Nedavno završeni filmski dio Subversive Festivala ponudio je intrigantnu retrospektivu, odnosno, kako nam je u razgovoru otkrio njegov kustos Greg de Cuir Jr., više protukanon Crnog filma. Nasuprot uobičajenim klasicima, program je ponudio svjež, radikalan i subverzivan pogled na često zanemaren dio filmske povijesti. Poslastica njegove selekcije bio je "Sweet Sweetback’s Badasssss Song" Melvina Van Peeblesa iz 1971. godine, film koji je pokrenuo blaxploitation trend u Hollywoodu, koji su mnogi posjetitelji Dokukina KIC mogli pogledati prvi puta na velikom platnu, uz informativan i zabavan kustoski uvod. Takvim se sugovornikom pokazao i de Cuir Jr., kojeg smo jedva uhvatili, ispostavilo se, njegovog zadnjeg dana u Zagrebu. Naime, žurio je natrag je Beograd kako bi proslavio sinovljev rođendan. Razgovarali smo uglavnom o pionirima Crnog filma, blaxploitation filmu i utjecaju koji je izvršio na hip-hop i Quentina Tarantina te obitelji Van Peebles, ali i o održivosti pozicije nezavisnog kustosa.

Izabrali ste tucet filmova za ovogodišnje izdanje Subversive Film Festivala. Koji su bili kriteriji?

- Pokušao sam stvoriti protukanon. Postoji kanon očekivanih klasika crnog filma, bilo u Sjevernoj Americi, bilo u Europi, bilo u Africi. Ti su filmovi veoma poznati i odgovorni su za reprezentaciju čitavog korpusa Crnog filma. Htio sam kritički pristupiti tim filmovima i predložiti novi kanon, novi ciklus filmova koji govore o iskustvu crnaca, o kojima ljudi trebaju znati. Dakle, u skladu s temom festivala, bilo je potrebno osmisliti radikalan i subverzivan kanon Crnog filma – u estetici, politici, načinu proizvodnje i temama.

Kako biste definirali Crni film? Je li ga moguće definirati?

­- Mislim da nije moguće definirati Crni film isto kao što nije moguće definirati crnce. Crni film bi mogao i trebao imati različite forme, stilove, žanrove i raspoloženja. Kao i svaka umjetnička forma ili umjetnost, Crni bi film gledatelju trebao ponuditi čitav svijet. Jedna od stvari koje sam napravio u Locarnu, a ovaj je program odgovor na širu retrospektivu koju sam radio tamo prije nekoliko godina, bila je proširiti kanon, ali i istaknuti ljude koji nisu isključivo redatelji, nego i scenariste, diretkore fotografije, producente i glumce – kako bih pokazao da su bili podjednako važni u stvaranju crnog filma. To nije značilo da sam uključio samo crne redatelje. I drugi koji su sudjelovali u stvaranju crnog filma bi trebali imati nešto za reći.

Tko su bili njegovi pioniri?

- Ako ćemo razmišljati o nijemom filmu, možemo početi s Oscarom Micheauxom u dvadesetim godinama. Zatim možemo prijeći u tridesete i pričati o Spenceru Williamsu i njegovoj tvrtki Lincoln Motion Picture. U pedesetim i šezdesetim godinama vrijedi istaknuti Gordona Parksa, fotografa koji je postao filmaš i najavio modernost crnog filma. U sedamdesetima se pojavio Melvin Van Peebles, kum nezavisnog i modernog crnog filma. Mislim da su njih četvorica najvažniji.

Što su blaxploitation filmovi?

- Blaxploitation je trend u holivudskom filmu koji je nastao kao odgovor na ono što je 1971. godine postigao Melvin Van Peebles s filmom "Sweet Sweetback's Baadasssss Song". Dakle, to je bila komercijalizirana, odnosno pretjerano komercijalizirana verzija tog filma. Holivudski producenti su često kopirali ono što je prolazilo kod publike, naprimjer kad su vidjeli crnce na filmskom platnu, nasilje, seks, akcijske zaplete koje su smatrane obilježjem filmova B produkcije, ideje o revolucije, kontroverzne političke poruke – pomiješali su sve to, stvorili proizvod i uspješno prodavali publici. Ali nije to bio samo proizvod Hollywooda, nego i prilika za crne glumce, redatelje i scenariste, koji su prvi puta imali mogućnost raditi s velikim budžetima i predstaviti viziju crnog filma široj publici.

Kako je to povezano s hip-hopom?

- Oho! Rekao bih da su blaxploitation filmovi jedno od sjemena hip-hopa. Možete vidjeti brojne tragove tih filmova u hip-hopu – bilo u imenima likova, semplovi za glazbu iz filmova, bilo priče koje su ispričane u hip-hop glazbi i kulturi. Mogli bismo reći da su blaxploitation filmovi bili prototip onoga što će postati hip-hop. Ako pristanemo na to, morali bismo reći da su Crne pantere, koje su izravno i neizravno utjecale na blaxploitation filmove, prvi izraz hip-hop stava ili estetike. To je korijenje hip-hopa.

Poznato je da je Quentin Tarantino crpio inspiraciju iz blaxploitation filmova. Odakle mu to?

- Tarantino ima specifičan odnos s tim filmovima zato što je odrastao u toj eri, dakle u sedamdesetim godinama. Vrsta kina u koje je išao i filmove koje je volio su često bili žanrovski filmovi ili filmovi B produkcije, što su uglavnom bili blaxploitation filmovi. Kao i njegova majka, imao je mnogo prijatelja crnaca koji su ga vodili u kino, gdje je i postao filmofilom. Mislim da se to vidi u njegovim filmovima, pogotovo u "Jackie Brown". Tarantino je, po meni, snimio najvažniji neo-blaxploitation film, nazovimo ga tako, slično kao što je "Pakleni šund" vjerojatno najvažniji neo-noir film. Imate Pam Grier, glazbu iz te ere i postmoderne postupke. On je dijete kina i televizije – nisu tu samo blaxploitation filmovi, nego vesterni, ratni filmovi i filmovi noir. Međutim, želim vjerovati da blaxploitation filmovi imaju posebno mjesto u njegovu srcu i da su neki od njih njegovi omiljeni filmovi. U svakom slučaju, novim je generacijama predstavio taj fenomen.

Po čemu je značajan film "Sweet Sweetback's Baadasssss Song", jedan od mnogih koje ste izabrali za ovogodišnje izdanje festivala?

- To je jedan od najvažnijih Crnih filmova ikad snimljenih – jedan od najutjecajnijih, jedan od politički najbitnijih i jedan od financijski najuspješnijih. Melvin Van Peebles bio je pionir u mnogim stvarima: predstavio je novu viziju crnaca na filmskom platnu, predstavio je kulturu Crnih pantera široj publici i predstavio je novi način produkcije ili financiranja. Bilo je i ranije ljudi koji su snimali nezavisne filmove – spomenuo sam Oscara Micheauxa – no Van Peebles je uzeo komadiće rada svojih prethodnika, pomiješao ih u modernu formulu i snimio remek-djelo nezavisnog filma, što je značilo da ga je financirao samostalno, režirao, montirao i čak pridonio glazbom, budući da nije imao novca za profesionalce – morao je zavrnuti rukave, potpuni je autor. To je bilo jedinstveno jer u Hollywoodu postoji jasna podjela rada. Ljudi su zatim krali od njega kako bi napravili blaxploitation filmove. Bio je i dovoljno hrabar da odbije holivudske producente koji su mu nudili da snima za njih, ali je vjerojatno shvatio da tamo ne bi mogao snimiti što želi, da ne bi imao autorsku slobodu.

Po čemu je značajan njegov sin Mario?

- Njegov sin Mario je zaista važan glumac i redatelj, pojavio se u spomenutom filmu, gdje glumi mlađu verziju vlastitog oca, što je zanimljivo. Ako se vratimo hip-hopu, snimio je "New Jack City", jedan od najvažnijih hip-hop filmova, što je također žanr o kojem se može govoriti. Snimio je i filmove o Crnim panterama i o svom ocu, u kojem je ispričao njegovu priču. Naslijedio je očevu strast, a i njegova kći je glumica. Možemo reći da je obitelj Van Peebles "prva obitelj" crnog filma.

Kakvo je vaše mišljenje o suvremenom crnom filmu, naprimjer o filmovima poput "Black Panther" ili "Get Out"?

- Ima mnogo sjajnih redatelja koji snimaju sjajne filmove, a i više je prilika za crne redatelje, ali to i dalje nije dovoljno. Mene više zanima novi film i video koji snimaju crni video umjetnici. Mislim da postoji svojevrsni novi val u tom polju premda se ne može reći da je to toliko novo, jer mnogi od njih snimaju već 10, 15 ili 20 godina. Dakle, više me zanima avangarda, umjetnici poput Kevina Jeromea Eversona, Christophera Harrisa, Cauleen Smith ili Karimah Ashadu. To su redatelji koji pomiču granice kako bi mainstream redatelji mogli iskoristiti njihove postupke i predstaviti ih mainstreamu. Polje je globalno, ne radi se samo o SAD-u.

Nezavisni ste kustos. Je li ta karijera održiva?

- To je sjajno pitanje! Ah, moglo bi se reći da je, ponekad. Svijet se ubrazno mijenja i inflacija žestoko udara. Ne mogu ponuditi konačan odgovor na to pitanje, tek ću vidjeti. Radim to već petnaestak godina, ali ja sam pomalo lud, ne bih to nikome preporučio. Naravno da ne možete živjeti od toga, kao što ne mogu ni nezavisni umjetnici. Morate malo predavati, malo pisati ili raditi kao producent u kulturi. Važno je biti otvorenog uma i pratiti što se događa, odnosno pratiti posao, ići za njim. Tada to može biti održivo.