CHRIS LESLIE

[FOTO] Škotski fotograf prati Balkan već 24 godine, a sada je objavio i knjigu o putovanjima regijom. Otkrio nam je kako je razvio opsesiju ovim krajevima

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 13.12.2020 22:03
  • Objavljeno 13.12.2020 u 17:22
Chris Leslie objavio je fotoknjigu u kojoj donosi brojne fotografije iz Sarajeva i Pakraca poslijeratnih 1990-ih, u kojima je volontirao kao fotograf

Chris Leslie objavio je fotoknjigu u kojoj donosi brojne fotografije iz Sarajeva i Pakraca poslijeratnih 1990-ih, u kojima je volontirao kao fotograf

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie/Adnan Saciragic/Neven Bučević

Veza između škotskog fotografa i filmaša Chrisa Leslieja i Balkana započela je prije 24 godine, a on o njoj progovara u nedavno objavljenom 'Balkanskom putovanju', dvojezičnoj knjizi fotografija i eseja koja nas vraća u razorene Pakrac i Sarajevo, u kojima je autor kao mladi volonter netom nakon završetka rata podučavao djecu crno-bijeloj fotografiji. Knjiga se, osim toga, ovim i drugim gradovima regije vraća kasnijih godina, nudeći tako pogled na razvoj prostora bivše Jugoslavije od poratnih 1990-ih naovamo. U razgovoru za tportal Leslie otkriva kako je uopće razvio 'opsesiju' Balkanom, koga najviše pamti iz Pakraca i kako doživljava današnje Sarajevo

Kao i većina ljudi, kaže nam Chris Leslie, autor projekta i knjige 'Balkansko putovanje', i on je početkom 1990-ih ratove zemalja bivše Jugoslavije gledao na televiziji, sa sigurne daljine, iz malog škotskog grada Airdrieja.

'Ono što sam znao o toj regiji bilo je ograničeno na ono što sam vidio u vijestima: zapaljene zgrade, civili koji bježe od snajperske vatre, djeca u suzama, granate, ulice natopljene krvlju, vika starih nena s maramama na glavi. Vijesti su to etiketirale kao seriju ratova koje je bilo nemoguće zaustaviti, kao sukobe koji su beskonačni, neumoljivi i neizbježni. Govoreno nam je da su etničke skupine od kojih se sastoji Jugoslavija desetljećima, stoljećima mrzile jedne druge. Prastare balkanske mržnje, gdje su sve strane podjednako krive - najbolje ih se kloniti. To je bio narativ koji nam se nudio, ne samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, nego u čitavoj zapadnoj Europi, zato što je bio koristan kao opravdanje da se ne čini ništa. I ja sam promatrao sve s nevjericom, počešao bih se po glavi, a zatim se isključio iz tih događaja', kaže Leslie, dodajući da je tada bio u kasnim tinejdžerskim godinama i ratovi na tlu bivše Jugoslavije činili su mu se kao daleki, paralelni svemir.

Pogled snajpera, Sarajevo, 1999.

Pogled snajpera, Sarajevo, 1999.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

Sukob je još uvijek bjesnio nekoliko godina kasnije, kad je krenuo na fakultet. Bio je dodiplomac psihologije koji je 1995. studirao i u SAD-u. Ondje je upoznao i hrvatske studente.

'Nitko nije govorio o ratovima, nikoga nije bilo briga niti je pitao o njima. Svi smo bili u ranim dvadesetima i nismo znali pokazati Hrvatsku ni na mapi. No u svibnju 1995., kad je počela operacija Oluja, sve se to promijenilo i moji su hrvatski prijatelji bili šokirani i zabrinuti. Nisam imao predodžbu o tome što to sve znači', kaže Leslie te se, birajući temu završnog rada, i sam okrenuo sukobima u Jugoslaviji, shvaćajući da ima puno pitanja.

