Kip slobode izgleda kao da će zaplakati, bombarderi B-52 kruže iznad pustinjskih ruševina iz kojih niče novi lanac brze hrane, astronaut skakuće nemoguće visoko u bestežinskom prostoru… svojim apokaliptičnim imaginarijem u kojemu se prizori stoljetnog američkog sna postupno pretvaraju u nešto između dječje uspomene i lošeg predosjećaja, spot America (Autopsy of Seduction) zagrebačkog benda GOT osvojio je potkraj kolovoza srebro na International AI Awards 2026. u kategoriji Best AI Creation.

Osmislio ga je i režirao Luka Kunčević, pjevač i osnivač GOT-a, koristeći generativnu umjetnu inteligenciju: sam u studiju, ondje gdje bi nekoć trebali scenografija, ekipa, lokacije i vrlo ozbiljan budžet, napravio je izualno raskošan i uvjerljiv filmski svijet. No America nije baš priča o čovjeku koji je upravo otkrio novu tehnologiju. Kunčević se slikom i zvukom bavi već 35 godina, a GOT je još početkom devedesetih stvarao pjesme u kojima je jedno teško išlo bez drugoga: antiratnu Motherland iz 1991. pratio je snimkama razorenog Vukovara, a njihov antikonzumeristički White Christmas nekoliko godina kasnije završio je na vrhu Hit Depoa i osvojio Oktavijana.

U međuvremenu, Kunčević je napravio prilično velik geografski i profesionalni krug. Sin redatelja Ivice Kunčevića i glumice Dubravke Miletić, još kao srednjoškolac počeo je skladati za predstave, poslije magistrirao kompoziciju za nove medije u Londonu, gdje je na poziv Petera Williamsa, nekadašnjeg kodirektora slavnog dublinskog Windmill Lane Studiosa, s GOT-om snimao u njegovom studiju Zerosphere.

Godine 2006. preselio se u Kuala Lumpur i ondje ostao osamnaest godina, izgradivši karijeru filmskog i televizijskog skladatelja: među ostalim, radio je na seriji nominiranoj za International Emmy, malezijskom kandidatu za Oscara te filmovima prikazivanima na festivalima poput Locarna i Toronta. Povratak u Zagreb značio je i povratak bendu: uz Kunčevića su ponovno gitarist Drago Viktor Gradski i bubnjar Strava, a pridružio im se i basist Alan Mance.

Rezultat je skorašnji album Autopsy of Seduction, najavljen kao "psihološki post-mortem" ljubavi, seksa, posesivnosti, samoće, razočaranja i drugih stvari kojima se ljudi daju zavesti. Nagrađeni prvi singl, America, upravo je premijerno izašao pod etiketom GOT / Rezonator, a tim povodom s Kunčevićem smo popričali o nagrađenom spotu, povratku matičnom bendu, kazališnim uspomenama i autorskom putu od Dubrovnika, preko Londona i Kuala Lumpura, pa natrag, do Zagreba.

U novom singlu America (Autopsy of Seduction) bavite se "obdukcijom zavođenja". Tko u toj priči koga zavodi i što je na koncu ostalo na stolu za seciranje?

Zavedeni smo većinom toga što Amerika izvozi desetljećima, ako ne i stoljećima, što je suludo puno s obzirom na to koliko kratko povijesno postoji. Zavođeni smo svi, od malih nogu – reklamama, konzumerizmom, sjajem Hollywooda (bez obzira na fantastične filmove), politikom... danas pak i pažljivo skrojenim algoritmima, a u zadnje vrijeme, više nego ikad, ekstremnim podjelama i ili-ili prisilom na biranje strane da bismo pripali svom plemenu. Koliko god pojam obdukcija zavođenja na prvu mogao zvučati čak i donekle morbidno, zapravo je, po mojem mišljenju, vrlo zdrav.

Obdukcija dolazi nakon smrti – a većina stvari kojima sam bio sociološki zaveden, uz mnogo analize i razmišljanja, na kraju je prirodnim putem umrla. Kada rastaviš ono što te godinama oblikovalo i pogledaš od čega je zapravo sastavljeno – bilo da govorimo o Americi ili o nečemu mnogo intimnijem, poput ljubavi, egzistencije ili ambicije – stvari počneš vidjeti puno jasnije. Meni je taj proces donio nevjerojatan osjećaj slobode. Tako da bih zapravo rekao da smo napravili prilično vedar album. (smijeh)

Kao filmski skladatelj trideset pet godina pisali ste glazbu na tuđe kadrove. Sada ste napravili obrnuto: sliku ste režirali prema ritmu i strukturi vlastite pjesme. Kako je ta promjena perspektive utjecala na vaš redateljski ritam i rukopis?

