INTERVJU

Edo Popović: Proizvodimo i biramo štakore kojima prepuštamo palubu i upravljanje brodom

  • Autor: Vanja Majetić
  • Zadnja izmjena 10.03.2019 15:12
  • Objavljeno 10.03.2019 u 14:55
Edo Popović nakon bolesti se okrenuo Velebitu, o kojem je napisao nekoliko knjiga

Edo Popović nakon bolesti se okrenuo Velebitu, o kojem je napisao nekoliko knjiga

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Poznati pisac i aktivist Edo Popović nedavno je u izdanju zagrebačkog Libricona objavio knjigu 'Čovjek i planina – kratki uvod u sjeverni Velebit', treći naslov koji se bavi našom najdužom planinom, a ujedno prirodom, ekologijom, usporavanjem i povratku jednostavnom životu. Nova knjiga bila je odlična prilika za razgovor s Popovićem za tportal o njegovim iskustvima u planini, a tijekom intervjua nije usfalilo ni aktualnih političkih zapažanja te prognoza o budućnosti kulture u Hrvata

Okidač za pisanje nove knjige o Velebitu, kako sam kaže, bilo je umirovljenje Ante Vukušića, legendarnog motritelja meteorološke postaje i dobrog duha Zavižana, a kao okvir za svoja iskustva i promišljanja o sjevernom Velebitu Popović koristi sedamnaest pojmova vezanih za taj dio naše mitske planine.

Odabir tih ključnih pojmova osoban je Popovićev pogled na taj dio planine, a sama knjiga, prema riječima autora, nema pretenzija biti vodič ili izvor informacija o sjevernom Velebitu, već - sasvim suprotno - ona poziva čitatelja da dođe na planinu i doživi je na vlastiti način. Pripremajući knjigu, Popović je u nekoliko navrata razgovarao s Vukušićem, koristeći pritom sjećanja na njihove ranije susrete, a posezao je i za tekstovima zoologa, pjesnika i putopisca Miroslava Hirtza te geologa, speleologa i planinara Josipa Poljaka. Time je želio sačuvati od zaborava ovu dvojicu velebitskih velikana i njihove suvremenike.

Popovićev kratki uvod u sjeverni Velebit popraćen je uzbudljivim Vukušićevim fotografijama koje se mogu smatrati povlasticom i na koje polažu pravo rijetki, među kojima je zavižanski meteorolog i jedan od sjevernovelebitskih sinonima koji je u svojoj četrdesetogodišnjoj karijeri iz dana u dan svjedočio magičnoj privlačnosti planine.

Poznati zagrebački pisac danas živi na selu, a ponekad svrati do Utrina

Poznati zagrebački pisac danas živi na selu, a ponekad svrati do Utrina

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Edo Popović je sredinom osamdesetih bio jedan od pokretača i urednika književnog časopisa Quorum, a 1987. objavio je prvu knjigu priča 'Ponoćni boogie', kojom je stekao status kultnog autora desetljeća, iako termin kultni odbacuje kao suvišan. Tijekom Domovinskog rata, kao sudionik i promatrač, objavljuje ratne reportaže za brojne novine i časopise, a 2000. godine i drugu knjigu priča naslova 'San žutih zmija'. Godinu kasnije slijedi knjiga autobiografske proze 'Kameni pas', a potom novele 'Koncert za tequilu i apaurin' te 'Plesačice iz Blue bara'. Napisao je i romane 'Izlaz Zagreb jug', 'Dečko, dama, kreten, drot', 'Oči', 'Lomljenje vjetra', 'Mjesečev meridijan' i 'Poglavnikov pudl', dok u suradnji s underground crtačem Igorom Hofbauerom objavljuje zbirku ilustriranih kratkih priča 'Tetovirane priče'.

Svoja razmišljanja o Velebitu ukoričio je u 'Priručniku za hodače' te 'U Velebitu'. Javnost ga poznaje i po aktivizmu i sudjelovanju u nizu građanskih akcija, a danas povučeno živi u Gornjoj Stranici kod Karlovca, kako kaže, gotovo nadomak novozagrebačkih Utrina i komada betona koji ga je formirao.

