KNJIŽEVNA KRITIKA

Francuska veza – od udvorne ljubavi do Fufina carstva

  • Autor: Katarina Luketić
  • Zadnja izmjena 11.04.2011 10:35
  • Objavljeno 11.04.2011 u 09:52
srce ekg

srce ekg

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinkstockphotos.com

Esej 'Paradoks ljubavi' Pascala Brucknera je potaknut i njegovim osobnim iskustvom, preobrazbom od vatrenog šezdesetosmaša do kritičara ideje slobodne ljubavi koja je shvaćena u tom pokretu najviše kao slobodna razmjena partnera, kao seks bez granica

Kada kao Francuz na francuskom jeziku pišete o ljubavi onda to podrazumijeva da ste okruženi brojnim slavnim francuskim knjigama na tu temu i da vodite dijalog s mnoštvom francuskih pisaca koji čine bogatu tradiciju tamošnjeg literariziranja ljubavi, erotike i seksualnosti, nenadmašenu u drugim europskim jezicima.

Naravno, i kao ne-Francuz i govornik nekog drugog jezika možete baštiniti to naslijeđe i smatrati markiza De Sadea, Flauberta ili Houellebecqa svojim istinskim duhovnim srodnicima – jer, literatura para nacionalne šavove. Ipak, unatoč tome, drukčije je ako je već u vašem jeziku, u različitim diskursima i s mnoštva različitih pozicija tematizirana dramatika ljubavi i braka, sentimentalnosti i okrutnosti, erotizma i gubitka želje... Jer, u tom se slučaju, pišući oslanjate na postojeće; posuđujete, osporavate i/ili potvrđujete ono već izrečeno i sačuvano u kulturnom pamćenju.

Za razliku od francuskih, hrvatski pisci, na primjer, nisu često raspravljali o ljubavi ili seksualnosti, bili su više opsjednuti nacionalnim određenjem, kolektivnim identitetom ili odnosom prema državi. Intima i emocije kao da nisu dostojne teme ozbiljnog promišljanja; filozofsko-esejistički diskursi ih preziru, dok ih umjetnička proza često banalizira. Zato se pišući o ljubavi danas i ovdje, na hrvatskom jeziku, možete osjećati izgubljeno poput brodolomca na pustoj obali, bez tragova, bez semantičkih zaklona, koji bi upućivali na to da je netko prije vas tu bio.

Algoritam

Algoritam

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Što sa slobodnom ljubavi?

U dijalogu sa značenjima, predodžbama, figurama... filozofskih i književnih tekstova impresivne francuske biblioteke o ljubavi nastao je i 'Paradoks ljubavi' mondenoga filozofa Pascala Brucknera. Taj je esej ispisan u svojevrsnim replikama, suglasjima i razlikama prema onome što su napisali toliki prije njega – Montaigne, Rousseau, De Sade Balzac, Rougemont, Bataille, Barthes, Foucault, pri čemu oni ponekad nisu izravno imenovani, već se njihova misao tretira kao dio opće problematike ljubavi.

Esej je potaknut i Brucknerovim osobnim iskustvom, njegovom preobrazbom od vatrenog šezdesetosmaša do kritičara ideje slobodne ljubavi koja je shvaćena u tom pokretu najviše kao slobodna razmjena partnera, kao seks bez granica.

S ideologijom '68 Bruckner je već bio raskrstio 1977. godine u knjizi 'Novi ljubavni nered' koju je napisao zajedno s Alainom Finkielkrautom, tražeći svojevrsnu emotivnu obnovu ljubavnih odnosa.Za razliku od te knjige, 'Paradoks ljubavi' je manje manifestan, znatno obilježen aktualnim teorijama o konzumerizmu i ideologiji tržišta, a i samim autorovim priznanjem o porazu seksualne revolucije koji nije izazvan niti AIDS-om niti kapitalizmom, već činjenicom da su šezdesetosmaši jednostavno ostarjeli. Bruckner smatra da bi ideja slobodne ljubavi, ranije pogrešno tumačena samo kao pravo na promiskuitet i iživljavanje (mladoga) tijela, trebala biti transformirana u neki oblik umjerene osjećajnosti koja će pomiriti našu težnju za pripadanjem i našu potrebu za neovisnošću, taj temeljni paradoks ljubavi koja spaja i slobode koja razdvaja.

