Nenad Puhovski svoj prvi film snimio je kao 16-godišnjak, no prvo je studirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, a zatim i režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kad se u '80-ima bavio kazalištem i surađivao s televizijom, doživio je da su njegove predstave '1984' i 'Travestija' došle pod lupu partijskih foruma, a potresni dokumentarni film 'Mrtva luka' u kojem istražuje tretman psihijatrijskih bolesnika, bio bunkeriran na tadašnjoj TV Zagreb.

Premda je snimio niz vrijednih dokumentaraca o umjetnicima, primjerice o likovnom umjetniku Borisu Bućanu, njegovu autorsku karijeru obilježili su provokativni filmovi 'Paviljon 22' i posebno 'Lora – svjedočanstvo' u kojima se bavio politički i društveno osjetljivim pitanjima. Puhovski je autor koji je bio napadan i cenzuriran i u socijalizmu i u samostalnoj Hrvatskoj, prijetili su mu mnogi, od Antižidovskog pokreta do nekih braniteljskih udruga, no on je, čini se, ostao vjeran svojim idejama i idealima koje je prije dvije godine demaskirao u svom devetnaestom filmu 'Generacija '68'. Za svoj rad primio je brojne nagrade, a među njima i nagradu Bauer na Motovun Film Festivalu u povodu 50 godina karijere.

Puhovski je aktivan na Facebooku, gdje redovito komentira događaje u Hrvatskoj. Tako je prošle godine u pismu predsjednici Kolindi Grabar Kitarović objasnio da je odbio njezin poziv na primanje u povodu 25. godišnjice državnosti Republike Hrvatske zbog nepostojanja dijaloga s kulturnjacima. Da je prihvatio poziv, napisao je, osjećao bi se kao da izdaje ne samo sve njih, već i ono za što se uvijek borio.

Factum obilježava jubilej – 20 godina postojanja, a vi se možete pohvaliti da ste producent s više od 70 dokumentarnih naslova snimljenih u sklopu te kuće. Koliko je Factum pomaknuo stvari na području dokumentarnog filma u Hrvatskoj, što je njegov najveći doprinos?

Nije, naravno, do mene da komentiram Factumov doprinos razvoju hrvatske dokumentaristike. No s obzirom na preko 150 festivala na kojima su naši filmovi sudjelovali i više od 90 nagrada koje smo dobili, smatram da mogu reći da smo nešto, ipak, napravili. Naravno, ne treba se zavaravati, no vjerujem da smo realizirali pet, šest filmova koji će ostati u suvremenoj povijesti hrvatskog dokumentarizma i još barem desetak koje će se spominjati. Ako bude tako, mislim da možemo biti zadovoljni.

Factum je u početku pratio glas sumnjive i opasne kuće, koja radi politički kontroverzne dokumentarce. Kako iz današnje perspektive doživljavate te etikete? I zašto su mu bile prilijepljene?

Stvar je jednostavna – mi smo otvarali neke teme koje drugi nisu. Kao što sam često govorio, bio bih sretniji da su to činili i drugi, no činjenica je da tada nije bilo tako. Gledajući danas na to, mislim da doista možemo biti ponosni na činjenicu da smo se uhvatili u koštac i s tzv. 'kontroverznim temama'. Iskreno vjerujem da je i to doprinijelo da Hrvatska svojevremeno bude prepoznata kao zemlja koja se zna nositi sa svojim problemima i čije je mjesto u EU-u. Rekao bih da druge zemlje regije u tome još kaskaju za nama.

Možete li istaknuti nekoliko 'factumentaraca' koji su pomicali granice i otvarali društveno relevantne teme ili teme o kojima se šutjelo?

Imam utisak da i vi Factum vidite prije svega kroz njegovu 'kontroverznost'. No u 20 godina našeg djelovanja bilo je doista različitih filmova, autora raznih generacija i raznih iskustava. Mi smo tako realizirali jedini film o ’71, ponajbolji film, usuđujem se reći, o Golom otoku, jedan od rijetkih filmova o depopulaciji, film o stagnaciji i propasti Like, film o istarskim optantima… Treba reći i da smo jedina dokumentarna produkcija čiji su filmovi dobili dvije Nazorove nagrade, i to baš filmovi o Domovinskom ratu. Na kraju, film koji su, posve sigurno, gledatelji najviše tražili je film koji se bavi problemima 'umjetne oplodnje'. Tu je i čitav niz filmova o marginalnim skupinama i pojedincima, kao i poseban 'slot' autobiografskih dokumentaraca. Mnogo tema u 20 godina!

Možete li istaknuti nekoliko hrvatskih autora/redatelja koji su posebno označili rad Factuma u proteklih 20 godina i koji je njihov najveći doprinos na polju dokumentaristike?