Tportalov novinar Vanja Majetić razgovarao je s Edom Popovićem u njegovu rodnom kvartu

Tportalov novinar Vanja Majetić razgovarao je s Edom Popovićem u njegovu rodnom kvartu

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Ovih dana izašla je vaša treća knjiga o Velebitu, ovaj put ilustrirana ekskluzivnim fotografijama Ante Vukušića. Je li to prirodni tijek?

Ako postoji išta logičnije što se sjevernog Velebita i Velebita općenito tiče, onda je to publiciranje fotografija i priča Ante Vukušića u opširnijoj mjeri nego dosad, iako je on razmjerno često bio u medijima, osobito na televiziji. A objavio je mnogo tekstova i fotografija u Ličkom planinaru. Ideja je nastala one godine kad mi je pokazao neke svoje fotografije. Kako je riječ o čovjeku koji na Velebitu provodi 365 dana u godini i čija je pasija upravo fotografiranje, bila bi neoprostiva šteta ne objaviti ih u nekoj knjizi.

Privilegij Velebita

Vukušić ima privilegij snimiti ono što rijetko kome uspijeva, poput vuka u podnožju planinarskog doma na Zavižanu, zaigranosti medvjeda na proplanku, snježnih zapuha...

Nitko u Velebitu ne može snimiti ono što on snimi. On je čovjek koji znade gledati. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio bez fotoaparata.

Osim što je dugogodišnji meteorolog sa zavižanske meteorološke postaje, Vukušića kao domaćina i vrsnog vicmahera poznaju mnogi planinari koji se zapute do sjevernog Velebita.

Takav je čovjek. Za svaku prigodu ima nekakvu poslovicu, izreku ili anegdotu, što ne čudi jer je riječ o osobi s velikim iskustvom. Njegovi susreti s planinarima u domu proizveli su mnoštvo anegdota, no ja sam se bazirao na zanimljivu povijest obitelji Vukušić iz Gornje Klade, koju je pripovijedao tijekom naših susreta.

  • +5
  • +2

Ante Vukušić i njegove fotografije Velebita objavljene u knjizi Čovjek i planina

Izvor: Pixsell / Autor: Robert Anic/PIXSELL

Knjiga pripovijeda o sjevernom Velebitu kroz 17 ključnih pojmova. I obitelj Vukušić je sama za sebe pojam koji je neraskidivo vezan za to područje.

Netko drugi bi možda odabrao neke druge pojmove, no ja sam odabrao one koje smatram najkarakterističnijima za taj dio Velebita. Poskok, primjerice, nije vezan isključivo za sjeverni Velebit, poskoka ima na Medvednici, u Samoborskom gorju, posvuda u Hrvatskoj, no upravo je on jedna od najzastupljenijih asocijacija na Velebit. Medvjed i strah od njega također se ekskluzivno vežu za njega, iako nitko od njega nikada nije stradao na Velebitu i iako ćete ih prije sresti u planinama Gorskog kotara, a u Crnom Lugu ili u Tuku su nešto poput domaćih životinja. Možda je u knjizi trebalo spomenuti još krško polje Lubenovac, no ono se spominje na mnogo mjesta u poglavljima.

Kako ste odabrali te pojmove?

Intuicijom.

Intuicija je, vjerojatno, najbitniji alat kojim se služe planinari na Velebitu.

Kako koji planinari. U svakom slučaju, hodanje planinom ne može se naučiti iz knjiga. U četrnaest godina iskustva hodanja Velebitom naučio sam kako je najvažnije opustiti se i dati priliku nogama da vas vode. Pritom, kad sam ondje i kad se ujutro zaputim u planinu, nemam neki određeni cilj, niti sam čovjek koji se penje na vrhove i skuplja žigove. Jednostavno krenem i kažem sebi - mogao bih jutros krenuti u smjeru Babrovače, gdje se nalaze ljetni stanovi obitelji Vukušić. Ostalo se događa usput.

'Kad sam ondje i kad se ujutro zaputim u planinu, nemam neki određeni cilj, niti sam čovjek koji se penje na vrhove i skuplja žigove', kaže Edo Popović

'Kad sam ondje i kad se ujutro zaputim u planinu, nemam neki određeni cilj, niti sam čovjek koji se penje na vrhove i skuplja žigove', kaže Edo Popović

Izvor: Iz knjige Čovjek i planina / Autor: Edo Popović/Iz knjige Čovjek i planina

Sloboda je u glavi

Je li vas Ante Vukušić naučio i podučio štogod o sjevernom Velebitu, a što malo tko zna?

