'Jedan od naših brojnih razgovora bio je o glumačkim partnerima. U tom trenutku radili smo zajedno na jednoj predstavi u iTD-u, uživajući u lakoći stvaranja i slobodi koja nam je u međusobnoj suradnji na sceni bila tako prirodna. U tom razgovoru ona mi je to i potvrdila, a mene je zanimalo koliko često glumac u karijeri uspije ostvariti takav kontakt s partnerom i s kime ga je ona još imala. Bez puno razmišljanja, nasmiješeno je počela govoriti o glumačkom disanju uz Borisa. Slušajući o životu dvoje umjetnika, dvoje glumačkih partnera i prijatelja, dvoje ljudi, bilo je jasno da se radi o nečemu jedinstvenom. Navečer sam čuo da je otišla i Ana', napisao je Mislav Čavajda, a potom objavio i pismo velikoj glumačkoj legendi.

MISLAV ČAVAJDA:
Draga Ana,

Otprilike 9 mi je godina i trčkaram pod velikim odmorom hodnicima svoje osnovne škole. Poprilično sam bezbrižan, iako ipak malo zbunjen nekim svojim svijetom. Bavim se slikanjem, sate provodim nad papirom i slikam neke svoje apstraktne svjetove, a i gluma me poprilično zanima. Tako znam i za tebe, ali te nikada nisam vidio uživo. U tom trenutku ulaziš u moju školu, laganim korakom prolaziš kraj mene u jako lijepom širokom kaputu i s nekim čudnim, velikim naočalama na licu. Super su ti. Izgledaju kao naočale kakve bih ja zamislio i naslikao. Nikada nisam vidio damu tako lijepu, tako posebnu, tako... drugačiju. Ostajem ukopan.
Tvoja pojava pred mojim očima utjelovila je sva maštanja i moje apstraktne doživljaje svijeta. Bila si potvrda da se smije gledati drugačije, da se smije misliti drugačije, postojati drugačije. Kako u tome može biti išta loše, kada može biti tako lijepo kao ti?!

Počinjem se ozbiljnije baviti glumom. Kroz čitav period mojeg glumačkog, na kraju i životnog obrazovanja, modelirala me upravo potraga za slobodom u različitosti i bogatstvom i kapitalom koje ona u sebi nosi. Nakon završene Akademije nisam ulazio nigdje u angažman. Tražio sam se svugdje, što jos uvijek i činim, ali ipak sam se najčešće vraćao u teatar &TD. Činilo mi se da potraga za slobodom tamo nikada ne prestaje. Tamo je ona uvjet života, tamo se uvijek kreativno misli. Tamo si bila TI. I tamo si me konačno kroz one velike, čudne naočale pogledala direktno u oči.

Počeli smo raditi zajedno, a meni se svakoga dana potvrđivala svaka misao koju sam o tebi imao dok te jos nisam upoznao. I više od toga. Bila si vječno mlada i nama, drugim mladima, tako bliska. Bila si vječno gladna novih ideja i spremno odgovarala na bilo kakve izazove koje smo stavljali jedni pred druge, koliko god teški bili. Bila si skromna, a opet tako velika. Najveća upravo kad smo stvarali, kad publika ne vidi. Ali publika nikada nije dobila ništa manje jer si na sceni govorila i vrištala život. Tamo nije bilo glume. Tamo si svakome u publici, kao i meni kao djetetu, davala šansu za razmišljanje o slobodi.
Oprosti što ti ovako dugo pišem... ali jutros sam se probudio zarobljen u tjeskobi. I zato ti moram reći sve što ti možda nikada nisam rekao kako bih se sutra i u buduće budio kao da si i dalje tu.

Zbogom draga Ana. I hvala ti.