ZVONIMIR DOBROVIĆ

'Hrvatska je u fašizam već duboko zaglibila'

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 27.06.2015 10:42
  • Objavljeno 27.06.2015 u 07:00
Zvonimir Dobrović

Zvonimir Dobrović

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo fotografija

Kao što kažu stihovi jedne pjesme 'orange is the colour of my revolution', Perforacije - festival koji voli narančasto, svojim posebnim poimanjem umjetničkog izražaja predstavlja na hrvatskoj kulturnoj sceni svojevrsnu malu art revoluciju. Umjetnički direktor festivala, koji se u Zagrebu događa od 26. do 29. lipnja, Zvonimir Dobrović poručuje da se tu se radi o predstavama koje nisu dopadljive na prvu, zabavne i pitke... One su intelektualna provokacija. O tome postoji li ona uopće u hrvatskom teatru, zašto su ekscesi danas glasniji od umjetnosti, kako se hrvatska desnica pravi da o umjetnosti sve zna, što je Feral Tribune značio za hrvatsko društvo, popričali smo s uvijek zanimljivim predsjednikom udruge Domino i pokretačem Perforacija

Perforacije ili tjedan izvedbenih umjetnosti kao međunarodni festival programski je usmjeren na regionalne nezavisne umjetnike čije se izvedbe temelje na plesnom, kazališnom i likovnom izrazu, a koji se ne uklapaju u neke konvencionalne umjetničke okvire. Što nam Perforacije kao takve nude ove godine, u kakvim ste projektima prepoznali novu umjetničku snagu i pomicanje granica arta?

Ove godine fokusiramo se na domaće umjetnike, može se reći da smo podrška autorstvu i umjetnicima na nezavisnoj sceni, pogotovo onima koji se bave eksperimentiranjem i istraživanjem u svom radu. Tu se Perforacije nameću kao vrlo potreban izvor dodatne potpore, ne samo logističke već i financijske. Na razini grada i države ta potpora za nezavisnu scenu se sve više osipa i smanjuje. Istovremeno, to što se ove godine fokusiramo na domaće umjetnike čini Perforacije zanimljivim festivalom i u širem kontekstu od Hrvatske. Naime imamo nekoliko premijera umjetnika kojima smo zainteresirali i dvadesetak kustosa iz Europe koji se dolaze upoznati s našom scenom i umjetnicima.

Ove smo godine selekcijom snažno ušli i u prostor suvremenog plesa što se pokazalo kao intuitivno dobrom odlukom s obzirom na to da je recimo Tjedan suvremenog plesa ove godine u programu imao tek jednu novu domaću produkciju. To ne bi bilo dobro da postane trend velikih festivala, a pogotovo mi je uvijek žao da je, primjerice, Festival suvremenog kazališta u svojim godinama postojanja imao, koliko sam pratio, jednu hrvatsku izvedbu, istinabog odličnog Leta 3. U svjetlu sve manjih mogućnosti za domaće umjetnike, potpuna orijentacija festivala isključivo međunarodnim programima porazna je činjenica i moram reći da festivali koji ne uključuju svoju domaću scenu u svoje programe s pravom su endemski u svijetu.

Promo fotografija

Promo fotografija

Izvor: Promo fotografije / Autor: Promo fotografija


Zvonimir Dobrović sa zvijezdama ovogodišnjih Perforacija Inom Sladić, Brunom Isakovićem i Damirom Bartolom Indošem

Postoji li neki sadržajni koncept kojim bi se mogao zaokružiti vaš ovogodišnji izbor?

Imamo previše programa i predstava ove godine da bih umjetno stvarao sadržajnu nit vodilju, jer nisam htio na taj način u najavama festivala navoditi publiku na ključ kojim bi se predstave trebale gledati. Ono što čitav program veže jest to da su to umjetnici koje ne možemo često vidjeti u institucionalnim prostorima, jer je to posve drugačija vrsta umjetničkog rada koji želimo potaknuti, eksperimentiranje s formom i idejom, pa i s odnosom s publikom gdje nije klasična podjela gledatelja i izvođača. Ono što me vodi i zanima u Perforacijama jest odmak i pomak koji intrigiraju na drugoj razini, to nisu predstave koje zabavljaju, uljuljkuju svojom pitkošću, one na jedan posve novi način preispituju sve, od pokreta, scenske prisutnosti, teksta, glasa, itd.

Kakav je utjecaj Perforacija na hrvatsku kulturnu scenu, koji vam je bio cilj kad ste pokrenuli ovaj festival?

Tijekom mog dugogodišnjeg rada na Queeru fokusirao sam se i ja možda i predugo na međunarodne umjetnike jer uvijek je poželjno dovesti inozemna imena u Hrvatsku, a to je upravo što iz iskustva sad mogu zamjeriti drugim festivalima kao stav koji je potrebno preispitati. Upravo zbog tog iskustva sam želio fokus vratiti na domaće umjetnike i one iz regije jer ono što sam primijetio kod svojih kolega kustosa u Europi da oni zapravo s ovog područja znaju vrlo malo umjetnika. Izaberu jednog ili dvoje i njih vrte u karuselu sljedećih pet godina otpisujući Hrvatsku i Balkan kao scenu, jer zaključuju da ta dva imena predstavljaju sve što se zapravo događa na ovim prostorima. Perforacijama sam htio podići vidljivost mnogih drugih umjetnika koji djeluju kod nas i istovremeno potaknuti mlade umjetnike da se bave autorskim radom i izađu iz svojih uobičajenih uloga. S te je strane festival u dobroj poziciji jer imamo vrlo zanimljivu generaciju mladih umjetnika trenutačno u Hrvatskoj, s kojima je inspirativno raditi.

Eksperimentiranje i istraživanje u umjetnosti sa sobom ponekad povlači i nit provokacije. Provociraju li Perforacije ili samo educiraju na jednoj posve novoj razini?

Klasične provokacije kakvu su neki mogli čitati na Queeru nema na Perforacijama. Neke stvari se tu pojavljuju koje možda nekom svjetonazoru mogu izgledati provokativno, ali to zapravo nije nešto čime se ikad trebamo zamarati, ne samo u artu. Korektnost te vrste mene ne zanima. Ponekad se čini nažalost, pogotovo u performansu, da se art često samo provokacijom izražava, da je više vidljiv kroz provokaciju, no lakmus papir za provokaciju kod svakog je drugačiji – kod nekog je to seks, za neke krv, za treće sperma.

Ono što Perforacije nude svojevrsna je intelektualna provokacija koja nas tjera na preispitivanje i promišljanje, a ne zgražanje, osim nad vlastitom glupošću što je vjerojatno jedina stvar nad kojom se vrijedi zgražati. Zbog trenutne političke situacije u Hrvatskoj i Europi koja skreće nadesno, to je kritičko razmišljanje itekako potrebno, a umjetnost je uvijek bila način da ga se potakne. Jedanaest golih ljudi u plesnoj predstavi Brune Isakovića 'Nečastive' na Perforacijama ne doživljavam kao provokaciju, no siguran sam da u Hrvatskoj postoje ljudi koji to doživljavaju tako i s te strane sliježem ramenima i kažem neka, onda to treba i potencirati. Tom Gotovac se prije nekih 40 godina skinuo gol i ljubio Zagreb, a prije godinu, dvije radili su remake tog njegovog performansa koji je postigao jednaku provokaciju kao i prije četiri desetljeća gdje su umjetnici bili privedeni zbog remećenja javnog reda i mira. S te strane kao da se ništa nije dogodilo, a istovremeno Gotovcu je postavljen hommage - reljefni otisak stopala u Ilici što je vrlo licemjerno. Na neki način se želimo kititi jednom idejom slobode, a zapravo je s druge strane kočimo.

photo by Kővágó Nagy Imre

photo by Kővágó Nagy Imre

Izvor: Promo fotografije / Autor: photo by Kővágó Nagy Imre

I vaša ideja slobode na Perforacijama je jednim dijelom 'zakočena'. Naime, dan prije otvaranja festivala cenzuriran vam je sadržaj. Što se točno dogodilo?

Da bismo najavili ovogodišnje Perforacije te predstavu 'Nečastive'  zakupili smo prostor na video zaslonima na Trgu bana J, Jelačića i Cvjetnom trgu od 13. - 28. 6. Međutim, dan prije otvorenja festivala, a zapravo 11 dana nakon ugovorenog roka, primili smo potpuno neočekivanu obavijest da je promotivni spot nepoćudnog sadržaja, jer ime predstave asocira na "nečastivog, sotonu, đavla, vraga, lucifera" i da se "u jednom kadru vidi gola bradavica ženskih grudi". U obavijesti o cenzuri kao razlog se spominju i 'polugola tijela'. Htio bih samo reći da se radi o bezočnoj laži - u predstavi su svi potpuno goli!
Nadalje, tvrtka se navodno konzultirala s Gradom i odlučila da vrijeđamo ćudoređe naših građana što rezultira time da se spot nije odvrtio u zakupljenim terminima, niti će se vrtiti, a tvrtka nije u mogućnosti ni napraviti povrat uplaćenih sredstava za kampanju koju nije izvršila.

Primjer Olivera Frljića ili Mani Gotovac govori da sve što nije mainstream u hrvatskom teatru skandalozno je i neprihvaćeno. Kako vi gledate na netoleranciju hrvatskog društva prema umjetnosti kao takvoj?

Ne bih rekao da je hrvatsko društvo netolerantno prema umjetnosti, naprotiv. Samo nam se ponekad tako nešto može činiti, jer netolerancija je uvijek glasnija od tolerancije. No ako o umjetnosti počnemo razmišljati kao o nečem što je dozvoljeno, a što ne, odškrinuli smo vrata koja nisu zdrava i zaglibili smo opako. Ne postoji ta definicija koja određuje što umjetnost smije, a što ne smije i to je ono najljepše. Zato i jest u svakom slučaju nedopustivo da netko, a posebno politika, čak i kroz političku klimu koju stvara, određuje što je umjetnosti dopušteno, a što nije.

Otvaranje Riječkih ljetnih noći gdje su Frljić i Blažević čitali facebook-komentare o svom radu, a koji su bili puni govora mržnje je eskaliralo u eksces, jer su se neki ljudi osjećali provociranima. Ta sloboda koju si onda oni koji se na najmanju stvar mogu osjećati provociranima uzimaju da budu agresivni sigurno ne može biti legitiman način rješavanja vlastitih frustracija i problema, a pod krinkom, u ovom slučaju ironično, patriotizma. Mi možemo debatirati da to nije možda najbolji performans iz ovog ili onog razloga, ali je kao protest ili performans ili oboje posve legitiman čin u umjetničkoj i društvenoj sferi. Nažalost, sve što Frljić radi promatra se kao provokacija i eksces, i teško mi je procijeniti intenciju uvijek, ali ne bih rekao da je sve uvijek u najboljoj funkciji teatra. S druge strane, očito je da ono što radi i kako radi nailazi na zanimanje i da se u tom procesu otkrivaju neke stvari koje su ispod tepiha.

Može li se reći da je hrvatska kulturna scena danas tek sjenka vlastitih mogućnosti?

U Hrvatskoj nema vizije razvoja kulture, ne postoji kulturna politika koja nalaže samoj sebi neke ciljeve. Nitko nije ozbiljnije pomislio podržati mlade nezavisne umjetnike koji će za deset godina možda preuzeti kulturnu scenu ili ući u institucije da bi se na nezavisnoj sceni nadalje oslobodio prostor za nove ljude koji će otići još jedan korak dalje u svojim umjetničkim pothvatima.

Većina čelnih ljudi u hrvatskim kulturnim institucijama, posebno u kazalištu, djeluje kao da nemaju entuzijazma za promjenama i pomicanjem granica hrvatske umjetnosti?

Postavljanje Frljića kao intendanta riječkog HNK-a bio je lijep potez, kao i Slavena Tolja na mjesto ravnatelja riječkoga Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Frljić je na mjesto intendanta, vjerujem, došao ne s ciljem vlastitog uhljebljenja nego s ciljem da nešto promijeni. To je jedini zdrav način ulaska u instituciju, sa željom da nešto promijenite nabolje i korištenja pozicije da se nešto napravi, a ne da se nastavi politika netalasanja koja podržava bilo koji status quo. Ako tako gledamo, ne znam kojem bih direktoru kazališta u Hrvatskoj vjerovao da su spremni raditi nešto za što su spremni i otići ako treba. Ne otići jer ih netko miče, nego jer je njima samima neodrživa takva situacija ako nisu u mogućnosti napraviti promjene koje žele. Art nije socijalna ustanova da u njemu 20 godina sjedi ista osoba, no u Hrvatskoj je upravo takva situacija najčešća.

Kako gledate na dolazak Dubravke Vrgoč na čelo HNK-a?

Vrgoč je nakon ZKM-a zagrebački HNK bio vrlo logičan korak u karijeri. ZKM je medijski bio nametnut kao najznačajniji i najeksperimentalniji teatar u Hrvatskoj, što se meni nije činilo da je točna procjena. Predstave su tamo bile vrlo građanski orijentirane i ne bih rekao da su baš izlazile iz okvira klasičnog teatra. U cijeloj gunguli koja se dešavala s HNK-om, taj izbor Dubravke Vrgoč na čelo HNK-a me nije iznenadio. Nove predstave HNK-a nisam pogledao, ali sam bio na par tribina filozofskog teatra gdje bi se okupilo 700 ljudi što me ugodno iznenadilo. Međutim, Thomas Piketty koji govori o kapitalizmu uopće ne spada u filozofski teatar niti je tamo bilo govora o kazalištu.

Gdje danas u hrvatskom teatru vidite njegovu ljepotu i snagu?

Jedan od izlaza vidim u decentralizaciji. Na riječkoj sceni se događa nešto već godinama, ali je ona prepuštena samoj sebi, pritom mislim na ljude koji su se okupili oko Drugog mora. U Splitu se događa IKS festival Nele Sisarić koja je krenula s jednom svojom idejom i sve što se razbuktalo dole ovih godina je zahvaljujući njezinoj posvećenosti toj ideji. Problem je što kad bi ona digla ruke od svog festivala zaključivši da je postigla sve što je mogla u okvirima svojih mogućnosti nitko to ne bi shvaćao kao problem. Starija generacija još uvijek drži sve kulturne platoe, prodor nove energije mladih umjetnika se ne podržava ni ne prepoznaje.

Ksenofobija hrvatskog društva kao da guši i uništava novu, odvažnu i drugačiju energiju mladih na kulturnoj sceni?

Ne mogu još shvatiti je li to smišljeno namjerno ili jer to slučajan rezultat jedne potpune sustavne nezainteresiranosti. Ne znam kad se stvaraju programi ili kad se odlučuje o potpori da li je to maliciozna ideja ignorancije ili je to situacija potpune nebrige.

Kakva je po vama sudbina hrvatske kulture ako desnica opet dođe na vlast? 


Mislim da će scena time samo živnuti, ljudi će se pokrenuti. Uvijek je bilo zanimljivije poigravati se s desnicom koja ima dovoljno materijala s kojim se možemo pozabaviti. Međutim, u krajnjoj liniji to je suludo da se time još moramo baviti. Ali ako već moramo onda se time bavimo do kraja. Npr. kod naše desnice koja se polako opet budi, a ono što me kod nje podsjeća na onu prošlu, je taj cijeli segment društva koji misli da zna što je točno, a što pogrešno – u svemu, i često nauštrb bilo koga drugačijeg. Oni znaju što znači biti dobar Hrvat, znaju što znači biti dobar građanin i na kraju znaju što znači dobra umjetnost u tom njihovom poimanju. Ono što se događalo u Rijeci kad su napali Frljića itekako podsjeća na fašizam koji je po svojoj definiciji isključenje bilo kojeg mišljenja drugačijeg od tvog. Po tome je Hrvatska u fašizam već duboko zaglibila. Kad već govorimo o tome, spomenimo i patriotizam koji znači i kritiziranje vlastitog životnog prostora s ciljem njegovog poboljšanja. Zato su po meni Feral Tribune devedesetih bile najpatriotskije hrvatske novine. I u onome što danas Dežulović piše ima više ljubavi prema Hrvatskoj nego mnogih koji se u patriotizam kunu.

Kao umjetnički direktor u godinu dana više vremena provedete na putovanjima diljem svijeta nego u Hrvatskoj. Kakav je osjećaj kad idete i kad se vraćate?

Da se razumijemo, meni je u Hrvatskoj raditi i lijepo i zanimljivo jer postoji cijela generacija umjetnika koji su kreativni i kvalitetni, a i naša scena je relativno mala pa se stvari brzo dešavaju. S druge strane važno je otići, dobiti drugu sliku i stvari staviti u perspektivu. Kad si u maloj sredini, vrlo je lako postati incestuozan u poslu, raditi s istim ljudima i razmišljati o istim problemima i rješenjima koja se pokažu da nisu rješenja. S te strane mi je važno raditi Queer u New Yorku, projekte s Australijom, Japanom i Brazilom zato jer mi to daje neku drugu vrstu horizonta i otvara mi druga pitanja koja tu nisu ni na vidiku.

Koji su vas projekti u svijetu posebno zaintrigirali i potaknuli na drugačije poimanje umjetnosti?

Nedavno sam bio u Australiji gdje sam naišao na brojne umjetnika koji su daleko otišli u svom traženju što znači biti na umjetnik. To je primjerice Victoria Spence koja se dugo bavila performansom, a sad se bavi temom smrti tj. organiziranjem alternativnih sprovoda. Provodi vrijeme s ljudima koji su smrtno bolesni i brzo će umrijeti te s njihovim obiteljima stvara sponu koja predstavlja srž njezine umjetnosti. Znači kroz art ona pomaže ljudima da se oproste jedni od drugih i da nauče na smrt gledati drugačije. Na prvu ruku to zvuči vrlo depresivno, ali na koncu to je vrlo pozitivan način umjetničkog djelovanja. Victoria Hunt je umjetnica aboridžinskih korijena koja kroz svoju umjetnost propituje odnos Zapada prema Aboridžinima, njihovoj povijesti i obitelji.

I na kraju koji biste projekt koji ide u tom smjeru propitivanja izdvojili na ovogodišnjim Perforacijama?

'Nečastive' su plesni performans jedanaest ljudi, što mi je već uspjeh da smo mogli producirati plesnu predstavu koja nije solo ili duet. Autor Bruno Isaković bavi se istraživanjem pokreta na način koji nije čest. Iz iskustva gledanja Nečastivih kao solo plesnog performansa kakav je u početku bio znam da se radi o nečem što ne nudi nešto što je dopadljivo ili dekoraciju pokreta koja nam privuče pažnju na prvu. Od toga Isaković odustaje i tu cijela priča postaje zanimljiva.

S tim ste performansom gostovali na tri kontinenta prošle i ove godine. Kakve su bile reakcije?
Vrijednost je svake umjetnosti u njezinoj univerzalnosti, a to smo s 'Nečastivima' pokazali u Japanu, Brazilu i SAD-u te u mnogim drugim zemljama gdje je predstava gostovala.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!