Pa sad, nije Ante bio moj ekskluzivni učitelj, a ja njegov učenik. No družeći se i razgovarajući s njim, naučio sam neke stvari, prije svega da ne trčim okolo i ne ganjam rekorde, ono tri vrha u petnaest minuta. Možda je najvažnije što sam od Ante usvojio to da budem u Velebitu, a ne na Velebitu. To je opušten pristup planini koji se temelji na spoznaji da je važno biti ondje i osjećati planinu, a ne osvajati vrhove i obarati brzinske rekorde.

Može li se reći da je Velebit svojevrstan katalizator slobode?

Čovjek koji nije slobodan u glavi ne može biti slobodan ni u Velebitu. Ako je planina prostor slobode, onda to podrazumijeva kako negdje drugdje nema te slobode. Sloboda nije teritorijalna. Slobodu svatko nosi sa sobom, ona nije rezervirana za određeni prostor. Čovjek podjednako može biti slobodan i u zatvoru i izvan zatvorskih zidova. Velebit je naprosto prekrasna planina na kojoj se čovjek može osjećati dobro ili loše, ali on sam po sebi neće proizvesti neki poseban učinak u smislu oslobađanja ili ozdravljenja.

  • +3

Intervju s Edom Popovićem

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Što je vas konkretno privuklo upravo na sjeverni Velebit?

Bolest pluća me otjerala gore, dotad sam bio čovjek asfalta, iz Utrina. Prethodno nisam imao nikakvih planinarskih iskustava niti me je planina uopće privlačila. Nakon izlaska iz bolnice 2006. Velebitu sam se okrenuo nagonski. Došavši te jeseni na Zavižan, činilo mi se kao da sam se nakon dugog izbivanja vratio kući, tako nekako. Osjećao sam se vrlo ugodno ondje, što ne znači da se ne osjećam ugodno i sad dok razgovaramo u Utrinama. Otada mi je svugdje dobro i ugodno, a planina je možda bila katalizator koji je pospješio proces koji se događao u meni. U Velebitu sam shvatio kako nije važno gdje se nalazim, već kako se osjećam.

Prvi čovjek s kojim ste se povezali s Velebitom bio je upravo Vukušić. U kojoj mjeri su važni susreti u planini?

Susreti u planini podsjećaju na vremena koja su za nama, a u kojima se čovjek veselio susretu s nepoznatim ljudima. Danas su nepoznati uglavnom izvor straha i nelagode. Iako rijetki, dragi su mi ti susreti u planini. Dosad nisam imao nikakvih neugodnosti prilikom tih susreta, dapače. Ti kratki susreti uvijek donose razmjenu važnih informacija i iskustava. Ne priča o sportu, politici i temama vezanim za urbani prostor, već isključivo o planini, vremenu, gdje ima pitke vode, koje je planinarsko sklonište upotrebljivo i slična korisna saznanja.

Nasrtaji na planine

Sve više ljudi pohodi planine.

Velebit baš i ne, iako ljeti postoji i taksi služba koja prevozi planinare do Zavižana pa ih potom pričeka kod doma na Alanu. Sjeverni Velebit nije mi osobito zanimljiv ljeti, kada je obzirom na status nacionalnog parka ondje najviše ljudi. Obično u Velebit odlazim u proljeće i jesen, kada ima manje ljudi.

Spomenuli ste komercijalizaciju koja je Plitvička jezera dovela do ruba. Treba li strahovati za Velebit?

Još ne, jer Velebit nije gostoljubiv kao Plitvice. Plitvička jezera su poznatija od Velebita, a ljudima je još uvijek privlačnija voda nego bezvodni krš. U ovom trenutku, velim, još ne treba strahovati za Velebit, iako je pitanje što se događa s velebitskim šumama. Na cestama primjećujem sve više kamiona koji prevoze trupce. Ne znam jesam li sada osjetljiviji na to, no prije ih nisam toliko primjećivao. Mislim da ni Velebit nije pošteđen po tom pitanju, iako šumari tvrde kako je riječ o standardnoj sječi, gospodarenju i eksploataciji.