'Htio sam ispraviti to svoje veliko neznanje. Iste godine diplomirao sam s tezom pod naslovom 'Snage iza nacionalizma i etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji'. U tih sam 10 tisuća riječi tek maglovito pojasnio sukobe, ali, ono što je važnije, rad je pokrenuo moju opsesiju Balkanom', kaže Leslie te je nakon toga odlučio pokušati volontirati. Sastavio je biografiju i u njoj dodao fotografiju kao interes, mada dotad niti je fotografirao, niti je imao fotoaparat. Uskoro su ga zaista pozvali da se pridruži maloj nevladinoj organizaciji u ratom razorenom Pakracu. Trebao je, kako je doznao na svoj užas, pomagati u vođenju projekta koji podučava djecu crno-bijeloj fotografiji. Nakon početne panike upisao je brzinski tečaj fotografije, kupio džepni vodič za 35-milimetarsku fotografiju i naoružan srpsko-hrvatskim rječnikom zaputio se u Hrvatsku.

Pakrac, 1996.

Pakrac, 1996.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

'Prvo odredište bio mi je Zagreb, kamo sam sletio u kolovozu 1996. Grad je bio u punom ljetnom zamahu, prepunih barova, restorana, s muzikom uživo i bogatom kulturnom ponudom. Sreo sam se s hrvatskim prijateljima koje sam upoznao u SAD-u i oni su me proveli gradom. Nije bilo nijedne uništene zgrade niti ijednog zida s fasadom probušenom od metaka. Ovo nipošto nije bila ratna zona za koju su mi rekli da je očekujem. Kad sam ljudima u Zagrebu rekao da ću volontirati u Pakracu, odmahivali su glavom u nevjerici: 'Zašto Pakrac? Nisam li vidio predivne obale i otoke?' Mislim da je ovo pogoršalo situaciju kad je u pitanju moj doživljaj Pakraca - stekao sam dojam da ga neki Hrvati doživljavaju kao sramotu, kao utjelovljenje rata i mjesto u koje nitko nije želio ići. Razumljivo, Hrvatska je htjela krenuti dalje', kaže nam Leslie, kojemu je iluzija da je u zemlji ipak sve normalno nestala otprilike nakon sat vožnje vlakom iz Zagreba do Pakraca. Kako se približavao tom gradu u zapadnoj Slavoniji, krajolik i kuće postajali su sve strašniji, prisjeća se, i posvuda je vidio prizore uništenja.

Pakrac, 1996.

Pakrac, 1996.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

'Pakrac je bio kao neki drugi svemir, užasno uništen i duboko tužan. Tenzije su se i dalje osjećale, podjele su ostale i nije se puno toga obnovilo. Nekadašnja linija fronta koja je razdvajala grad bila je linija razdvajanja koju je prelazilo malo ljudi. Hrvati su uglavnom živjeli u gradu, a Srbi, uglavnom starije gospođe, u okolnim selima. Ali nakon nekoliko mjeseci života i rada u obje zajednice Pakrac je za mene postao nešto drugo, od mjesta tuge i uništenja postao je mjesto izdržljivosti i ljubaznosti', kaže Leslie.

Pakrac, 1996.

Pakrac, 1996.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

U Pakracu je proveo četiri mjeseca.

'Upoznao sam mnoge divne ljude, ali najdraže su mi uspomene na Ljubu Gajić. Ona je izgledom i ponašanjem bila klasična balkanska starica, s maramom na glavi i impresivnim rječnikom punim psovki. Nalikovala je na sve one starice koje sam viđao u vijestima ranih 1990-ih i čim sam je upoznao, osjetio sam neposrednu, toplu vezu s njom. Sjekao sam drva za nju, pomagao joj oko nekih sitnih popravaka i jednostavno smo si pravili društvo. Nisam znao puno srpsko-hrvatskog, ali smo uspijevali voditi neku ograničenu konverzaciju uz pomoć mog rječnika fraza, puno mimike i smijeha te povremenih čašica njene domaće šljivovice. Onih dana kad bih imao sreće i kad bi Ljuba dobila svoju crkavicu od penzije, napravila bi nam veliki lonac graha. Jednostavni su to užici u paralelnom svemiru čiji sam dio tada uvelike bio', prisjeća se Leslie, a ima malo sačuvanih fotografija iz Pakraca, mada ima pregršt Ljubinih. Od petnaestak roli filma, koliko ih je ponio sa sobom, samo je osam ostalo netaknutih. Ostale su izgubljene ili oštećene.

Ljuba Gajić ispred svoje kuće, Pakrac, 1996.

Ljuba Gajić ispred svoje kuće, Pakrac, 1996.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

Sljedeća Lesliejeva postaja bilo je Sarajevo u jesen 1996., nakon rata i opsade. Iako ga je Pakrac itekako pripremio za život u ratom razorenom okruženju, na ono što je tada vidio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine ništa ga nije moglo pripremiti, kaže nam.

'Grad je izgledao zastrašujuće. Uništenje je bilo nadrealno i naizgled potpuno: posvuda krateri od granata i udubljenja od eksplozija; bolnice, uredi i tvornice u ruševinama. Bio je to urbicid, Dresden ili Staljingrad kasnog 20. stoljeća. Svatko tko je preživio opsadu imao je neku noću moru za pričanje. Međutim tada, te kasne 1996., nakon rata i opsade, grad je uživao svoju napokon zadobivenu slobodu. Sarajlije su u velikom broju izlazili na svoje ulice prepune ožiljaka, sastajali se s prijateljima i pili kavu, sigurni da ih neće pogoditi snajper ili granata. Bilo je to vrijeme jednostavnih užitaka. Rat je bio gotov i život se vratio poput stranca. Nesigurnosti oko budućnosti, nezaposlenost, PTSP i ponovna izgradnja grada doći će kasnije, postupno', kaže Leslie. Iako fotoprojekt u Pakracu nikad nije zaživio kako treba zbog nedostatka sredstava, to mu je bio poticaj da 1997. pokrene vlastiti program za djecu u Sarajevu, pod nazivom 'Sarajevska djeca iza i ispred fotoobjektiva'.

Sarajevsko naselje Dobrinja, 1996.

Sarajevsko naselje Dobrinja, 1996.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

Koristeći doniranu opremu iz Škotske, postavio je improviziranu tamnu komoru i organizirao satove fotografije u podrumu doma za djecu bez roditelja Bjelave.

'Nakon opsade u domu je stanovalo više od 130 djece (i beba i onih starijih). Radio sam s djecom u dobi od šest do 16 godina, podučavajući ih zbog nepoznavanja jezika tek osnovnim fotografskim tehnikama: snimanju 35-milimetarskim SLR fotoaparatima, razvijanju filmova i izrađivanju fotografija', kaže Leslie.

Kada se pročulo za tečaj, priključilo mu se još djece iz naselja.

'Bio sam jako iznenađen interesom i, mada je nekad bilo kaotično, ti su satovi nekako uvijek dobro prolazili. Htio sam pružiti kreativan prostor djeci koja su se skoro čitavog života nosila s ratom i opsadom. Zato je tečaj morao biti jednostavan, praktičan i, ono najvažnije, zabavan. Djeca su slobodno trčala po ulicama i fotografirala sve što ih je zanimalo – njihova igrališta, prijatelje, omiljena druženja, i sve to s uništenim gradom u pozadini', prisjeća se Leslie.

  • +11
  • +8

A Balkan Journey, Chris Leslie

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

Volontirao je tri uzastopna ljeta, radeći u lokalnom supermarketu u Škotskoj kako bi si financirao putovanja.

'Do 1999. znao sam da ću morati započeti nekakvu karijeru pa sam se dogovorio da prepustim vođenje projekta jednom od starijih učenika. Projekt 'Sarajevska djeca iza i ispred fotoobjektiva' bio je izuzetno iskustvo i za mene i za moje učenike i doveo je do dugogodišnjeg prijateljstva kako s njima, tako i sa Sarajevom', ističe Leslie, dodajući da je više puta posljednjih godina posjećivao Sarajevo, a 2018. ponovno se povezao sa svojim bivšim učenicima na novom projektu u sklopu kojega ih je fotografirao kao odrasle, doznajući informacije o njihovim životima danas.

