SALMAN RUSHDIE

Fetva zbog koje smo saznali za radikalni islam

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 11.01.2012 15:07
  • Objavljeno 11.01.2012 u 15:07
rushdie

rushdie

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Iako se 14. veljače u široj javnosti povezuje s Valentinovom, u svijetu književnosti, ali i politike ovaj je datum zapamćen i po tome što je 1989. godine Salman Rushdie baš na taj dan zaradio smrtnu presudu od tadašnjeg iranskog vođe, ajatolaha Homeinija

Povod vjerojatno najslavnijoj svjetskoj fetvi bio je Rushdiejev roman 'Sotonski stihovi', za koji je Homeini zaključio da je bogohulan te da ismijava proroka Muhameda i općenito se nedovoljno pokorno i skrušeno odnosi prema fundamentalnim mitovima islama.

Velik dio svjetske javnosti bio je šokiran i takvim iščitavanjem Rushdiejevog romana, a još više smrtnom presudom koja je njime rezultirala, jer se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća nije previše često događalo da se piscima prijeti smaknućem zbog njihovih književnih djela. S druge strane, Homeinijeva fetva, koja je bila potpomognuta i novčanom nagradom, predstavljala je opasan, ali važan podsjetnik da književnost uvijek ima i svoju političku dimenziju, što se lako zaboravlja u postmodernizmu i njegovim literarnim igrarijama.

Homeinijev proglas, objavljen na Radio Teheranu, postao je vijest i dana i mjeseca, a na kraju i cijele godine, uz rušenje Berlinskog zida kao jedinu pravu konkurenciju. Naravno, 'Sotonski stihovi' su automatski postali bestseler, a mnogima nakon čitanja knjige uopće nije bilo jasno u čemu je problem.

I doista, zapadnom čitatelju teško bi moglo zasmetati što se u 'Sotonskim stihovima' Muhamed poigrava originalnim tekstom Kurana, kao i prikazivanje lika imama koji potiče narod na pobunu, bez obzira što bi za njih to moglo značiti besmislenu smrt. U islamskom svijetu reakcija je pak bila histerična, pa je knjiga zabranjena u jedanaest država, od Indije preko Kenije pa sve do Venezuele. Drugdje su pak napadane knjižare koje bi 'Sotonske stihove' imale u prodaji, a nakon fetve stradali su i Rushdiejevi prevoditelji i nakladnici. Sam pisac se morao dug niz godina skrivati pod zaštitom britanske tajne službe, a ni danas se nigdje ne kreće bez 'sigurnosnih detalja', ali je istovremeno postao i međunarodni književni superstar, koji se druži s rokerima i zavodi manekenke.

Iz današnje perspektive teško je izvući samo jedan definirajući zaključak u cijeloj priči, osim onog očitog - da pisca ne treba osuditi na smrt zbog njegovog romana. Ostatak priče je skupina različitih ideologija, politika, civilizacijskih tekovina, religija i fanatizama, a iz tog bućkuriša se nitko nije na kraju izvukao čist. Homeinijev Iran je postao teokratska diktatura koja bez problema ubija i vlastite građane za mnogo manje stvari od kontroverznog romana, a sretnima se valjda trebaju smatrati oni umjetnici koji zbog svojeg rada tek završe u zatvoru, poput uglednog režisera Jafara Panahija nedavno.

Salman Rushdie se u književnom smislu nije nikada kako treba oporavio od 'Sotonskih stihova' (koje, nota bene, nitko ne smatra ni približno njegovim najboljim djelom, to mjesto je rezervirano za 'Djecu ponoći'), te je nakon toga počeo pisati sladunjave priče o stadionskim bendovima ili svojem mondenom životu u njujorškom visokom društvu, kojega je s vremenom postao dio.

Među Rushdiejevim brojnim podržavateljima neki su s vremenom promijenili mišljenje, poput britanskog pisca Martina Amisa, koji je Homeinijevu fetvu koristio kao poštapalicu za osuđivanje cijelog islamskog svijeta. Amis je, između ostaloga, zaključio da je Zapad 'moralno superiorniji' od islamskog svijeta, a dodao je kasnije i da 'vjeruje kako muslimani nisu ipak genetski određeni da budu teroristi'.
S druge strane su se našli autori poput Johna le Carrea, koji je manje-više izjavio da je Rushdie sam kriv za sve te da je namjerno pisao blasfemiju i provokaciju. Ako je Rushdie ozbiljan pisac, a jest, onda je bez sumnje namjerno napisao i dijelove 'Sotonskih stihova' za koje je mogao pretpostaviti da će biti dočekani na nož u islamskom svijetu, koji on među suvremenim piscima sigurno poznaje mnogo bolje nego mnogi, ali to nikada piscu ne treba biti razlog da odustane od svoje priče i teksta. Fetva je, naravno, iskorištena i kao argument tezi o sukobu civilizacija, odnosno kao gorivo za rasplamsavanje vatre netrpeljivosti sa svih strana.

Danas se rijetko tko vraća 'Sotonskim stihovima', a i fetva je pomalo zaboravljena, iako je 2005. novi iranski duhovni vođa, ajatolah Ali Hamnei, potvrdio njenu valjanost. Možda je jedina dobra stvar u vezi s Homeinijevom fetvom to što je neke ljude sa Zapada potaknula da zavire u Kuran po prvi put, kako bi vidjeli koliko se Rushdiejeva verzija muslimanske svete knjige iz 'Sotonskih stihova' razlikuje od originala.

No slučaj karikatura proroka Muhameda, objavljenih u Danskoj prije koju godinu, pokazao je da iz fetve za pisca 'Sotonskih stihova' radikalni dio islama nije ništa pametno naučio, kao ni iz svih onih kuranskih sura koje pozivaju na mir, poštovanje i pomaganje drugim ljudima. Jedini koji doista može biti sretan razvojem događaja od 14. veljače 1989. godine pa do istog dana 2011. jest sotona, koji, ako postoji, sigurno zadovoljno trlja ruke, uživajući u ljudima koji će prije ubiti nego čitati.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi