TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

'Istina o mom bratu' - festival mizerije, ali i sjajne glume

  • Zrinka Pavlić
    Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 12.09.2020 08:17
  • Objavljeno 12.09.2020 u 08:17
Mark Ruffalo kao Thomas i Dominic Birdsey u seriji 'Istina o mom bratu'

Mark Ruffalo kao Thomas i Dominic Birdsey u seriji 'Istina o mom bratu'

Izvor: Screenshot / Autor: screenshot

Mark Ruffalo u dvostrukoj ulozi braće blizanaca Dominica i Thomasa Birdseyja najveći je adut ove serije, koja, iako kvalitetna, malo previše tone u vlastitu mizeriju, a na kraju pomalo i melodramu.

Američki redatelj i scenarist Derek Cianfrance stvarno jako voli patnju. Nakon gledanja njegova najpoznatijeg filma, 'Blue Valentine' s Michelle Williams i Ryanom Goslingom u glavnim ulogama osjećala sam se kao da sam upravo izašla iz desetogodišnjeg nesretnog braka, i to s oboje glavnih likova i, iako je film zapravo odličan, ne bih nikad više ponovila gledanje. Cianfranceovo inzistiranje na utapanju u patnji jednostavno je previše iscrpljujuće, pri čemu ipak ne barata toliko raskošnim filmskim izražajnim sredstvima kao neki drugi redatelji sličnih sklonosti, Lars Von Trier, na primjer.

U mini-seriji 'Istina o mom bratu', koju domaća publika može pogledati na servisu HBO GO, situacija s utapanjem u patnji vrlo je slična, ali još napadnija. Djelomično je vjerojatno stvar i u predlošku - Cianfrance je ovdje scenaristički adaptirao i režirao istoimeni roman Wallyja Lamba iz 1998. (usput budi rečeno, knjižurinu od 900 stranica), u kojem se opisuje život Dominica Birdseyja (u seriji ga glumi Mark Ruffalo), četrdesetogodišnjeg soboslikara iz gradića Three Rivers u Connecticutu, kojeg su u životu zadesile brojne nedaće, a ponajviše od svih zla obiteljska kob, okrunjena teškom psihičkom bolešću brata blizanca, Thomasa (u seriji ga također glumi Mark Ruffalo).

Dominic u životu zbog mnogočega pati - od sitnih životnih nedaća kao što su ozlijede na radu, preko netrpeljivosti i prigušenog bijesa prema nasilnom očuhu i nesretnom djetinjstvu koje je priuštio njemu i bratu, pa sve do ozbiljnih bračno-roditeljskih tragedija. No ništa od tih nevolja Dominica toliko ne obilježava kao ljubav i odgovornost prema bratu, koji je većinu života proveo u psihijatrijskim ustanovama, pokušavajući se liječiti od paranoidne shizofrenije.

Iako serija nerijetko skače na razna prošla razdoblja u povijesti Dominicove obitelji, 'sadašnjost' u radnji jest 1990. godina u Americi, početak prvog Zaljevskog rata i jednog uznemirujućeg, katarzičnog dijela američke povijesti. To nije nevažno za shvaćanje cijele priče - uostalom, i sam početak serije, s uznemirujućom (ali ne suviše eksplicitnom) scenom u kojoj Dominicov brat Thomas dolazi u knjižnicu i tamo sam sebi presiječe šaku, tvrdeći da mu je Bog rekao kako je to žrtva koju mora prinijeti da bi spriječio rat - ali se ta socijalno-politička pozadina u Cianfranceovoj obradi priče dosta gubi i do kraja serije zapravo postoji samo na televizijskim ekranima u pozadini.

Thomasa nakon tog sumanutog čina i odbijanja da mu liječnici prišiju šaku u bolnici odvode u ustanovu zatvorenog tipa, koja je zapravo zatvor i Dominic ga svim silama koje su mu na raspolaganju nastoji izvući odande, no nađe se u tipičnoj situaciji pojedinca koji je nemoćan pred sustavom, a sve mu otežava i gomilanje novih životnih nedaća, kao i emotivno utapanje u starima. Još jedna bol s kojom Dominic živi - a doista ih nije malo - ona je da ne zna tko je njegov i Thomasov biološki otac. Blaga i očuhu sasvim podređena majka (Melissa Leo) čitav je život šutjela o tome, a tri godine prije nego što počinje priča serije preminula je od raka dojke.

