Slučajeve nacionalnih orkestara kojima protokolarne obveze i ine uloge reprezentacije unutar državničke kulture oduzmu primat nad umjetničkim integritetom ne treba tražiti preko granice. U slučaju susjedne države i njenog prvog orkestra, Mađarske nacionalne filharmonije, jaki državnički kontekst, sudeći prema uskrsnom koncertu, nije omeo u postizanju izvanredne glazbene kvalitete.

Orkestar je 1998. dobio službeni status 'nacionalne institucije prvotne važnosti', a slijedom toga je za svoj novi dom dobio jednu od boljih novih koncertnih dvorana u Europi, dvoranu Bela Bartok u novoizgrađenoj Palači umjetnosti. Novi 'hram kulture', smješten na obali Dunava, djelo je mađarskih arhitekata (Zoboki, Demeter i Partners Architects Practice), ugošćuje Ludwig muzej za suvremenu umjetnost te višenamjenske i polivalentne sale.

Dok sama arhitektura Palače umjetnosti (Művészetek Palotája) svojom postmodernističkom mješavinom antičkih i suvremenih elemenata te s noćnom fluorescentnom rasvjetom može izazvati zazor kod strogih ljubitelja modernizma, glavnoj koncertnoj dvorani Béla Bartók, s kapacitetom od oko 1.700 mjesta, teško je osporiti izvanrednu akustiku koju potpisuje američki inženjer Russell Johnson, a upravo ta stavka, zajedno s vrsno ugođenom nacionalnom filharmonijom, smješta koncertnu dvoranu unatoč pokojem estetskom zanovijetanju, u prvi rang europskih glazbenih ustanova.

U sadržajnom pogledu najvažniji događaj budimpeštanskog kulturnog kalendara je Proljetni festival, koji standardno okuplja niz veoma respektabilnih međunarodnih gostovanja i velike domaće produkcije, a koji je ove godine bio mahom posvećen Franzu Lisztu povodom 200. godišnjice njegova rođenja. No glazbeni život mađarske metropole, u kojem djeluje nekoliko simfonijskih orkestara, od kojih najbolji međunarodni ugled uživa Budimpeštanski festivalski orkestar pod vodstvom Ivána Fischera, dvije operne kuće i zasebna, namijenjena operetnom repertoaru, kroz čitavu je sezonu iznimno dinamičan.

A abonentski koncert nacionalne filharmonije, održan za uskrsni vikend, otkrio je i veoma finu razinu muziciranja prvog nacionalnog orkestra. Program Ravelovih kompozicija (Pavana za mrtvu princezu, Bolero), Debussyjeva Iberia te Ravelov 'Koncert za klavir i orkestar u G-duru' sa solisticom Ingrid Fliter djelovao je protočno i glazbeno koherentno.

Orkestar se kroz tankoćutni i prozračni glazbeni repertoar otkrio kao istovremeno suveren i sugestivan u svojoj interpretaciji, a ista se opaska može nesmetano uputiti i pozvanoj pijanistici za delikatno odsviranu solističku dionicu. Sviranje orkestra pod palicom Zoltána Kocsica pratili su fino odmjerena dinamika i dobro odabrana tempa te predani i vrsni solisti. Koncert je doživio vrhunac izvedbom Ravelova 'Bolera', čiji je znani crescendo nemali izazov za svaki orkestar.