom razvoju kreativnih industrija te stvaranju društveno-odgovornih i održivih poslovnih modela. Kao i mnogi drugi posljednjih godina, i ja sam se doselila u neposrednu blizinu jer biram ovakav identitet odnosno karakter Zagreba za sebe i svoju obitelj.