U svojoj ranijoj fazi, kad ga je svjetskoj kazališnoj sceni koje je danas punopravni sudionik otkrivao upravo Eurokaz, Romeo Castellucci bio je svojevrsno čudo, a vizualno snažan i izuzetno nabijeni jezik njegove kompanije nazvane po slavnom slikaru pravi izazov ne samo za konvencionalnu publiku. U međuvremenu, ta želja za zgušnjavanjem nije splasnula, ali jest reducirana na bitno, pa danas njegove predstave imaju početak i kraj, tezu i antitezu, i malo toga između. Umjesto opčinjavanja tehničkim rješenjima na granici magije i parodije, on i danas proizvodi kazalište koje je radikalno, ali radikalno tako da gledatelja suočava s njegovim inhibicijama, kako u gledateljskom, tako i u ostatku iskustva.

O konceptu lica Sina Božjeg' upravo je takva vrsta radikalizacije diskursa, od intimne ispovijedi do općenitih pitanja, dakle onih koje je moguće tek ilustrirati snažnim prizorima, ali ne i dovesti u pitanje. Ostarjelo tijelo koje se više ne može kontrolirati i pripadajuća fiziološka zbilja koja iz njega teče, u predstavi je kontrapunktirano na vertikalnoj osi s nepomičnim i indiferentnim likom Isusa, a horizontalno i posljedično, najprije poljupcem koji mu daje požrtvovni sin ostarjelog protagonista, a nakon toga i vrlo konkretnim napadom još mlađe generacije. Nakon istodobno ljudske i po ljudskost poprilično poražavajućeg prizora s onemoćalim starcem, ikoni Spasitelja svijeta, kako se i zove slika Antonella da Messine, pristupa grupa školske djece, koji simbolički, umjesto bilježnica, udžbenika ili igračaka, u ruksacima koji danas jesu školske torbe nose bombe i tim bombama gađaju stameno lice. A licu je, naravno, svejedno, jer u njemu ni nema više od onoga što je u njega upisano, poljupcem na usne ili bombom u oko... ukratko svime dobrim i lošim što se uz njega, po njemu ili izvan njega čini. Jer, na koncu je i sama slika uništena, a ispod nje izviruje rečenica 'you are my shepherd' s pomalo uvijenim 'not' u sredini.

Jesu li danas ljudi bez boga? Ili nas tek čišćenje ljudskih ostataka, u nama ili izvan nas, čini sposobnima ući u bilo koju vrstu odnosa s tim nečim 'od nas masu većim'? Castellucciju ne pada na pamet odgovarati na ta pitanja, jer njegov rad ni ne želi reći ništa više od onoga što je rečeno samo po sebi, i to, kao i uvijek u kazalištu te vrste, ne riječima, nego najprije vizualnim atrakcijama složenim po toplo-hladnom principu, između empatije, provokacije i agresije.

Iako izgleda jednostavno i banalno, kao singularni obračun s kontroverznim ali efektnim zaključkom, ova prosedeom jednostavna predstava s tri slike i epilogom ipak ima i interpretacijsku 'kvaku'. Točnije, nekoliko njih, a sve stvaraju onaj prostor između prikazanog i napisanog, između ljudskog rada koji je u stanju razderati ikonu kojoj ni bombe ne mogu ništa, ali nije u stanju obuzdati samog sebe u času očaja i (samo)uništenja. Castellucci, naravno, ne govori o Bogu ili bogovima, već o ljudima koji jesu i božanski ako si to najprije sami dopuste. Tek tada istina, životna, religiozna ili tjelesna, manje smrdi.

Iako ne u Dvorani Gorgona, već u Zagrebačkom plesnom centru, kongoanski izvođači pod izravnim i prisutnim vodstvom Faustina Linyekule igraju, simbolički, na pozornici koju su napustila djeca i starci iz Societas Raffaello Sanzio. Ona ne mora biti pokrivena tjelesnim tekućinama i neeksplodiranim granatama kako bi bilo jasno da je riječ o ratnoj zoni koja se još nije ohladila, a na kojoj treba izgraditi barem iluziju nekog novog početka. Prije dvije godine na Eurokazu isti koreograf u predstavi 'more, more, more... future' pokazao je kako, najblaže rečeno, bremenitu povijest Konga prepisati u donekle podnošljivu sadašnjost i, u istom smislu preživljavanja, relativno perspektivnu budućnost. U novoj predstavi tema mu je prošlost, pa je bitno drukčija – manje atraktivna, tamnija i letargična, u svakom slučaju depresivna. Ni ovdje političnost nije eksplicitna, iako jest temeljna, pod krinkom folklora i suvremenog plesa, duhovnosti i memorije.

Osnovno pitanje: 'Zašto uopće želimo živjeti (ovdje)?', međutim, zajedničko je prvim koracima posljednjeg Eurokaza. Sudeći po programu, u kojem su još i 'Travnička kronika' Branka Brezovca te 'Svečana večera' Dalibora Martinisa, od tog pitanja se barem do kraja festivala neće odustati.