Nesreće se na Dominicovu grbaču u ovoj seriji gomilaju takvim intenzitetom i količinom da gledatelj već pri kraju druge-treće epizode mora pomisliti: 'Pa, dobro, dokle, majku mu?!', a u nekim trenucima, kada vam ova moderna verzija Knjige o Jobu postane previše, pa u glavi počnete karikirano izmišljati što bi se još moglo dogoditi - pa se to i dogodi! - postaje vam čak i pomalo smiješno. No ne zadugo. Jer unatoč tome, situacije, emocije i stanja u ovoj su seriji prikazane uvjerljivo. I zato je serija mučna i izuzetno teška.

'Istina o mom bratu', foršpan

Izvor: Društvene mreže / Autor: HBO

Gluma je ono što ovu seriju definitivno izdiže na višu razinu od mnogih drugih, a za to je najzaslužniji Mark Ruffalo. Ne samo zato što glumi fantastično - a glumi, posebice kada se uzme u obzir da glumi dva lika, i glumi ih tako da na trenutke zaboravljate da je riječ o istom glumcu - nego i zato što čitava serija, baš kao i u njoj prikazane tragedije, počiva gotovo isključivo na njegovim plećima. U seriji je još mnogo sjajnih glumaca - Kathryn Hahn kao Dominicova bivša supruga Dessa, Rosie O'Donnell kao socijalna radnica, Archie Punjabi kao predana psihijatrica, Rob Huebel kao jedini koliko-toliko smiješan i zabavan lik, Dominicov najbolji frend Leo - i svi na svoj način odlično igraju upravo ono što i trebaju igrati u ovoj seriji, uz prilično minimalističku emotivnu naglašenost, koja je seriji ovakvoga sadržaja i potrebna da ne bi postala karikatura. No nitko od njih ne dobiva baš previše prostora, a neki se nastupi čak i svode na bizarne i ne sasvim smislene epizodističke ekscese, kao što je slučaj s likom prevoditeljice memoara Dominicova djeda, koju sjajno, ali bez neke jasne svrhe igra Juliette Lewis.

Sve je, dakle, na Ruffalu, preciznije, većina je samo na liku Dominica, patnika s tri generacije obiteljske hamartije na duši, i on to odlično nosi, samo što je do kraja njegov teret toliki da se čini kao da iz njega doista nema izlaza, kao da je doista riječ o obiteljskom prokletstvu.

No onda se, u zadnjoj epizodi, sve odjednom mijenja i od jednog trenutka kao da gledamo drugu seriju. Kada tragični događaji u Dominicovu životu dosegnu svoj vrhunac - neću vam spojlati i reći o čemu je točno riječ - on kao da odjednom doživi prosvjetljenje, Božju objavu, preobraćenje, i to gotovo u doslovnom smislu, tijekom psihoterapije, tog modernog ekvivalenta ispovijedi. Taj je preokret autoru priče očito bio potreban jer bez njega ne bi došlo do raspleta glavne misterije u priči - doslovno istine o Dominicovu bratu - ali od tog trenutka u čudu gledamo kako likovi odjednom postaju neki sasvim drugi ljudi, u sasvim drugačijim odnosima. Naravno, i ovdje je najveća promjena ona u Dominicovu stanju, ali zbog njegova drugačijeg odnosa odjednom se mijenja i očuh, dapače, postaje sasvim druga osoba i tek zahvaljujući tome Dominic napokon saznaje ono što je čitavog života žarko želio saznati.

Rasplet je pritom poprilično zadovoljavajući, pogotovo zbog toga što nam omogućuje barem djelomični izlazak iz Dominicove napaćene glave te u fokus pomalo vraća društveni kontekst priče - onaj koji govori o američkoj obitelji, o američkim doseljenicima, o američkom rasnom i klasnom problemu - no način na koji se dolazi do tog preokreta malo je previše melodramatski, što nikako nije u skladu s pričom kakvu gledamo do velike točke Dominicove spoznaje i promjene.

No s druge strane, da nije bilo tog preokreta, da se nije pojavio taj emotivni deus ex machina i sasvim promijenio svijet u kojem živi njegova obitelj, za Dominica i njegovu bol ne bi bilo izlaza, nikakvog rješenja, nikakvog svjetla na kraju tunela. 'Istina o mom bratu' u većini nam svojih epizoda nije obećavala nikakvu nadu, ali na kraju je ipak ostavila malo prostora za njezin tračak. I bolje da jest. Jer, kao što rekoh na početku, Derek Cianfrance, ma koliko volio patnju, nema raskošne kapacitete kojima bi je doveo do epskog spektakla. Da se Dominicov crni oblak nad glavom nije razišao, ovo bi bila priča bez kraja. Priča o jadniku pognutom pod teretom života koji besciljno tumara od jednih soboslikarskih ljestava do drugih, vjerujući da od života i nije mogao dobiti više. A tko bi to gledao na televiziji? Previše toga gledamo u stvarnom životu.

Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na tportalu pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva tportala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!