Netko je na internetu napisao da Radu Jude u svojem zadnjem filmu, 'Kontinental '25' strukturno izvodi sličnu foru kao i Hitchcock sa 'Psihom'. I iako film ima neke mnogo očitije reference, najviše na Rossellinijevu 'Europu '51', to sa 'Psihom' je fakat tako. I poznavajući Radua Judea i njegov dosadašnji (briljantan) opus, to sigurno nije slučajno.

Taj 'Psiho'-manevar nije skroz očit ni prvoloptaški, ali je odličan. Prema legendi koja je pretočena i u biografske knjige te filmove o Hitchcocku, slavni je redatelj imao ideju da glavnu junakinju 'Psiha' ubije na pola filma, ali ga je onda supruga pronicljivo upitala: 'A zašto ne odmah na početku?'. Tako je na kraju i bilo. Na početku 'Psiha' pratimo Janet Leigh i njezinu dramu zbog koje krade lovu iz firme i bježi, e da bi onda naišla na Normana Batesa i krvavo skončala pod tušem u njegovu motelu. Film dalje govori o njezinom ubojici.

Na početku filma 'Kontinental '25' tako pratimo jednog starijeg beskućnika koji luta gradom Clujom u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji. Smuca se po gradu, skuplja plastične boce po kukavnom lunaparku s dinosaurima, prosi, jadan je, gladan i ogorčen. Kad stigne u podrumsku kotlovnicu jedne stambene zgrade, kamo se već neko vrijeme sklanja, suočava se sa sudskom službenicom Orsolyjom, koja ga je došla deložirati. Može otići u sklonište za beskućnike. I ima dvadeset minuta da iz tog podruma pokupi sve svoje stvari, što mu Orsolya daje u činu koji smatra suosjećajnim i blagonaklonim. Čovjek se u tih dvadeset minuta - objesi.

Film dalje govori o njegovom 'ubojici'. Ili možda ubojici.

Kriza morala i identiteta

Razlika između te riječi pod navodnicima ili bez njih zapravo je cijela priča filma 'Kontinental '25' jer Orsolya ostatak filma prolazi kroz tešku osobnu krizu morala i identiteta. Nastoji dobiti potvrdu da nije kriva za smrt toga čovjeka, da ga nije navela na samoubojstvo samo zato što je udovoljavala kapitalu njemačke tvrtke, koja na mjestu zgrade u kojoj je sirotan živio - gradi hotel 'Kontinental'. U potrazi za tim odgovorom nailazi i na razrješenje od krivnje i na osudu da jest kriva. No ni jedno ni drugo je ne zadovoljava.

Razrješenje od grijeha, naime, dolazi iz izvora koji racionaliziraju i pragmatiziranju Oroslyjin postupak, vrlo često pritom i perući vlastite ruke. Osuda dolazi iz izvora koji je osuđuju iz jednako 'uprljanih' razloga, kao što su nacionalizam, rasizam i radikalizam. Nesretni je samoubojica, ispostavlja se, nekada bio uspješan sportaš na svjetskom nivou, ali je s godinama propao. Orsolya zato u očima desničara ispada ubojica narodnog heroja i domoljuba, posebice zbog toga što je čovjek bio Rumunj, a ona je pripadnica mađarske manjine, brojne u Transilvaniji.

Njezina savjest, međutim, ne prihvaća ni jedno ni drugo - niti takvo opravdanje niti takvu osudu. No u njezinoj odiseji po gradu u kojem živi i u susretima s ljudima koje poznaje jasno se naziru obrisi pravoga krivca i za samoubojstvo tog čovjeka i za Orsolyjin položaj i moralnu krizu. Riječ je o svim mogućim načinima na koje se uklapamo u suvremeno društvo, u kojem mu se pokoravamo ili iz njega bivamo izbačeni. A suvremeno društvo je ovdje - aktualni (europski) kapitalizam. Manifestiran u građevini koja nastoji 'popeglati' i uniformirati naseljena mjesta i gradove, ali zapravo puno širi.

'Najklasičniji' Judeov rad

'Kontinental '25' dosad je, recimo to tako u nedostatku bolje riječi, 'najklasičniji' film Radua Judea. Najlinearniji, s manje izleta u nadrealno i vizualne eseje, bliži pripovjedačkoj strukturi mainstream filmova. Naravno, to ne znači da onih dosadašnjih, tipično Judeovih elemenata u ovome filmu nema. Ima ih, ima - itekako ih ima, ali je naglasak (sigurno namjerno) stavljen na uobičajen način sklapanja priče, baš kao što je to, recimo, učinio David Lynch u svojem filmu 'Straight Story'. No unatoč tome, obožavatelj Judeova stila iz filmova 'Baksuzno bubanje...' i 'Ne očekuj previše od kraja svijeta' ni ovdje neće biti zakinuti jer Jude ne odustaje od svojih uobičajenih tropa, tema i stila.

Tu i je glavna (ženska!) junakinja u odiseji po gradu u kojem živi, tu je i mučan društveni komentar, tu je i izrazito vizualno, ali i izrazito verbalno (da ne kažem brbljavo) pričanje priče, tu je i satira, tu je komedija, tu je bizarnost, tu je sve. A tu je i depresija, utučenost, nemoć. Ovo je možda najdepresivniji i najmučniji Judeov film dosad. Okovan u beton i zakopan u podrume na koje će se uskoro srušiti hrpetina šute.

Ipak, pogledajte ga ako imate prilike. Kao i svi Judeovi filmovi dosad, sigurno će vas obogatiti i doći ćete u susret s još jednim istinskim autorom, sjajnim zabavljačem, ali i pravim filmskim umjetnikom i njegovim nezaboravnim djelom.