Znači li to da će se uskoro prosvjedovati i za Velebit, kao što ste prosvjedovali zbog urbicida u Varšavskoj prije nekoliko godina?

Već su jednom pokušali probiti cestu do netaknutih šuma na sjevernom Velebitu, neposredno prije proglašenja nacionalnog parka, o čemu u knjizi svjedoči i Vukušić, koji je sudjelovao u prosvjedima protiv gradnje te ceste i sječe netaknute šume u Smrčevim dolinama. Srećom, izgradnja ceste je zaustavljena tom prilikom. No i dalje će biti nasrtaja na Velebit, koji je zanimljiv kao izvor profita, a postoji mnogo ljudi koji u šumi vide isključivo novac. Kao bića ponikli smo iz prirode i bez nje ne možemo opstati, shvaćali to ili ne.

Kako ste i sami bili aktivist kada se uništavalo središte Zagreba, što mislite - u kojoj mjeri je važan aktivizam?

U spomenutom slučaju na kraju je pobijedio novac, kombinacija financijskog i kriminalnog interesa, nakazna sprega javnog i privatnog. Nakon svega smatram da je ovo društvo u potpunom raspadu, ne vidim tu mogućnost promjene na bolje u doglednom vremenu. Upravo je protekao i prosvjed za slobodu medija, upozorava se i na loše stanje u zdravstvu, školstvu. No ovdje nisu bolesni samo određeni segmenti, bolesno je čitavo društvo. Istine radi, valja reći da raspad nije isključivo vezan za Hrvatsku, to se događa i drugdje. Živimo u epohi u kojoj se raspadaju vrijednosti na kojima su počivala društva i države dvadesetog stoljeća. Pojednostavljeno se može kazati da države više nisu servisi građana, već korporacija, a od socijalne države malo je toga ostalo. Srednja klasa je pred izumiranjem ne samo u Hrvatskoj, već i u Njemačkoj, čitavoj Europi i svijetu. Ne vjerujem da se idućih desetljeća nešto može promijeniti. Dotad će na snazi biti proces truljenja i raspada. Još nismo dodirnuli dno, nažalost ili nasreću, kako hoćete. Ovo stanje će još potrajati, nakon čega nužno slijede promjene, jer tako stvari stoje. To su neizbježni ciklički procesi, kako u prirodi tako i u ljudskim društvima.

Tijekom prosvjeda protiv građenja Cvjetnog prolaza 2010. policija je privodila aktiviste, među kojima je bio i Edo Popović

Tijekom prosvjeda protiv građenja Cvjetnog prolaza 2010. policija je privodila aktiviste, među kojima je bio i Edo Popović

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

Čišćenje od politike

Znači li to da ipak ima nade?

Stvarno ne znam, no važno je kako se čovjek nosi s ovom situacijom. Kako god, teško je gledati svakodnevnu sustavnu kretenizaciju društva. Bukowski je u Americi 80-ih zaključio kako su štakori zauzeli palubu, a sve ostalo da je beskorisno naklapanje, uostalom kao i ovaj naš razgovor. Sumnjam da će on ponukati ikoga da razmisli o tim stvarima, da se pokrene. Naše štakore smo sami proizveli. Koliko mi je poznato, ovdje nitko na vlast od 90-ih naovamo nije došao uz pomoć tenkova. Na više-manje poštenim, demokratskim izborima mi biramo štakore i prepuštamo im palubu i upravljanje brodom. Ovdje uopće nije problem u vlasti, već u onima koji je biraju.

U kojoj mjeri pratite politiku?

Sve manje i manje. Prestao sam pisati političke komentare pa mogu reći da sam potpuno čist od politike. Naravno, otvorim portale, ali pročitam samo naslove i onda idem dalje. Mogu si dopustiti luksuz izoliranog i povučenog života na vlastitom imanju, da danima ne izađem iz vlastitog dvorišta, ne vidim druge ljude. Radim na svojim rukopisima, u voćnjaku, krčim, cijepam drva, gledam promjene u prirodi i družim se s mačkama. Od mačaka bismo mogli mnogo toga naučiti. One ne govore, samo djeluju, u njihovim odnosima sve je jasno, čisto i pošteno. Uopće, trebali bismo više šutjeti i više djelovati. No problem je u tome što je još uvijek važnije ono što čovjek kaže, a ne ono što čini. Otuda i većina naših problema.

U to malo što pratite na političkoj sceni, je li se neko ime ipak provuklo?

Mojeg povjerenja vrijedni su samo Tomislav Tomašević i platforma Možemo, oni ulijevaju nadu da su moguće promjene na bolje.

Jesu li i novinari sami krivi za medijsku sliku u Hrvatskoj?

Naravno. Postoji krimen činjenja i krimen nečinjenja. O imenima neću, no danas je gotovo nemoguće kazati radi li se o PR-u neke stranke ili novinarskom tekstu. Kada je klik važniji od informacije, krajnje je vrijeme da se čovjek zabrine. Ovdje govorim samo o portalima, jer novine ne kupujem već godinama, i ne znam što se događa u tiskanim medijima. Televiziju također ne gledam.

Nedostaje li vam novinarstvo?

Ne. Bez toga sam smireniji, opušteniji i više se smijem.

A društvene mreže?

Idem na FB, imam svoj profil. Na njemu već mjesecima objavljujem samo moje selo malo, samo ono što je važno i korisno. Dakle, ondje nema politike i sličnih besmislica.

Nedostaje li vam grad?

Fale mi moje Utrine i ekipa iz kvarta, nikako Zagreb. Uostalom, nisam na kraju svijeta, kada se zaželim Utrina, dođem ovdje.

Sadašnjost za vječnost

Osjećate li kakve promjene u Novom Zagrebu?

Utrine su nekako zaostale u vremenu i mislim da je to dobro. Drago mi je da genijalcima još nije palo na pamet, recimo, da maknu školsko igralište i puknu neku zgradu ondje. Čujem da nešto njuškaju oko Brodarskog instituta u Sigetu, a pitanje je vremena kada će nanjušiti i ostale beskorisne, prazne prostore poput parkova, dječjih igrališta i sličnih prostora.

Kako gledate na trend nostalgije, osobito za 80-ima?

Svi su nostalgični prema svojoj mladosti, ja baš i nisam, ne možete zaustaviti vrijeme. Dobro je sjećati se, ali ne previše. Sjećajući se prošlosti, razbijajući glavu budućnosti, čovjek propušta sadašnjost, ove dragocjene sadašnje trenutke. Oni su sve što imamo, oni su naša vječnost. Ne želim propustiti sadašnjost planirajući budućnost i plačući za prošlosti. Tako se nisam želio povući na selo kad odem u mirovinu i još ostarim, već dok sam još u kakvoj-takvoj snazi, dok još mogu obarati stabla za ogrjev, cijepati drva, kositi, hodati.

Zahvatila nas je i poplava životnih trenera.

To su gluposti - da vas netko uči živjeti. Pojavili su se i učitelji trčanja, znam osobu koja je pošla na tečaj trčanja i potom uganula nogu jer nije trčala, već je razmišljala o tome kako trčati. Kako te netko uopće može naučiti trčati? Također, ne vjerujem ni u škole kreativnog pisanja, to ili imate u sebi ili ne. Niti jedan istinski pisac nije išao u takve škole.

Kakva je budućnost hrvatske kulture?

Mogu govoriti o pisanju i književnosti. Književnost je uvijek životarila, nikad se u nju nije previše ulagalo, a danas se u nju ulaže manje nego ikad. Ipak, književnost i pisci žilave su stvarčice, preživjet će i ovo doba. S tim u vezi, sjećam se kako su mnogi ronili suze kada se zatvarala Zvečka i neka stara kina. Ona se ne bi zatvorila da su ljudi i dalje ondje odlazili, da su cugali u Zvečki i gledali filmove u kinima. Čujem da Quorumu prijeti gašenje. Da postoje čitatelji, on se ne bi ugasio. Osamdesetih smo ga prodavali u tri tisuće primjeraka, danas se tako ne prodaju ni dnevne novine, rekao bih. Isto tako, mene će izdavači objavljivati sve dok ljudi budu kupovali moje knjige. Kad to prestanu, ugasit će me. Ako prije toga i sam ne odlučim prestati pisati. I počnem se baviti samo voćnjakom, vrtom, šumom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!