Tiranija intimnosti i sentimentalna histerija

Pokušavajući razraditi taj paradoks, Bruckner ponekad pribjegava klišejima poput onoga: 'sloboda nije raspuštenost, nego veća odgovornost', koji su dovoljno efektni i dovoljno nekonkretni da se mogu samo prepisati u kakvu bilježnicu-suvenirnicu dojmljivih citata. Takvi su iskazi dio Brucknerova pisanja, zbog čega ga nerijetko neki kritičari svrstavaju u intelektualce opće prakse koji se bez obzira na prigodu razmeću ovakvim apstrakcijama.

S druge strane, kad odstranimo autorovo filozofsko pozerstvo, naići ćemo u ovom eseju na poticajnu kritiku suvremenosti koja možda nije osobito originalna – jer pabirčena je iz mnogih utjecajnih teorija – ali je ovdje na zanimljiv način utkana u tematiku ljubavi i seksualnosti. Riječ je najprije o razmatranjima o tiraniji intimnosti te prevlasti ispovjednog diskursa i jeftinog jezika emocija u današnjem društvu.

Za Brucknera mi živimo u vremenu 'sentimentalne histerije', zatrpani ili proganjani sa svih strana tuđom intimnošću (na koju odgovaramo izljevom one vlastite), te prisiljeni na srdačnost, otvorenost i razmjenu osmjeha u susretu s drugima ili s partnerom. Zapravo, stalno žudimo za osjećanjem 'ushićenosti' koja daje smisao našem životu i tjera ono čega se grozimo – dosadu. Pri tome seksualnost se tretira kao garant uspjeha, odnosno kao barometar bračnih ili uopće partnerskih odnosa, koji se svako toliko konzultira kako bi se utvrdilo je li u svakom trenutku emotivna prognoza stabilna.

Kupovanje i zavođenje

Sferu intimnosti na današnjem Zapadu osvojio je konzumerizam, pa su i seksualno uzbuđenje, i zavođenje, i ljubavni odnosi, s pravom primjećuje Bruckner, podređeni zakonitostima tržišta – partneri se izmjenjuju poput robe, osvajanje je kupovanje, tijela imaju svoju istaknutu vrijednost, a nju određuju mediji, seksualni inženjering itd. Poželjno je tijelo ono koje ima određene atribute, nerijetko zamišljene prema modelima iz zabavne ili pornografske industrije, pri čemu iz tržišne utrke ispadaju oni drukčiji, a to su već oni koji nisu više mladi.

Tretman tijela/golotinje i muško-ženskih odnosa (a u cijeloj knjizi govori se uglavnom o heteroseksualnim odnosima) u pornografskoj industriji osvojio je druge sfere društva, čak i brak koji, po Bruckneru, danas sve više od nekadašnje predodžbe o mirnoj luci postaje zona seksualnog eksperimentiranja. Došlo je do opće normalizacije pornografskih figura – odijevanja, ponašanja, gestikulacije, seksualnih praksi... – te normalizacije svega do jučer vulgarnoga, što vrlo dobro pokazuje njegov mini esej 'Fufino carstvo'.

U ime ljubavi

Osim u vidu kritike društva konzumerizma i 'bijednog blagostanja', Bruckner na više mjesta u knjizi problematizira odnos između ljubavi i ideologije/države, osjećanja sreće pojedinca i sreće zajednice. Tako se u jednom poglavlju obrušava na katoličanstvo i komunizam koji su u ime ljubavi provodili tiraniju, nasilje i zatiranje drugih.

Da, povijesno istinito i u teoriji više puta pokazano – no što je s drugim sustavima, drugim totalitarnim modelima, s današnjim Zapadom i njegovim njegovanim neoliberalizmom koji je ustoličio konzumerizam kao vrhunsko načelo življenja? Bruckner to preskače, ne propituje metode današnjih demokracija odanih 'etici' kapitala, pa zato ostaje dojam da mu je bilo važnije očešati se u knjizi o filozofsku ljevicu negoli se temeljito uloviti ukoštac sa spomenutim paralelizmima ili zloupotrebom ljubavne retorike.

Primjer u kojoj je takva analiza provedena jest duhovita, britka i inteligentna polemika 'Protiv ljubavi' teoretičarke Laure Kipnis (također prevedena u Algoritmovoj biblioteci Facta), u kojoj se odlično pokazuje koliko je pritisak društva na pojedinca da živi ljubav povezan s oblicima državne represije i kontrole. Fokusiranost, hrabrost i svježina uvida Kipnisove, s kojima se uopće ne morate slagati da bi vas se dojmili, upravo su ono što Bruckneru nedostaje. Njegov melankolični šarm s povremenim kritičnim iskrenjima ne može zamaskirati njegovu analitičku tromost.

Pascal Bruckner: Paradoks ljubavi – esej, prevela Ljiljana Novković, Algoritam, Zagreb, 2010.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi