U taj niz ulazi i 'Profesionalac' s podnaslovom 'Tužna komedija o Luki', koju je i domaća publika imala prilike vidjeti u legendarnoj suigri preminulog Danila Bate Stojkovića i Bogdana Diklića, a koju je Kovačević sam kasnije snimio s Borom Todorovićem i Branislavom Lečićem u ulogama policajca i njegova 'službenog slučaja'.

Priču o izgubljenom životu s obje strane, jednom potrošenom u nastojanju da se represivni sustav promijeni i drugom potrošenom u služenju tom istom sustavu, u Kazalištu Vidra odnedavno igraju Danko Ljuština i Vedran Mlikota. U koprodukciji Kazališne družine Glumci u Zagvozdu i Satiričkog kazališta Kerempuh sudjeluju još i Goran Navojec i Anica Kovačević, uz glazbu Arsena Dedića i samozatajnu režiju upravo – Bogdana Diklića. Dolazak autora na zagrebačku premijeru bila je prilika za razgovor o današnjem i nekadašnjem 'Profesionalcu' i ostalim profesionalnim temama.

Usporedba ovog 'Profesionalca', s originalnom postavom ili s filmom, neminovna je. Što kaže autor?

Ovo je dobra predstava. Uspoređujemo li, mislim da je ovo lijepo, uvjetno govoreći, novo čitanje. Postoje za mene dva mala čuda. Najprije to da se za ove dvadeset i dvije godine od nastanka teksta ništa bitno nije promijenilo i da je to o čemu on govori, dakle odnos vlasti i pojedinca, dugotrajno i – vječno. S druge strane, ono što je izuzetno lijepo je da sam poslije mnogo godina gledao i ponovno slušao svoj tekst u kazalištu.

Bilo je mnogo uprizorenja u raznim zemljama i uvijek je komad morao biti prilagođen lokalnoj situaciji i kontekstu. Ovdje se, međutim, dogodila kao neka ponovljena predstava i ponovljeni uspjeh onog starog 'Profesionalca' s Batom Stojkovićem i Bogdanom Diklićem. Ponijela su me malo i sjećanja na tu predstavu, pogotovo na Batu, ali mislim da je Danko Ljuština ovdje napravio jako dobar posao. On i Mlikota stvorili su kemiju pa predstava diše zajedno s glumcima i publikom. A to je važno jer o tome ovisi koliko će ona živjeti. Drago mi je što sam u Zagrebu i što sam bio na premijeri.

Da sam danas pisao ovaj tekst, sigurno bi neki tehnički detalji bili drukčiji, ali u biti je priča ista. Prate li vas preko mobilnog telefona, interneta ili na druge načine, i nije toliko važno. Osnova priče je da organizam jedne države, koji bi trebao služiti narodu, često 'islužuje' narod i koristi ga u trenutne političke ciljeve. I to je ozbiljan problem.

Ali to nije nešto što je samo nama s Balkana svojstveno niti smo mi to patentirali ili izmislili. Ako se malo prisjetimo što se sve posljednjih godina događalo, kakve afere prate američku, francusku ili britansku administraciju, zašto su smjenjivani ministri policije ili kako se otkriva da su novinari prisluškivali i pratili ljude, tek to izgleda potpuno nadrealno. A to su, barem nama, bili uzori demokracije i onda tek kad takvi slučajevi puknu, shvatite koliko je ta demokracija pod znakom pitanja. Zato smatram da će priča 'Profesionalca' dugo živjeti, dok bude ljudi i dok bude policije.

Priča 'Profesinalca' uvelike podsjeća na njemački Oscarom nagrađeni film 'Život drugih'. Sličnosti su očite – od prisluškivanja do krajnje želje da se prisluškivač i prisluškivani 'rastanu kao ljudi'. Jeste li ga gledali?

Jesam, i jedan od producenata mi je u Berlinu, baš za vrijeme tamošnjeg festivala, pričao kako izuzetno voli 'Profesionalca', jer on je igran u njemačkim kazalištima, a bio je čak prikazan i na televiziji 1992. ili 93. godine. I valjda je i moja drama ostala negdje zapamćena, u nečijem sjećanju. U umjetnosti, zapravo, nikad nema nečega apsolutno novog, svi se mi na neki način oslanjamo na nešto što smo gledali i što nam se sviđalo. Ali tako je i u politici, nema ničeg novog - sve je, kako kažu, podložno promjenama osim ljudske patnje.

Nije to pesimizam, nego činjenice. Cijeli život se za nešto borimo, a država nas ne razumije, točnije, razumije nas tek kad je kasno. Država je perpetuum mobile, ona se okreće sama od sebe i ima vlastitu energiju, od Aristofana do danas se bit države nije previše promijenila.

Zagrebačka publika vidjela je i 'Larija Tompsona', 'Kontejner s pet zvezdica' i neke vaše novije predstave, no čini se da joj se uvijek više sviđaju oni stariji, sad već klasični naslovi poput 'Profesionalca'. Jeste li u posljednjem desetljeću zakomplicirali svoj rukopis ili više ne dopirete do publike na isti način?

Ne bih rekao. Sama činjenica da sad ima dvije predstave koje idu na kartu više u Zvezdara teatru gdje postavljam svoje tekstove, govori mi u prilog. Osim toga, uvijek više volimo ono čega se sjećamo. Kad sam napisao 'Maratonce', kritike uopće nisu bile sjajne, a nakon 'Radovana' su svi pisali da su 'Maratonci' odlični, dok 'Radovan' ništa ne valja. Nakon 'Profesionalca' su se svi sjećali 'Balkanskog špijuna' kao puno boljeg... Kako ja odmičem, publika i kritika se sjećaju onoga što je bilo ranije, jer sjećanje na predstave je i sjećanje na mladost, a mladost je uvijek ljepša.

'Profesionalca' ste sami i ekranizirali. Budući da za film ipak treba više energije i više novca nego za produkciju kazališne predstave, imate li kakav film u planu?

Sad 'pakujemo' jedan projekt prema komadu koji završavam. Ni sam ne znam što će biti, mogu samo reći: ako bude para, bit će i filma.