Štiks, rođen 1977. u Sarajevu, proslavio se svojim knjigama objavljenima u Hrvatskoj, ali i prevedenima na brojne strane jezike – za svoj prvijenac 'Dvorac u Romagni' 2000. u Hrvatskoj je osvojio nagradu za najbolji prvi roman, a njegov engleski prijevod 2006. nominiran je za Dublin IMPAC International Literary Prize. Iste godine izlazi mu i druga hvaljena knjiga 'Elijahova stolica', a Igor je njezin uspjeh proslavio kao stanovnik Chicaga, gdje se uputio pisati doktorat zahvaljujući stipendiji pariškog sveučilišta, na kojem je završavao svoje studije.U samom srcu Chicaga, na 96. katu zgrade John Hancock Center, s novinarom tportala porazgovarao je o svojoj prošlosti i sadašnjosti, ali i budućnosti započevši, naravno, s objašnjenjem toga što točno radi u SAD-u:

'Već tri godine živim u Chicagu, a u njega sam došao na poziv sveučilišta Northwestern i svog francuskog sveučilišta, kao, što je vrlo zanimljivo i pomalo smiješno, prvi Francuz u toj američko-francuskoj razmjeni. Nisam mogao odbiti tako dobru ponudu, posebno ako imamo na umu probleme koje imaju ljudi koji rade doktorate u Francuskoj i Europi. Stipendija u Chicagu zvučala je uistinu dobro.

No moram priznati da je selidba u Chicago u početku bila šokantna, a trebalo mi je dvije, tri godine da zavolim ovaj grad. Točnije, trebalo mi je da preživim dvije zime pa da ga počnem voljeti (smijeh). Chicago ima dva lica. Prvo je zimsko, kada temperatura pada ispod trideset stupnjeva, a grad sliči na Sibir. Drugo je ljetno, ovo sadašnje, kada temperatura skoči na plus 40, kada su svi na pješčanim plažama i kada grad više sliči na kombinaciju Afrike i Kalifornije. Stoga, čovjeku treba vremena da se navikne na Chicago, no sada razumijem zašto ljudi koji dođu ovdje više ne žele otići. Za razliku od dobrog dijela američkih gradova, ovo je grad u pravom smislu riječi. Velik, ali i vrlo lagodan za život.

Chicago je osim toga spomenik urbanizmu 20. stoljeća, grad koji je nastao po klasičnoj shemi rešetaka, cigli i visokih nebodera. Tu se dogodilo puno američke povijesti. Chicago je uistinu najljevičarskiji, najradikalniji američki grad, od demonstracija za 1. maj i velikih nereda šezdeset i osme, pa sve do danas, do Baracka Obame koji predstavlja najveću nadu za nekakvom promjenom u Americi, a također dolazi iz Chicaga. Nelson Algren, poznati čikaški pisac, rekao je da je voljeti Chicago isto kao i voljeti ženu sa slomljenim nosom – možda nije najljepša, ali je stvarna, strastvena i posebna. Kad se čovjek navikne na tu estetiku slomljenog nosa, shvati da tu ima itekakvog zadovoljstva.'

Spomenuo si doktorat... Koja ti je tema doktorata?

Kada sam počinjao književnu karijeru, paralelno s njom krenuo sam u akademske vode, pisati magisterij, doktorat... Tada sam na neki način želio biti malo dalje od književnosti. U Parizu sam magistrirao na filozofiji, a ovdje trenutačno radim doktorat iz političkih znanosti i uglavnom se bavim temom državljanstva ili građanstva, kako teorijom, tako i praksom, koja je vezana za naša područja, za bivšu Jugoslaviju i zemlje koju su nastale nakon Jugoslavije.

Od studiranja komparativne književnosti preko interesa za političku filozofiju do političke teorije i političkih znanosti, to je ukratko moj akademski put. Pitanje je naravno koliko te dvije karijere mogu gurati paralelno, jer se književna i akademska karijera na neki način stalno sukobljavaju. Čovjek naprosto nema vremena istodobno pisati romane i znanstvena djela. Ja se još uvijek nadam da se te dvije stvari međusobno nadopunjuju i da su obje dobre intelektualne vježbe te da mi pomažu, kako književno, tako i akademski.

S obzirom na to da se sada nalazim na kraju doktorata, nadam se da ću ubuduće imati više vremena za pisanje književnosti i novih romana iako i to pokušavam nekako voditi paralelno. Tako će najesen Fraktura objaviti moju prvu knjigu poezije, a u pripremi je i knjiga fikcionaliziranih eseja.

Tema doktorata ti je državljanstvo... Pretpostavljam da pišeš iz osobne pozicije i o osobnim iskustvima, s obzirom na to da si u životu promijenio puno država i gradova?

Sigurno da ima nešto u tome. Osobno iskustvo nas često motivira da izaberemo određene teme. Doktorat koji pišem na neki način je i pokušaj da nađem odgovore na pitanja koja su me dugo mučila, a koja su vezana upravo uz to kako državljanstvo ili građanstvo utječe na odnos političke participacije i isključenosti, kao i uz to kako danas funkcionirati u svijetu u kojem ljudi imaju višestruka državljanstva i gdje postaje posve normalno mijenjati gradove, države, jezike.