U Factumu je do sada radilo šezdesetak autora, svih generacija. Najmlađa je bila Čejen Černić koja je svoj film snimila s 18 godina, a upravo surađujemo sa Želimirom Žilnikom, doajenom regionalne pa i europske dokumentaristike. Osim autora koji su studirali režiju na ADU, u Factumu su svoje autorske uratke realizirali i likovni umjetnici, novinari, montažeri, producenti, snimatelji... Vrata Factuma su doslovno otvorena svima. Svatko od njih ima svoj rukopis, svjetonazor i estetiku i teško je govoriti o dominantnoj ili najznačajnijoj osobi. Prije se može govoriti o filmovima koji su, pa i njihovi autori, naravno, bili primijećeni kao nositelji nečeg novog. Ako idemo unatrag, tu su sigurno 'Dum spiro spero' Pere Kvesića, 'Iza lica zrcala' Zrinke Matijević, 'Ljubavna Odiseja' Tatjane Božić, 'Djeca tranzicije' Matije Vukšića, 'Goli' Tihe Gudac, 'Čedo' Nikole Strašeka, 'Iza ogledala' Jagode Kaloper, 'Ratni reporter' Silvestra Kolbasa, 'Mimara revisited' Danka Volarića, 'Nemam ti šta reć' lijepo', Gorana Devića, 'Sve 5' Dane Budisavljević, 'Čuvar Tegljača' Silvija Mirošničenka i još mnogi drugi filmovi. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da se tematski i estetski radi o vrlo različitim filmovima. Ne postoji 'Factumova estetika', samo želja da se autorima omogući da se izraze na svoj, autentičan način.

Poznati ste kao redatelj koji se voli baviti društvenim pitanjima, no neki od takvih vaših dokumentaraca, poput potresne 'Mrtve luke', bili su još u socijalizmu bunkerirani na TV Zagrebu, a drugi pak poput 'Paviljona 22' i posebno 'Lore – svjedočanstvo' napadani i zabranjivani. Što vas je najviše motiviralo da otvarate te politički osjetljive i prešućivane teme?

Zaboravili ste spomenuti i moj rad u kazalištu – predstave Orwellove '1984' ili Stoppardovih 'Travestija'. Kao osoba čiji se svjetonazor ponajviše formirao krajem šezdesetih te bivši student filozofije i sociologije, uvijek sam pokušavao spojiti svoj društveni i kreativni angažman. Ponekad, posve sigurno, s manje, ponekad više uspjeha.

Kakve su bile reakcije političkih foruma na te predstave - Orwellovu '1984' i Stoppardovih 'Travestija'? Što se zapravo dogodilo i kakav su put imale te predstave?

Na svu sreću, te su predstave rađene u &TD-u, malom kazalištu koje nije predstavljalo ozbiljnu 'prijetnju' poretku. No bilo je 'razgovora' u CK-u, sastanaka Savjeta kazališta, ideološki bojanih 'kritika', a tragikomična je bila intervencija sovjetske ambasade u Beogradu koja je protestirala zbog prikazivanja Lenjina u 'Travestijama'. Premda su u njihovo ime kriomice snimali generalnu probu, dobro po predstavu, a i mene, bila je činjenica da birokrati ne čitaju, pa tako nisu primijetili da sam u izvorni Stoppardov tekst dodao još citata iz Lenjinova članka o 'partijskoj književnosti'.

Spomenuli ste da ste uvijek pokušavali spojiti društveni i kreativni angažman. Kako i koliko toj ideji pridonose hrvatski dokumentarci? Je li, primjerice, film 'Mrtva luka' barem malo utjecao na promjenu koncepta psihijatrijskog liječenja? Kakav je odjek imala 'Lora'?

Teško je to procijeniti jer nema pouzdanih pokazatelja. No ono što znam jest da jedino čemu se mi koji se bavimo ovim poslom možemo nadati, jest neki 'kumulativni efekt', dakle dugoročno senzibiliziranje javnosti na neki problem. Nažalost, suvremeni mediji su uglavnom okrenuti skandalima i šokovima za jednokratnu upotrebu pa je teško tako djelovati. No dobar film ili predstava ipak ostaju u sjećanju. Na našu sreću.

Je li ta potreba za društvenim i kreativnim angažmanom bila osnovni motiv pokretanja festivala ZagrebDox?

Kada smo krenuli sa ZagrebDoxom, u šali sam rekao da je taj festival nastavak rada Factuma 'drugim sredstvima', misleći na borbu za autorski dokumentarac, kao alternativu produkcijski sjajnim ali tematski posve benignim i apersonalnim BBC-ovim dokumentarcima koje je prikazivao HTV. Pokazalo se da je glad za takvim filmovima doista postojala.

U bivšoj zemlji bili ste optuženi za antikomunizam, a u samostalnoj Hrvatskoj mnogi su vam prijetili, od Antižidovskog pokreta do braniteljskih udruga, čak i smrću, a također vam je signalizirano da ste nepoželjni u Hrvatskoj. Kako se osjećate kao autor koji je bio napadan i cenzuriran u oba režima?