Zanimljivo je da sam prije spota za Americu prvo napravio dva spota za GOT, koji će izaći nakon Americe, a još prije toga spot za projekt Million&GOT Slavka Remenarića, Ljubav napada. Tako da sam autorski rukopis zapravo pronalazio kroz snimljeni materijal i proces montaže. Kao i kod rada na filmskoj glazbi, pristup mi je svaki put bio drugačiji.

Ideje da u Americi koristim AI u početku sam se pomalo bojao i dosta sam je odgađao jer AI-generirani videi vrlo brzo dosade i Bogu i ljudima, a svi počnu kolutati očima već na sam spomen umjetne inteligencije. Ali kada sam počeo raditi i shvatio kakve su mogućnosti ako doista uložiš vrijeme i trud, a osobito da mogu potpuno kontrolirati svaki detalj slike – od scenografije i osvjetljenja do tipa leće i pokreta kamere – možete zamisliti kako sam se, kao netko tko toliko voli film i cijeli život radi na njemu, osjećao. Bio sam kao dijete u trgovini igračkama.

Napravio sam plan: AI-ju nisam prepustio ništa osim generiranja kadrova, a i tu sam ga dobro izmučio revizijama. Sve sam prethodno detaljno pripremio, od knjige snimanja sa statičnim kadrovima do opisa pokreta kamere. Generirani materijal zatim sam prebacio u DaVinci Resolve Studio, gdje sam ga dodatno obrađivao, kadrirao, pomicao kameru, mijenjao brzinu, dodavao efekte i radio kolor-korekciju.

Zato ne mislim da je potpuno precizno Americu opisati kao isključivo AI-generiran spot jer to prilično pojednostavljuje proces njegova nastanka.

U spotu koristite ikoničke, ali vizualno izobličene motive poput Kipa slobode i Ellis Islanda. Iz kakvog su točno sjećanja ili imaginarija izronile te slike?

Radi se o američkom mitu viđenom većinom kroz oči klinca koji je odrastao u istočnoj Europi. Pokušao sam na neki način rekreirati kako kao dijete vidiš slike kojima si sustavno hranjen. U službi spota, Kip slobode je, na primjer, jedva primjetno na rubu da pusti suzu, moćni bombarderi B-52 koče kao auti u spinu iz američkih filmova, dok oko njih sve pršti kao vatromet, a iz ruševina u pustinji niče novi drive-in fast food…

Jedna ideja vodi drugoj: astronaut veselo skače nemoguće visoko po Mjesecu (tko nije htio biti astronaut kao klinac i tko može reći da ne voli Bowiejeva Majora Toma?)… Ali kada spojiš tu dječju bajku s odrastanjem i time gdje si danas kao osoba, nametnu ti se i slike truljenja tog sna – slike robova u potpalublju, plantaža pamuka, teškog rada na naftnim poljima, opsjednutosti celebrityjima, a na kraju i (spoiler!) astronaut naj*be.

Opisali ste ovaj video kao svojevrsnu tužaljku za dječjim mitom. Jeste li se toj svojoj zamišljenoj "Americi" ikada u stvarnom životu uspjeli približiti i što se to dogodilo da vas je toliko razočarala?

Igrom slučaja, nikad nisam bio u Americi. Imao sam priliku pokušati nešto u Hollywoodu, ali već sam tada svjesno odabrao Aziju jer mi je instinkt upalio crvenu lampicu i možda podsvjesno rekao: odaberi avanturističniju opciju umjesto nečega što bi te, u krajnjem slučaju, moglo potpuno izmožditi. Tužaljka, s donekle otvorenim krajem "da bih vas volio sve vidjeti u – Americi", pjesnička je sloboda. Odmalena me zanimaju američke prirodne ljepote i arhitektura i volio bih jednom otići tamo te se, između ostaloga, s kumom popeti na Half Dome u Yosemiteu.

