Molière vs. Tomić via Dolenčić

Hrvatska zbilja i hrvatsko glumište

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 23.11.2010 16:15
  • Objavljeno 23.11.2010 u 10:00
građanin plemić siniša popović

građanin plemić siniša popović

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Ako se Nagrade hrvatskog glumišta, koje samo što nisu, prihvate kao da nešto jesu, ili da kazališnoj publici, a ponekad čak i nominiranima pa i dobitnicima, zaista nešto znače, one su tek pregled hrvatske kazališne šutnje

No tek s malo ironije, možda je moguće pustiti mašti na volju i predstavu koja će vrlo vjerojatno dobiti barem Nagradu za najbolju u dramskoj cjelini, usporediti s jednom po mnogočemu sličnom, a naizgled tako različitom.

Formalno, zajednički im je tek redatelj, ali ono što ih razlikuje (ni)je pogled na hrvatsko glumište, kao i na sve ostalo u zemlji koja je, kažu, već propala. Prvoj je naslov 'Građanin plemić', i jedan je od većih zaloga uspješnosti drugog mandata intendantice Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ane Lederer. Druga predstava, ona koja će svoju 'uspješnost' i 'poštovanje struke' možda 'zaslužiti' tek za godinu dana, igra u Satiričkom kazalištu Kerempuh koji već desetljećima vodi Duško Ljuština, i znakovitog je naslova 'Čudo u Poskokovoj Dragi'.

Obje je postavio Krešimir Dolenčić.

Upravo je nevjerojatno koliko se slojeva tranzicijske zbilje, interesnih sfera, lica i naličja Hrvatske kao male zemlje za koješta, pokazuje supostavi li se dvije tako različite produkcije.

S jedne strane Molière i Lully, s druge Ante Tomić i Mišo Kovač. S jedne kičasto, kićeno i zlaćeno plemstvo, s druge zaleđe i kamen, gdje u zimi 'pivac stoji na jednoj nogi'.

Barokni plesovi, učenje stranih jezika, filozofija i znanost, sve to je samo nadgradnja želje za pripadanjem višoj klasi po svaku cijenu, a to je u srži Molièreovog komada. Tomićevi otpadnici, naprotiv, ne žele pripadati, jer zašto i bi kad tako otpadnuti struju ne plaćaju još od 1991. I nitko im ništa ne može.

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Koliko su nam elite naprlitani paunovi, ne treba dodatno pojašnjavati produkcija HNK

Detalji pojedine priče i nisu toliko važni. Ključno je to da je i hrvatsko kazalište napokon uspjelo prikazati kako zaista funkcionira domaće svakodnevlje. Tek spojene te dvije produkcije - jedna ozbiljna farsa, izuzetno vjerne i skupocjene opreme, od čaša do perika i Hrvatskog baroknog ansambla, a duga pučka lakrdija sa stripovski jednostavnom i jeftinom scenografijom, autentičnim kostimima 'za u polje' - daju ono što domaća zbilja jest.

Dvije su to prilično slične Hrvatske: ona koja ponavlja svoje pogreške misleći da se ruga drugima, i ona koja sama sebe prihvaća s utopijskom naznakom poboljšanja, samo kako bi umirila savjest.

Problem je, dakle, to što 'Građanin plemić' želi pokazati i dokazati da su nam elite pogrešne, da im običaji iz kamenog gena ili ravničarskog srca teško izlaze i da je vrhunac životnog uspjeha ipak posjedovati nogometni klub, po mogućnosti turski, kako bi i nadopisana satira sadašnjice ostala donekle vjerna izvorniku. Koliko su nam elite, ili ono što se ovdje uspjelo nametnuti u tom smislu, zaista skorosteci, štetne neznalice i napirlitani paunovi, ne treba objašnjavati prebogata haenkaova produkcija. Dovoljno je dva-tri puta kliknuti mišem ili daljinskim upravljačem.

'Čudo u Poskokovoj Dragi' pritom ne laže puno više, iako u realističnom prikazu pasivnih krajeva gradi iluziju koja nije satirična i na taj način se protiv te svoje satire i samo bori. Mate Mišo Kovač autentična je mjera hrvatske zbilje, kao i, na primjer, Sikira Denisa Lalića. Ante Tomić to dobro zna, ali zna to i Krešimir Dolenčić pa dopušta Igoru Kordeju štiklu zabijenu u srce Splita, ali u srcu Zagreba. Naizgled, dopušta i mogućnost da stanovnici Poskokove Drage prihvate da je jedan od njih možda drukčije seksualne orijentacije i, još gore, da je odabranik njegovog srca baš omraženi Purger. A to više nije ni satira nego iluzija, jednako udaljena od Ante Tomića, Miše Kovača ili Krešimira Dolenčića. I navodno otrežnjujući otklon od populističkog podilaženja.

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Borna Filic/PIXSELL

Rugajući se odozdo, 'Čudo u Poskokovoj Dragi' jasnije i točnije govori gdje smo

No to i takvo 'Čudo...', čak i u tom i takvom Kerempuhu, jasnije i točnije govori o onome gdje jesmo i gdje bismo mogli ili trebali biti samo zato što to čini odozdo, i tako, možda, ima više prava na svoje ruganje i svoju neistinu.

Bahati 'Građanin plemić', s druge strane, nastupa iz monopolističke pozicije nacionalnog kazališta koje sliku samog sebe lako i nevino pripušta na pozornicu i tako se, ne shvaćajući, ruga samome sebi. Čak i bez mucanja na koje su svi odjednom jako osjetljivi.

Obje slike, nažalost, vjeran su prikaz hrvatske stvarnosti, rastrojene između strojnica napunjenih još krajem prošlog stoljeća i Opernbala u mrežastim čarapama. Obje su namijenjene onima koji bi voljeli da struju nisu platili još od '91., pa da se barem malo osjećaju kao u vrhunski produciranoj farsi nacionalnog kazališta i, napokon, u glavnoj ulozi. Ulaznice ionako prodaje iluzija, a ne postavljanje pitanja.

Tako i podsvjesni odgovor na dilemu 'Tko želi biti gospodin Jourdain, a tko Jozo Poskok?' leži već u izboru: HNK ili Kerempuh.

Drugim riječima, HNK-ovo ruganje Jourdainu slično je nadmetanju političkih elita, kad demokratski pomazanici s jednakim plaćama i sličnim interesima jedni drugima pokušavaju nametnuti svoju viziju brige za sve nas. Ogledalo s pozlatom za publiku koja se smije pjesmici o kozi kao da se na domaćim svadbama pleše menuet, iluzija je koliko i pobjeda pravde Poskoka, malih ljudi dobrog srca, ali naoružanih do zuba.

Zato kostimirana lektira jednako dobro prolazi kao i alanfordovski prikaz suvremenih otpadnika. Hrvatsko kazalište konačno je postavilo točnu dijagnozu, ovdje je jedini realni izbor biti - tajkun ili hajduk.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi