Kaže se da pravi kolekcionari sakupljaju autore i slike iz samo jednog umjetničkog razdoblja, dok ostali svaštare. Po kojim ste vi kriterijima birali slike i stvarali svoju kolekciju?

U mojoj kolekciji svaka je slika pomno birana i nijedna nije slučajno izabrana, nego isključivo po načelu kvalitete. Dakle, nisam sakupljao poznate autore i zvučna imena, nego prvenstveno dobre i kvalitetne slike. Moja kolekcija slika počinje s autorima koji su stvarali na prijelazu 19. u 20. stoljeće, znači, s Mašićem i Rendićem, a završava s krajem Novih tendencija, no najviše slika imam iz razdoblja moderne. Za izložbu u Umjetničkom paviljonu odabrali smo slike iz prvog razdoblja, zaključno s 1945. godinom, no u kolekciji imam i radove Miljenka Stančića, Ive Dulčića, Ljube Ivančića, Dušana Džamonje, Ordana Petlevskog i Ede Murtića pa sve do autora iz grupe Gorgona i predstavnika Novih tendencija. U suradnji s Igorom Zidićem i Petrom Senjanović procijenio sam da je Umjetnički paviljon najadekvatniji za prezentaciju radova iz prvog dijela kolekcije i zbog toga smo izabrali 46 slika, a uz njih još i nekoliko skulptura, koje u tom prostoru djeluju impozantno. Nije bilo lako napraviti postav jer je svaka slika remek-djelo, no to nam je bio poseban izazov.

Mnoge slike iz vaše kolekciju sada su prvi put izložene u javnosti. Možete li ih nabrojati te reći što njihov izlazak u javnost znači za hrvatsku likovnu scenu?

Prvi put su u javnosti izložen mali Gecanov lavirani tuš 'Berlin, koji će promijeniti vrednovanje njegovog opusa. Naime, do sada se nije znalo da u njegovom opusu postoji slika iz tog vremenskog razdoblja, a ova slika svjedoči da se on u tom radu približio tada aktualnom svjetskom slikarstvu. Zatim Becićev 'Krajolik s mostom' kojom je dosad najbolja slika tog razdoblja 'Planinski pejzaž s potokom' iz Moderne galerije dobila svoj pandan, i može se smatrati antologijskom slikom 20-ih godina 20. stoljeća. Značajna je i Mujadžićeva 'Žena s vrčem', koja je bila izlagana u Londonu, ali ne i u Hrvatskoj te Vidovićeva 'Venecija', odnosno 'U laguni', koja će također dati nov pogled na njegovo stvaralaštvo. Ta su četiri djela antologijska i sigurno će promijeniti percepciju tih autora. U kolekciji imam još stotinjak djela Ive Režeka kojeg volim i njegov će opus također doživjeti drukčiju valorizaciju nakon ove izložbe, jer je možda nekim svojim djelima bio najbliži svjetskim trendovima, recimo slikama mrtve prirode, ili 'Kupačicama' na tragu Picassoa. Možda treba spomenuti, kako kaže Zidić, kanonske slike kao što su 'Zatišje' Ferde Kovačevića, 'Maškerata' Frana Šimunovića i 'Muzika' Ivana Tišova, u kojima su ti autori nadmašili sami sebe.

Slažete li se ocjenom Igora Zidića, bivšeg ravnatelja Moderne galerije i najvećeg stručnjaka za razdoblje moderne, koji je na otvaranju izložbe rekao da je vaša kolekcija 'Moderna galerija u malom'?

To je krajnost, moja se kolekcija ne može uspoređivati s Modernom galerijom, jer ta institucija godinama sakuplja slike i ima drukčiji pristup. No gledano pojedinačno, po autorima, mislim da se može mjeriti s njihovom kolekcijom; čak su neka djela puno reprezentativnija u mojoj kolekciji nego u toj galeriji. Primjerice, mogu spomenuti Medovićev 'Vrijes', Becićev 'Pejzaž', Čikoševu 'Penelopu', Uzelčevu 'Magdalenu' i Tišovu 'Muziku', zatim 'Zatišje' Ferde Kovačevića i 'Krčmu' Joba, dok su neki radovi sam vrh opusa tih autora. Kad je Zidić vidio neke od tih radove, koji nikad nisu bili izlagani, bio je vidno uzbuđen i nije mogao sakriti oduševljenje.

Zašto ste tako dugo čekali s prvim izlaganjem svoje kolekcije u javnosti? Da li nije bilo prilike ili niste željeli izaći u javnost?

Zidić i ja smo već prije nekoliko godina razgovarali s predstavnicima Umjetničkog paviljona i predložili im ovu izložbu, ali kako mi je tada u kolekciji nedostajalo još nekoliko ključnih djela koja bi zaokružila zbirku, nismo inzistirali na izložbi. Sada je kolekcija zaokružena i bio sam spreman za javnost. Neki kažu da mi nedostaje još jedino Vlaho Bukovac što je točno, no teško je naći onog Bukovca koji bi po kvaliteti bio pandan 'Muzici' Tišovu, 'Pompejanki' Celestina Medovića ili 'Penelopi' Bele Čikoša Sesije. Možda postoji jedna ili dvije slike Vlahe Bukovca u privatnom vlasništvu koje bi mogle zadovoljiti taj visoki kriterij. To bi bio, primjerice, 'Portret Gustava Pongratza' koji se smatra antologijskim Bukovčevim djelom. Spreman sam godinama čekati te slike. Ne želim imati lošeg Bukovca. On je bio rodonačelnik hrvatske moderne i mislim da zavređuje da u mojoj kolekciji bude prezentiran remek-djelom. Nedostaje i Račić, no njega se ne može kupiti jer on nije puno radio.

Kada ste počeli sakupljati slike i što je bilo prijelomno da se vi kao sportaš odlučite na taj korak?

Slike sam počeo sakupljati 1997., a nakon što sam 1999. kupio 'Magdalenu' Milivoja Uzelca, ona je bila onaj okidač nakon kojeg sam odlučio kupovati samo remek-djela. Za 90 posto slika iz moje kolekcije znalo se gdje se nalaze i ja sam ih strpljivo čekao, neke i godinama, i na kraju sam ih kupio. Kolekcionarstvo je velika strast i kada vas obuzme, ne možete joj se oduprijeti. Što idete dalje i dublje, sve ste više u tome i sve vas više obuzima. Za kolekcionare se kaže da trguju i na samrtnoj postelji u što sam se i sam uvjerio; naime, kupio sam neke radove od kolekcionara na samrti. Također, postoje statistike koje govore da kolekcionari žive dulje od prosječnih ljudi što je logično jer ih ta njihova strast motivira, drži živima i ispunjava im život.

Zidić je na otvaranju rekao da imate tankoćutno oko i poseban senzibilitet za umjetnine. Kako ste se educirali i kako ste dolazili do tih slika?

Jedini je kriterij veliko iskustvo. Ja sam stalno u dodiru sa slikama, dnevno mi se nudi gomila radova, stalno dobivam mejlove i poruke s raznim ponudama, a također puno čitam stručnu literaturu, kritike, sve tekstove o autorima i razdobljima, ali i arhivske materijale i stare kataloge. Sve te informacije sintetiziram u glavi i onda donosim svoj sud, no presudno je da stalno budete u kontaktu s kvalitetnim slikama i onda se oko navikne na kvalitetu i s lakoćom je prepoznaje. Što se tiče kanala kojima kupujem slika, mi kolekcionari imamo svoje ljude koji nam daju informacije o tome što se trenutačno prodaje, no najvažnije su preporuke što je meni kao javnoj osobi dostupno.

Na otvaranju su se uglavnom čula vrlo pohvalna mišljenja u vezi vaše kolekcije, no nekima je zasmetalo što vi kao kolekcionar izlažete u državnoj instituciji umjesto u nekoj privatnoj galeriji. Kako biste to komentirali?

A gdje bi slikari trebali izlagati? Prvenstveno sam se rukovodio željom i potrebom da javnosti pokažem svoju kolekciju. Mogao sam je čuvati samo za sebe i držati je u nekom depou, daleko od očiju javnosti, no odlučio sam da tu vrijednost podijelim s javnošću tako da i drugi mogu uživati u ljepoti i snazi tih djela. Da te slike nisam ja kupio, vjerojatno bi ih kupio netko drugi, i možda bi završile u nekom bunkeru, u inozemstvu, kod ljudi koji nemaju afiniteta prema umjetnosti, ili čak na smetlištu, a ja sam ih izložio i pokazao svima. I na retrospektivnim izložbama uvijek se izloži oko 70 do čak 80 posto slika iz privatnih kolekcija, tako da su takve izložbe nezamislive bez djela iz privatnih zbirki. Mislim da su ti komentari zločesti i da nisu dobronamjerni. Na žalost, uvijek će se naći zlobnih i jalnih komentara, to je tipično za Hrvatsku. Privatne kolekcije često su se izlagale u državnim institucijama, od kolekcija Mimara i Kanižaj, preko Klovićevih dvora, koprivničkog muzeja pa nadalje, i ne vidim u tome ništa novo ni sporno.