Amerika me zapravo nije razočarala. Više je promatram izdaleka, sociološko-antropološki, kako smo se prijatelj i ja znali našaliti. Stvorio sam svoj mikrosvemir u kojem uživam, ali to ne znači da ne primjećujem što se događa oko mene. Spletom okolnosti i globalne situacije, Amerika je tako, kao makroprimjer "obdukcije zavođenja", završila na albumu Autopsy of Seduction kao posljednja, deseta pjesma, nakon svih prethodnih, osobnih obdukcija.

Pjesma i spot izlaze u trenutku sve intenzivnijih rasprava o smjeru u kojem stvarna Amerika danas ide. Što vas je potaknulo da se tom temom bavite upravo sada?

Nisam Amerikanac, a lokalne horor-teme već su obradili odlični hrvatski bendovi, no nekako mi se čini da je riječ o većem, globalnom i prilično opasnom problemu. U doba interneta potrebne su sekunde da se bilo koji histerični, zlokobni trend – a Amerika ih u velikoj mjeri diktira – proširi svijetom. Trump objavljuje AI memeove, a dok traje rat za koji je govorio da ga neće započeti – što mu je dijelom i pomoglo da dobije izbore – bavi se preimenovanjem mora i jezera. Google Maps na to pristaje?

Zahvaljujući globalnom dosegu, sada i u Hrvatskoj imaš ljude kojima je to otvoreno "fora"! Svijet djeluje kao okrutna za***ancija u kojoj prilično brzo gubimo ljudskost zbog sve nasilnijih i isključivijih podjela… Čini se kao da gotovo nitko više ne razmišlja svojom glavom, nego svi živimo pod određenom histerijom carstva na umoru. I ne radi se samo o Americi, ali ona je, po mojem mišljenju, uz sve dobro što je donijela svijetu, i glavni izvoznik novog imperijalizma uma. Ajmo svi malo stati, udahnuti i razmisliti. Ne bi škodilo…

U Maleziji ste proveli osamnaest godina i ondje stekli status jednog od najtraženijih filmskih skladatelja u regiji. Što se moralo dogoditi da biste odlučili napustiti takvu poziciju i vratiti se u Zagreb?

U jednom trenutku počneš razmišljati o tome što te u životu najviše veseli, što još nisi napravio, a htio bi, i koliko je to realno. U mojem je DNK od najranijih dana upisan rock'n'roll, a od tinejdžerskih dana i GOT. Bend je bio nešto čime sam se bavio prvo uz dvije škole, kasnije uz profesionalni rad u teatru i na televiziji, zatim uz akademiju, magisterij u Londonu… Nakon što sam otišao u Maleziju, rad s GOT-om stao je na 18 godina.

Bez obzira na fantastično privatno i profesionalno iskustvo u Kuala Lumpuru, uvijek je postojao taj "crv" – osjećaj da ono što mi je najdraže, ono što zapravo jesam, nisam ostvario do kraja. Kada sam 2019., tijekom posjeta Hrvatskoj, sjeo s dečkima, shvatili da smo da GOT za nas zapravo nikada nije bio završena priča. Samo nekoliko mjeseci kasnije krenuo je covid, svijet se unutar "dva tjedna" rasuo i sve je postalo neizvjesno.

Sjedio sam u Kuala Lumpuru na balkonu i, kao vjerojatno većina ljudi u tom razdoblju, preispitivao svoje životne prioritete. Unatoč profesionalnoj poziciji koju sam imao u Maleziji, a i zbog promjena na privatnom planu, odlučio sam se vratiti u Hrvatsku i ponovno pokrenuti GOT, ovaj put kao primarni projekt. Za rizik me nije bilo briga. Shvatio sam i da su, bez obzira na sva divna tamošnja iskustva i poznanstva, ovdje ljudi do kojih mi je najviše stalo.

Kazališnu i skladateljsku karijeru započeli ste iznimno rano, još u srednjoj školi, a s ocem, pokojnim kazališnim redateljem Ivicom Kunčevićem, profesionalno ste surađivali na brojnim predstavama. Kako je u praksi izgledao vaš kreativni dijalog?

Kad bismo radili zajedno, nismo funkcionirali kao otac i sin. Razgovarali smo, analizirali tekst i tražili što glazba u određenoj predstavi zapravo treba napraviti. Najčešće smo radili na klasicima ili komadima inspiriranima klasicima – E. A. Poeom, Goetheom, Dürrenmattom, Cervantesom – pa su tome prethodili dugi razgovori, analize i traženje uloge glazbe u kontekstu predstave.

Primjerice, za Fausta u zagrebačkom HNK-u predložio je da glazba zvuči moderno, ali pomaknuto, donekle mehanički i iznimno moćno, a opet psihološki slojevito – od iskušenja do pakla i Valpurgine noći. Za tu smo predstavu u HNK-u iznajmili prilično moćan razglas, zbog čega ne zavidim ljudima koji su sjedili sa strane u prvim redovima. (smijeh) Za Don Quijotea na Dubrovačkim ljetnim igrama dogovorili smo se pak da glazba bude romantična, čeznutljiva – donkihotovska…

Odrastali ste uz majku Dubravku Miletić, jednu od velikih Gavellinih glumica – još se sjećam njezine barunice Castelli u Večekovim Glembajevima iz 1984., uz Radu Šerbedžiju kao Leonea...

Od najranijeg djetinjstva, otkad se sjećam, provodio sam dane i sate na probama, praktički živeći među scenografijom i kostimima, po raznim teatrima i u Dubrovniku, gradu-kulisi, gdje sam kroz kasne 70-te i 80-te praktički odrastao s predragim mi ansamblom kazališta Marina Držića, a poslije s ansamblom DK Gavelle kroz 90–e, gdje sam započeo svoju kazališnu karijeru još kao tinejdžer. Prisustvovao sam dugim razgovorima između mame i očuha, redatelja Eduarda Tomičića, o starim Grcima, dramaturgiji… i upijao.

Kad si mali, sve je igra i svi se igraju s tobom. Ali kada predstava počne i u gledalištu se ne čuje ni muha, zastane ti dah i shvatiš da svjedočiš nečemu iznimnom. I diviš se. Upijaš. Imao sam sreću odrastati uz velike glumce i redatelje, a poslije s nekima od njih i profesionalno surađivati.

Mislim da je upravo iz tog okruženja došao moj osjećaj za dramaturgiju. Nikada nisam glazbu doživljavao kao nešto što se jednostavno "stavi" na predstavu ili film, nego me uvijek zanimalo što ona radi unutar cjeline, zašto je negdje potrebna, a negdje nije. To je nešto što sam počeo učiti mnogo prije nego što sam uopće znao da ću se time profesionalno baviti.

Novi album opisujete kao "psihološki post-mortem". Kako se ideja obdukcije prevodi u sam zvuk albuma i kojim ste produkcijskim i aranžmanskim postupcima gradili njegovu atmosferu?

Iako je sama ideja obdukcije nešto hladno i kirurško, album opisuje stanja koja su do te obdukcije dovela. Zato njegov zvuk uopće nije hladan, naprotiv. U njemu je ogromna količina različitih emocija koje često, ako ne i uvijek, završavaju eksplozijom. Usudio bih se reći da je album mjestimice čak i topao. Produkcijski i aranžmanski oslanjali smo se prvenstveno na slojevitost – kao da ljuštiš luk, a stalno nailaziš na novi sloj.

Nismo se previše obazirali na standardne produkcijske obrasce: vokal je mjestimice gotovo nekontroliran, a ako neki instrument u određenom trenutku treba probiti i zarezati kroz miks, pustimo ga da to učini. Fantastično je stvarima pristupiti na old school način kada ti budžet i vrijeme to dopuštaju, ali danas tehnologija omogućuje zanimljivu igru između analognog i digitalnog.

Na digitalnu snimku, primjerice, često dodajem digitalnu simulaciju analogne saturacije ili jeke stvarnih prostora. Nismo baš mogli otići snimati album u Hansa Studios u Berlinu, ali smo za bubanj napravili vlastiti zvuk kojim smo simulirali akustiku njihova čuvenog Marble Rooma. To je ono što mi je uzbudljivo: tehnologija ti omogućuje da dođeš do zvuka prostora u kojem fizički nikada nisi bio.

AI vam je omogućio da napravite slike koje bi donedavno bile gotovo neizvedive, ali istodobno sve češće gledamo radove koji kao da očito nose njegov prepoznatljiv generativni potpis. Kako sačuvati vlastiti autorski rukopis i ne postati talac algoritma?

Nisi talac ako imaš potpunu kontrolu, a ja, kao djevica s OKP-om, nisam sposoban ni za što manje od toga. (smijeh) Taoci algoritma za mene su ljudi koji AI koriste tako da napišu neku dosjetku i onda mu prepuste sve ostalo. Kada vidim takve rezultate, a ima ih gomila, i mene znaju iritirati. AI napreduje gotovo iz dana u dan. Ideju za gotičko-hitchcockovski spot, spoj Rebecce i prvog Nosferatua, koju sam u glavi vizualizirao još 1993., uskoro će biti moguće realizirati i, vjerujte, bit će sve samo ne talac algoritma.

Autorski rukopis ionako svaki put tražim iznova jer ovisi o pjesmi. Spot za drugi singl, Darklight, za razliku od Americe, snimljen je mobitelom i u njemu namjerno izgledamo pomalo bizarno, dok će treći biti sastavljen isključivo od dobro snimljenog i montiranog materijala s probe.

Ali stvari se već neko vrijeme mijenjaju i mislim da za kreativce koji rade na filmu ne idu nužno nabolje. I prije AI-ja postojale su glazbene biblioteke u kojima si vrlo jeftino mogao pronaći gotovu glazbu – skladatelj, nula bodova. Onda je došao Suno, meni grozan, a sada se vode i pravne bitke oko svega toga. Ne znam, vidjet ćemo, volio bih da generika ne prevlada. Kad AI koristiš kao alat, i pritom provedeš jako puno vremena dorađujući i montirajući ručno sve sastojke, rezultat ne bude standardno "eyeroll, another AI video", nego smislena, kratka filmska priča koja, nadam se, ima i nešto za reći.

Što dobar spot mora napraviti s pjesmom?

Slika mi je izuzetno važna i svaka pjesma na svoj način kaže kakav joj vizual treba. U GOT-u nema kompromisa ni pokušaja da se kroz spot nekome svidimo; slika mora postati integralni dio pjesme. Za dva spota koja dolaze nakon Americe ljudi koji su ih vidjeli pitali su me zašto nas nisam snimio zgodnije. Zato što to ne bi bilo u službi pjesme. A privatno smo ionako izuzetno naočiti mladići, samo čekam pravu pjesmu u kojoj ću i to pokazati. (smijeh)

Kako taj svoj specifičan, "cinematic alternative rock" zvuk planirate prenijeti na pozornicu?

Dok smo snimali album, to nas je pomalo brinulo. Ali kada smo održali prvu probu, ostali smo zatečeni sinergijom i energijom koja se pojavila. Vjerujem da se sve na kraju svodi na te dvije stvari, a u tehničkom aspektu imamo par trikova u rukavu. Ništa ne očekujemo i ne opterećujemo se time kamo bi nas sve ovo trebalo odvesti. Važno nam je samo da uživamo.

I, kakve nas još 'obdukcije' čekaju na albumu? Spominjete i vrlo intimne iluzije, ljubav, seks, posesivnost, samoću, osvetu… Koliko će album zapravo biti mračan i atmosferski?

Od mog vikanja 'crawl' u Darklightu, preko razgovora s vragom na ramenu u Just a Matter of My Life, do shvaćanja i prihvaćanja uloge ljubavi u životu, seksa, izolacije, mračnih iskušenja, nemogućnosti komunikacije, sulude posesivnosti, pa i odluke da razočaraš nekoga zato što je on razočarao tebe – svojevrsne osvete iz slabosti. I na kraju, obdukcija zavođenja Amerikom.

Naravno, puno je tu pjesničke slobode pa se nadam da se nitko neće zabrinuti: ja sam zapravo odlično, doslovno nikad bolje. Pogotovo nakon obdukcije. (smijeh) Da pojednostavim, kada je pisao Murder Ballads, Nick Cave vrlo vjerojatno nije počinio nijedno ubojstvo… Radeći na albumu, ostali smo pomalo zbunjeni jer nam nije bilo jasno što smo zapravo postali tijekom dvadesetak godina neaktivnosti, dok je taj GOT DNK "vrio" u svakome od nas.

Kao da nas je sam materijal nadrastao i sada on diktira što dalje. Rekao bih ovako: motiv nam je napraviti glazbu kakvu sami želimo slušati i koja će nas svaki put emocionalno dobro protresti. Svirati uživo i pritom uživati. Ambicije? Nikakve, osim, naravno, objaviti materijal, pa što bude, bude.