'Skica s mnogo trzaja, vrlo nervozna.' Tako završava 'Ispit savjesti' Tina Ujevića, kojeg bi štura, ali i najtočniji žanrovska klasifikacija svrstala u ispovjednu prozu. Tekst je zgusnuta gomila slika bespoštednog skalpeliranja samoga sebe i vlastitog kaosa, discipline u kojoj je briljirao ovaj disciplinirani autor kojeg je pratila već legendarna, a neistinita nediscipliniranost.

Dvadesetosmogodišnji, već tada podosta razočarani pjesnik-povratnik sabire sam sebe u četrdesetak stranica, mijenjajući intonaciju, intenzitet i glas - jednom sam protiv svih, drugi put pak u kolektivu 'mi mladi' - ali uvijek zapitan o onome što jest, a pomalo i o onome što radi.

'Ispit savjesti' jest težina, i ljudska i tekstualna, i njezinu na trenutak zahtjevnu neprohodnost treba cijeniti, ali se s njom, kao i sa svakom sličnom, ne treba poistovjećivati, nego je treba pokušati uzeti na znanje kao ars cogitandi i način bavljenja samim sobom. Prepisivati tuđe pametne riječi i zakučaste konstrukcije, svejedno stavljaju li se na majicu, gips ili zid, adolescentska je praksa i možda je dobro da nakon Brechta (šala, ali bilo bi dobro!), Thoma Yorkea ili Waitsa bez 'h', na red dođe i Ujević. No, ne na pozornici i ne kao predstava koja bi, ipak, trebala barem donekle biti i autorsko djelo.

Robert Kurbaša, glumac poznat po angažmanu u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, kao i u domaćim sap... Domaćim dramskim serijama, hrabro se, u vlastitoj režiji i dramaturgiji, prihvatio Ujevića, suptilno otprilike kao da se zaletio u onaj spomenik koji je ionako prevelik i previše loš.

Ali je od Kurbaše, kao i od svih nas, namjerno, veći. I, na žalost ove analogije, čvršći. Možda ga tek današnji bageri pomaknu, ali 'Ispit savjesti' sigurno neće. Jer ova monodrama i nije mišljena kao zalog bilo mišljenja, bilo savjesti ili čak želje da, suptilno, barem onaj dio čovječanstva koji je vidi postane bolji, nego tek kao pozornički podsjetnik na pjesnika legendarnog po svojoj legendarnosti i više nego po 'mrčenoj hartiji'.

Vidi se to po gesti, koja klizi samo u jednoj - vertikalnoj osi, što možda i ne bi bilo loše kad bi to bilo domišljeno kao oprimjeren princip gibanja kojim idu i Ujevićeve karakteristično kaotične misli u predlošku, ali ne i kad je riječ o scenskom učinku cjelokupnog glumačkog aparata.

Ne, to nije rezultat koncepta, nego škole koja govor stavlja na pijedestal i zanemaruje sve ostale alatke na izvođačevom raspolaganju. Zato Kurbaša glumi glasom i tek donekle pogledom, dok ostatkom tijela ne odskače bitno od bilo kojeg sudionika ljetnih festivala lakih nota. Naime, između malo uživljenijeg i, možda, proživljenijeg čitanja, kakvo zaslužuju jutra poezije po knjižnicama ili po(d) starim krovovima, i nečega što se samo naziva monodramom s pripadajućom režijom i dramaturgijom, u ovom slučaju nema velike razlike.

Da je barem autoreferencijalno i da Kurbaša čita vlastite prozne ulomke nadahnute Ujevićem, da su ga pjesnikov kaos i strast odvele u dubine samoga sebe, pa čak i da je na koncu zanijemio, bilo bi bolje nego ovako. 'Crnkovićevsko-ševinskim' sjajem dikcije, s 'gregurevićevskim' opakim pogledom i 'mlikotinskim' šeretskim smiješkom, (još uvijek) mladi glumac ponovno bi položio sve ispite koje treba da bi bio glumac s papirom, ali ipak treba vjerovati da 'Ispit savjesti' nije napravljen s tom namjerom. No, svaka druga koja bi mogla stajati iza ovog projekta iznevjerava i koncept monodrame i Ujevića.

Ovaj drugi je već 'preživio' i spomenik i sve ostalo što ga je snašlo u kulturi koja svoje istinske velikane ne želi čuti ni dok su još živi. No, monodrama će, shvaćena ovako, u domaćem kazalištu uvijek imati problem. Jednostavno, kao i u slučaju 'Na rubu pameti' Dragana Despota, čini se da se uvijek događa isti pogrešan spoj u mišljenju te samurajske discipline, kako ju je definirao Željko Vukmirica.

Međutim, dok je u slučaju Krleže ipak riječ o narativu, pa je i izvedba nužno prevučena pozlatom koliko-toliko nametnute dramskosti, monodramsko čitanje jednog sasvim intimnog eseja s par naučenih gesti i pozicija, ne može biti ni drama ni monodrama. Pogotovo ako sve to prati sporadična promjena svjetla od neutralno bijelog do, vjerojatno, 'vasionski' plavog, podcrtana pompozno 'osjećajnom' glazbom primjerenijoj televiziji nego kazalištu i snimljenim recitacijama uglavnom (!) Ujevićevih pjesama.

Monodramski iskaz nije rezerviran samo za majstore zanata i ne mora biti, ali se treba odlučiti što se njime želi postići. Stajati sam na sceni nevjerojatna je odgovornost, posegnuti pritom za izvornikom kakav je 'Ispit savjesti' luda je hrabrost, čak i ako postoji ostatak samokritične ili barem donekle objektivne svijesti koja ovoj začudo nimalo nervoznoj skici ne dopušta izlazak na scenu veću od one zagrebačke Židovske općine. Jer u tome i jest bit – ne piše Ujević (samo) o savjesti nego, možda i prvenstveno, o svijesti. Razlika je velika: savjest uznemiruje i provjerava, a svijest zavodi i veseli. Ponekad.