To sigurno nije ugodna pozicija, no bilo je mnogo ljudi koji su, naročito u ratu, stradali daleko gore i izgubili sve, pa i život. Jedino mi je žao što je i moja obitelj morala prolaziti kroz neugodne situacije.

Vaš zadnji, devetnaesti, vrlo intimistički dokumentarac 'Generacija '68' može se definirati i kao hommage generaciji šezdesetosmaša u Hrvatskoj. Što su zapravo tražili šezdesetosmaši kod nas i koja je bitna razlika između vaše i generacije iz 1971. koja se u 90-ima ponovno pojavila?

Naš ideal je bila slobodnija, pravednija i demokratskija Jugoslavija, generaciji iz ’71 ponajprije je bilo stalo do samostalne Hrvatske. Povijest je pokazala da su oni svoje ideale ostvarili, mi svoje – nismo.

Dokumentarac o '68. ostavlja, između ostaloga, i dojam kao da ste se njime htjeli oprostiti od ideje da se može promijeniti svijet, također i od svojih mladenačkih ideala. Možete li reći što je bila intencija filma i što je danas ostalo od tih ideala iz '68? Je li išta ostvareno?

Puno je toga ostvareno. Ali za razliku od onoga što smo mi tada zamišljali, daleko više na mikro, nego na makro planu. Ljudska prava, feminizam, mirovnjaštvo, antikonzumerizam, ekologija... sve su to teme koje su, ako i nisu 'izmišljene' u to doba, tada dobile snažan poticaj. Jednostavno rečeno, premda živimo u društvu koje, pa i globalno, nije ono što smo tada željeli, ništa više nije – isto!

Taj film pokazuje aktivizam i ideale iz tog razdoblja. Može se reći da je u Hrvatskoj u zadnjih desetak, možda petnaestak godina itekako jaka civilna scena, aktivisti pokušavaju mijenjati stvari, a o tome možda najbolje svjedoči inicijativa Zagreb je naš, koja je na izborima ušla u gradsku Skupštinu. Kako vidite taj današnji aktivizam u odnosu na onaj vaš?

Na žalost, barem kako ja to vidim, 'ljevica' se, uključujući i stranke i civilnu scenu, često iscrpljuje u međusobnim trvenjima i neproduktivnim diskusijama. Kao i toliko puta u prošlosti, ne samo Hrvatskoj. Nasuprot tome, 'desnica' se, uključujući i njene civilne udruge, organizirala izuzetno dobro i nastupa u jasnoj 'sinergiji'. Dok je tako, bojim se da je nekoliko mjesta u lokalnoj skupštini ili Saboru maksimum dosega 'lijeve' opcije.

U filmu o '68. kažete otprilike ovako: 'Ako želiš mijenjati društvene odnose, moraš biti spreman da vladaš, a mi smo sjedili i razgovarali...' Što mislite, želi li ova sadašnja garnitura na vlasti doista mijenjati odnose u društvu?

Niti jedna 'garnitura' na vlasti neće ništa mijenjati, a naročito odnose u društvu, ako na to ne bude prisiljena. Naravno, nenasilnim metodama. Ali, o svemu tome, bolje nego ovdje, progovorio sam u svom filmu. Naročito u 'srazu' sa svojim kćerkama.

Što je s vašim dokumentarcem 'Ivo i Čedo', dakle, o bivšem premijeru Sanaderu i njegovom odvjetniku Prodanoviću, kojem je HAVC odbio financiranje?

Mi još nismo odustali. Povremeno ponešto snimamo, no za pravi zamah potrebna su nam sredstva HAVC-a, pa onda i neke od televizija. Ići ćemo i na sljedeći natječaj, po onome – treća sreća, pa onda odlučiti.

U zadnje vrijeme svjedočili smo pokušajima da se preko sektora kulture vode ideološki obračuni i da se kulturnjake proglasi 'sisačima državnog proračuna'. Kako ocjenjujete kulturnu klimu u zemlji? Kamo te optužbe vode?

Koliko znam, kultura je godinama dobivala sve manje novca, danas negdje oko 0,5 posto državnog budžeta, pa mi se čini da ju je teško optužiti kao nekog velikog 'sisača'. No mislim da se tu, u stvari, i ne radi o kulturi, već sukobima određenih političkih struja kojima je kultura tek mali, premda vidljiv dio 'bojnog polja' .   

Priprema se novi Zakon o audiovizualnoj djelatnosti u koji se navodno pokušavaju ubaciti neki članci koji bi omogućili politici veliki utjecaj u HAVC-u...

Moram reći da ne znam praktički ništa o tome jer ga nisam vidio. Znam samo da je HAVC u prošlosti napravio ogroman posao u stvaranju solidnog sustava potpore, ali i razvoja hrvatskog filma. Moji nedavni razgovori s kolegama iz regije na Sarajevskom festivalu, koji redom s puno poštovanja govore o tome, dodatno to potvrđuju. Važno je stoga da nam se pri donošenju novog Zakona ne desi ono što Anglosasi opisuju kao 'throwing the baby out with the water'.