Poznato je da je hrvatsko tržište umjetnina nesređeno i da na njemu kolo vode razni mutni tipovi. Kako vi komentirate situaciju na hrvatskom tržištu umjetnina?

Situacija je zastrašujuća i država to područje uopće nije regulirala. Neke galerije u svojim izlozima ili u ponudama za prodaju na web-stranicama drže falsifikate što je neshvatljivo i nedopustivo. Vlada amaterizam, postoje čak i kriminalne radnje, i nema nikakve kontrole, a policija ne može stati na kraj proizvodnji falsifikata i njihovoj prodaji. Na žalost, stradaju naivni kupci. Kad bi se falsificirala novčanica od 50 eura, vjerojatno bi se vrlo brzo pronašao krivac koji bi bio i sankcioniran, no u slučaju krivotvorenih slika to ne funkcionira. Neshvatljivo je da se u Hrvatskoj legalno prodaju falsificirane slike i da za to nitko ne odgovara. To me užasno ljuti i zato sam odlučio da svoju strast i dugogodišnji hobi pretvorim u zanimanje, u profesiju, ali na način da stojim iza svega toga.

Dakle, namjeravate otvoriti galeriju?

Da, igrat ću nogomet do ljeta i nakon toga namjeravam profesionalizirati ono čime se bavim kao hobijem već gotovo 20 godina. Upravo završavam zadnje radove na otvaranju Galerije Vugrinec u Radićevoj ulici u Zagrebu u kojoj ću imati pomno birane slike i antikvitete, od porculana, stakla, nakita, lustera do namještaja, a glavni kriterij će i tu biti kvaliteta. Neki od predmeta će biti i unikati, a dio ponude bit će namijenjen turistima. Ideja je da kupci u toj galeriji imaju najbolji servis, da znaju da tu mogu kupiti slike i predmete vrhunske kvalitete, i da se osjećaju sigurno i zaštićeno, bez straha da će biti prevareni.

Kako se formiraju cijene na tržištu?

Vrlo različito, nema određenih parametara, ima svašta. Normalni ljudi su se povukli sa strane jer su vidjeli da tržište ne funkcionira onako kako bi trebalo i prostor su zauzeli kojekakvi tipovi koji određuju cijene, omalovažavaju autore i spuštaju vrijednost zbog toga što je tržište krcato falsifikatima i nema reda niti sankcija, a to je dovelo do nereda i bezakonja. Na hrvatskom tržištu umjetnina ima posla za kordone policije. Primjerice, često su u opticaju lažni Bukovci koji se prodaju za nekih 15 do 20 tisuća eura. Ne falsificiraju se vrhunska djela, nego ona koja tržište može progutati. No točno se zna koliko je Bukovac napravio slika, gdje se one nalaze, kakva im je kvaliteta i koliko vrijede, tako da svaki malo bolji poznavatelj Bukovčeva opusa odmah zna da su to falsifikati. Usprkos tome, ljudi ih kupuju. I meni se na početku mog kolekcionarskog staža dogodilo da sam kupio lažnjak, no s vremenom sam stekao znanje i iskustvo i sada odmah prepoznajem falsifikat od originala. U svakom slučaju, kupci bi trebali biti zaštićeni, pogotovo kad kupuju slike u galerijama i institucijama, jer tamo dolaze s povjerenje, no to kod nas ne funkcionira.

Jeste li razmišljali o tome da pokrenete osnivanje muzeja u kojem bi vaša kolekcija bila stalno izložena, u Varaždinu ili Zagrebu, i kakve su šanse za realizaciju takve inicijative?

Prvo sam pokušao sam osnovati takav muzej u jednoj staroj zgradi u Varaždinu koju sam namjeravao adaptirati i u njoj smjestiti svoju kolekciju, no neki stanari mi nisu htjeli prodati stanove, tako da je to postalo neizvedivo. Zatim sam pokušao tu ideju o osnivanju muzeja realizirati za vrijeme mandata gradonačelnika Čehoka i čak smo daleko odmaknuli u pripremama; naime, grad je pronašao fenomenalan zamjenski prostor u središtu grada, no tada je došlo do smjene vlasti u gradu i sve je palo u vodu. Kultura više nije na prvom mjestu u Varaždinu i trenutačno se ništa ne događa na tom području. I dalje bih htio otvoriti takav muzej kako bi moja kolekcija bila stalno dostupna javnosti, no čini se da se u kulturu malo ulaže što je velika šteta jer je umjetnost, uz sport jedna od najvažnijih grana koja nas može prezentirati u svijetu.