'Kad smo 1990-ih radili na projektu, nitko nije govorio o ratu ili o opsadi. Ta su djeca bila sretna što su sve preživjela i to su dobro znala. Bili su mladi i htjeli su se barem malo zabaviti, okupirati nečim drugačijim. Mnogima je taj fotoprojekt, pretpostavljam, to i omogućio. Kad sam se 2018. opet susreo s njima, svi su puno govorili o svome djetinjstvu, projektu, ali i o ratu i opsadi. Kako su to doživjeli u formativnim godinama, i godinama kasnije osjećali su posljedice. Jedna od mojih bivših učenica, Dina, rekla mi je kako joj je fotoprojekt bio važan jer joj je nakon rata, kao djevojčici, život bio još teži. 'Rat je meni kao djetetu bio norma i u njemu su svi bili jednaki', rekla mi je. 'Nitko nije imao ništa. Ali nakon rata, kad su se ljudi vraćali, imali su lijepu odjeću, lijepe školske stvari, a mi smo morali nositi staru odjeću koja nam je bila premala. To su bili najgori trenutci za mene', rekla mi je', kaže Leslie.

Druga bivša učenica, Dženita, koja je 2018. imala 32 godine, rekla mu je kako je jednostavno voljela fotografirati. 'Voljela sam taj miris tamne komore. To su sretna sjećanja, jer biram se sjećati samo dobrih stvari iz djetinjstva. Ne želim se sjećati loših stvari…'

Dženita Hodžić, Sarajevo, 1997.

Dženita Hodžić, Sarajevo, 1997.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

Dženita Hodžić, Sarajevo, 2018.

Dženita Hodžić, Sarajevo, 2018.

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Chris Leslie

'Svatko tko je preživio sarajevsku opsadu ili je bio dovoljno star da je se sjeća, ima veoma jaku vezu s gradom i osjeća veliku ljubav prema njemu', kaže Leslie.

'Nema sumnje da je Sarajevo 25 godina kasnije ponovno predivno, ali kao i u mnogim drugim slučajevima, kad zagrebete ispod površine, dobit ćete potpunu sliku grada koji je težak za život - nezaposlenost je visoka, plaće su male, a zemlju opterećuju problemi s politikom i korupcijom. I nakon 25 godina sjećanja na rat još su svježa i zato je važno da se tu traumu priznaje i da se s njom nekako nosi. Mnogi mladi u kasnim tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima, a koji su rođeni tijekom ili neposredno nakon rata, nemaju nikakvih stvarnih sjećanja o njemu. Umorni su od nacionalizma i još uvijek prisutne ratne retorike. Sve je više mladih koji kažu da to nikad nije bio njihov rat i da ne moraju dan-danas nositi svu njegovu težinu, da on ne smije vući cijelu zemlju dolje', kaže Leslie.

Chris Leslie za svoj je prvi dugometražni dokumentarni film 'U potrazi za obitelji' (Finding Family) 2014. osvojio dvije nagrade BAFTA Scotland. Film govori o Oggiju Tomiću, jednom od djece iz doma u Bjelavama koju je podučavao fotografiji u Sarajevu, a koji se godinama kasnije iz Cambridgea vratio u svoj rodni grad da bi pronašao majku

Chris Leslie za svoj je prvi dugometražni dokumentarni film 'U potrazi za obitelji' (Finding Family) 2014. osvojio dvije nagrade BAFTA Scotland. Film govori o Oggiju Tomiću, jednom od djece iz doma u Bjelavama koju je podučavao fotografiji u Sarajevu, a koji se godinama kasnije iz Cambridgea vratio u svoj rodni grad da bi pronašao majku

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Adnan Saciragic

'I za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, ako žele prosperirati, bitno je da ih se prestane doživljavati prvenstveno kao mjesto neraskidivo vezano uz rat i tragediju. Zemlja ima toliko toga ponuditi, ali ima još i puno posla pred sobom', zaključuje Leslie, dodajući da već dugo vremena nije bio u Pakracu.

'Planirao sam se vratiti tamo prije koronavirusa, ali onda se sve odgodilo. Čim se ponovno bude moglo putovati i kad zima malo popusti, definitivno se vraćam Hrvatskoj. Prvo Zagreb, pa Vukovar u unajmljenom autu, pa onda nekoliko dana Pakraca. To bi mi bio odmor iz snova u 2021!'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!