Kako se ti osjećaš s etiketama 'pisac emigrant', 'pisac kozmopolit'?

Te etikete su mi zanimljive, jer svaka od njih donekle odgovara istini, ali je ne pokriva do kraja. To posebno čine strani novinari koji nisu posve sigurni što bi sa mnom, pomalo im nedostaju precizni pridjevi, jer eto, mene je put vodio od Sarajeva do Zagreba preko Pariza do Chicaga, a uskoro se sprema i kraj čikaškoj fazi, pa ćemo vidjeti što dolazi nakon toga...

Koji ti je grad dao najviše?

Svaki od tih gradova za mene ima posebno mjesto. U Sarajevu sam rođen i tamo sam odrastao, pa naravno da tu postoji jedna jaka emotivna veza, vezana uz djetinjstvo. U Zagreb sam došao u ratu i tamo proveo ranu mladost, pohađao srednju školu i fakultet, što je jedan potpuno drugi svijet sjećanja i emocija. U Zagrebu sam počeo i književnu karijeru, a kada se ona počela razvijati, otišao sam u Pariz. Pariz je bio moj izbor, iz romantičnih, mladenačkih ideala. Četiri godine života u Parizu bile su jako bitne za moje životno i intelektualno sazrijevanje. Stvari koje se mladom čovjeku dogode u jednom tako uzbudljivom gradu kao što je Pariz ostavljaju dubok trag. I danas sam nostalgičan za tim načinom života i tim iskustvima...

U Chicago sam, kao što sam rekao, došao na poziv, a kada se radi o mjestima u koja dođemo na poziv, možemo si dati vremena da odlučimo sviđaju li nam se malo ili uopće ne, možemo biti pomalo zahtjevni... No nakon tri godine, Chicago mi se uvukao pod kožu i sigurno će mi neke stvari nedostajati kada uskoro odem iz njega.

Koja je sljedeća postaja? Novi američki grad ili povratak u Hrvatsku?

Izgleda da ću još neko vrijeme provesti u Americi, u Chicagu, a kasnije je moguće prebacivanje u New York. New York je jedno od onih mjesta za koja bih volio da postanu i moji gradovi. To je još intenzivniji Chicago i daleko intenzivniji i dinamičniji grad nego Pariz, grad kroz koji se na neki način mora proći. S druge strane, sad si već i sam, nakon toliko godina lutanja, postavljam pitanje kada će tome doći kraj i gdje bi se trebalo zaustaviti, gdje bi trebalo baciti sidro. No pitanje je koliko o tome mogu sam odlučiti, a koliko će okolnosti presuditi. U međuvremenu se mogu samo nadati da ću napisati još pokoju knjigu i, još važnije, da će to što ću napisati biti dobro.

Pišeš li na engleskom jeziku?

Na engleskom pišem doktorat i na engleskom sam pisao neke eseje, dakle, više nefikcionalne forme jer se to lakše može svladati. Pisanje proze na engleskom bio bi jedan prilično rizičan korak, pothvat u kojem su rijetki uspjeli. To još nisam pokušao, ali možda se, nakon više godina života u Americi, pojavi potreba da se iskusi novi jezik. No ja još uvijek uživam pisati na svom jeziku tako da se toga ne bih odrekao.
Pratiš li novu hrvatsku književnost?

Koliko stignem, da. Pratim scenu, pratim što se događa, u stalnom sam kontaktu sa svojim urednikom Seidom Serdarevićem iz Frakture, zajedno pripremamo različite projekte i on me drži u toku. Uspijem skočiti do Zagreba barem dva puta godišnje, pa pohvatam konce.

Što bi od novih hrvatskih pisaca preporučio Amerikancima?

Mogu ja preporučiti što hoću, ali pitanje je bi li oni to uopće mogli pročitati i jesu li ti autori uopće dostupni na engleskom... (smijeh)

Evo, recimo da trebaš preporučiti za prijevod.

Ako krećemo od toga da treba preporučiti nešto kvalitetno i dovoljno razumljivo stranoj publici, svakako bih krenuo s Miljenkom Jergovićem. Preporučio bih čitanje eseja Dubravke Ugrešić. Ako mogu preporučiti pisce s velikom karijerom, tu su na primjer jedan Predrag Matvejević ili klasik Mirko Kovač. Potom bi došao Krleža, za nešto motiviranije. Pokušao bih ih pomalo zavarati s izvrsnom njemačkom spisateljicom dalmatinskih korijena Maricom Bodrožić koja je napisala neke od najljepših stranica o odrastanju u našim krajevima. Mislim da se danas nalazimo u boljoj situaciji nego prije jer je dosta naših pisaca i romana već prevedeno.

Interes za ratom u bivšoj Jugoslaviji proizveo je i književni interes. Tako da se može reći da na međunarodnoj sceni doista cirkulira ono što zovem moćnom gomilicom pisaca iz bivše Jugoslavije koje danas svi prepoznaju kao takve, što prije nije bio slučaj, osim ako ne govorimo o klasicima poput Andrića i Kiša. Kao most između našeg svijeta i Amerike stoje knjige Aleksandra Hemona, čovjeka s kojim dijelim kako grad porijekla, tako i grad iznad kojeg, na 96. katu, upravo razgovaramo.